Naslovnica Voli me više od svega na svijetu; izvor: Fraktura

Povodom trećeg izdanja sjajne autobiografije Voli me više od svega na svijetu jedne od naših antologijskih glumica Mire Furlan, ali i otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara, donosimo ulomak o glumičinu iskustvu Dubrovnika tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti.

Akademija je dolazila s nevjerojatnim, ni s čim usporedivim bonusom: ljetima u jednom od najljepših gradova na svijetu, srednjovjekovnom dragulju na jadranskoj obali: Dubrovniku. Sve bi nas angažirali za vrlo male honorare kao statiste za predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, festivalu pod vedrim nebom koji se održavao u spektakularnim renesansnim zgradama, na trgovima, u parkovima i tvrđavama. Ovaj ljetni angažman funkcionirao je kao neka vrsta pripravništva. Bilo nam je omogućeno da sudjelujemo u pravim predstavama, a neki od nas dobivali su čak i male uloge u njima. Stanovali bismo u domovima ljudi, unajmljivali jeftine sobe, provodili dane na plaži (gdje nam je glavni cilj bio pocrnjeti što je više moguće) i nastupali navečer. Prvog ljeta bila sam jedna od vila u predstavi Grižula dubrovačkog renesansnog dramatičara Marina Držića, skakućući u oskudnom “vilinskom” svilenom kostimu, skrivajući se u “magično” osvijetljenim grmovima, penjući se bosonoga po borovima, pokazujući svoje preplanule noge i dekolte. Osjećala sam se lijepa i seksi, nadahnuta i sretna. Čak sam uspjela srediti Genijalcu gažu gitarista u drugoj predstavi. Kad nije bio u blizini, pješačila bih s Katijom i drugim djevojkama do najudaljenijih plaža do kojih smo mogle doći. Obično smo ustajale u podne nakon kasnovečernjih predstava i zabava, zatim bismo se zaputile u rubne dijelove grada, gdje smo mogle biti potpuno same, izlažući suncu svaki centimetar svojih tijela. Imati taman, zagasit ten bilo je pitanje časti. Crte od kupaćeg kostima izgledale su “seljački” i posve bez veze. Krema za sunčanje? Ne. Nitko za to nije čuo.

To je bio svijet bez krema za sunčanje i kondoma. Kako smo uopće preživjeli?

Umjesto toga radili smo posve suprotno: stavljali smo maslinovo ulje ili kakaov maslac iz dubrovačke ljekarne na kožu kako bi brže izgorjela (i pocrnjela). Krajem ljeta svi smo bili druge rase.

Nekoliko sam puta dobila sunčanicu na tim dugim podnevnim pješačenjima do divljih plaža, jedinih koje su nas bile dostojne. Gradske plaže s tonama ljudi u kupaćim kostimima i iritantnom dječjom vriskom bile su ispod našeg nivoa.

Kako su divna bila ta ljeta: provoditi dane na plaži, plivati u savršenom Jadranu, a zatim nastupati navečer, vani, dok iznad nas cvrkuću endemske dubrovačke lastavice, čiope, a okružuje nas veličanstvena renesansna ljepota. Kakav je to blagoslov bio! Da li smo bili svjesni što smo imali?

Nedavno sam posjetila Dubrovnik. S mora uopće ne možeš vidjeti grad – pogled su prepriječili deseci golemih kruzera. Ne možeš šetati glavnom ulicom, slavnim Stradunom – doslovce te odnese rijeka turista.

Na neki način, novac nikad nije bio problem, što je prilično zanimljivo.

Ljepota socijalizma?

Svi smo dobivali bijedne dnevnice kojima smo kupovali najbolje sendviče na svijetu u malom lokalu po imenu Škola na Stradunu. Kruh je bio domaći i spektakularno fin. U sendviču su bili najbolji pršut i najbolji kozji sir s otoka Paga. Nitko nije mogao tražiti više.

Kupi knjigu!