Napisala: Anda Bukvić Pažin
Prošlo je 35 godina od podjele svijeta na čvrste blokove, od razdvajanja Berlina zidom, a onda i pada toga zida, ali tema geopolitičke, ideološke, duboke vanjske i razorne unutarnje podjele ne prestaje fascinirati autore i čitatelje podjednako. Julia Franck jedan je od važnih glasova koji govore o toj podijeljenosti kolektiva i mjestu rascijepljenih pojedinca u njemačkom društvu. Ona je među najznačajnijim suvremenim njemačkim autoricama i dobitnica nagrade Deutscher Buchpreis 2007. g. za roman Poludnica (Mittagsfrau). Svjetovima daleko njezin je treći roman objavljen na hrvatskom, sva tri iz pera iste prevoditeljice, Latice Bilopavlović Vuković.
Svjetovima daleko objavljen je nakon čak 10 godina pauze u opusu same autorice i opisuje se kao roman koji prati trend autofikcije. Mada, teško se može reći da je to roman samo inspiriran obiteljskom poviješću i osobnom pričom Julije Franck: to prije jest njezina autobiografija, samo što je zaogrnuta ruhom romana. Autorica svojim naizgled suzdržanim, ali zapravo veoma zahtjevnim stilom i jezikom istovremeno s lakoćom zahvaća pjesničke, filozofske i svakodnevne registre, i to je zahtjevan zadatak za prevoditeljicu. U svojim javnim nastupima Julia Franck često naglašava važnost književnih prevoditeljica i prevoditelja. Prevođenje je, riječima nje same, uvijek novi umjetnički proces nalaženja svježeg glasa u ciljnom jeziku. I istina je da je tako, ali taj novi glas ipak mora imati neke dosljedne elemente kad pripada jednom izvornom autoru, a da to na hrvatskom jeziku doista bude tako, pobrinuo se pomno iznijansiran, pozadinski prevoditeljski glas Latice Bilopavlović Vuković.
Latica Bilopavlović Vuković iskusna je prevoditeljica suvremenih njemačkih i austrijskih autora i autorica (Ulla Lenze, Julia Franck, Daniel Kehlmann, Robert Menasse, da spomenemo samo neke od recentnijih). Nagrađivana također, u Hrvatskoj i u inozemstvu: za prijevode romana Daniela Kehlmanna (Mjerenje svijeta, 2012.) i Roberta Menassea (Glavni grad, 2021.) dodijeljena joj je Nagrada Ministarstva kulture Republike Austrije za iznimno uspio prijevod austrijske beletristike, a za prijevod romana Radioamater Ulle Lenze Nagrada DHKP-a Josip Tabak za najbolji prijevod beletristike u 2022. Sposobnost prepoznavanja i rekreiranja raznovrsnih umjetničkih rukopisa i registara, vještina vjernog prenošenja zahtjevnih značenjskih i stilskih nijansi, iznimno dobro poznavanje hrvatskog i njemačkog jezika neke su od kvaliteta koje su njezin prepoznatljiv prevoditeljski potpis. Također, Julia Franck nije jedina autorica koju prati iz knjige u knjigu: prevodila je tako redom zahtjevne tekstove Marice Bodrožić i Daniela Kehlmanna, da spomenemo samo neke od njih.
Već sam spomenula da je roman Svjetovima daleko žanrovski specifičan zbog svoje otvorene autofikcionalnosti, koja nikad ne sklizne u dokumentarizam, ali sadrži toliko činjenica, mjesta, ljudi iz stvarnoga života da postoji realna opasnost da će prevoditeljica podleći faktografiji nauštrb stila. To se kod Latice Bilopavlović Vuković ni u jednom trenutku ne događa: kao i jezik same autorice, jezik prevoditeljice gust je i poetičan, prepun realija koje su emotivno obojene. To je bilo moguće jer prevoditeljica jako dobro razumije njemački, i jako široko i duboko poznaje hrvatski jezik, što postaje sve rjeđe znanje i vještina. S druge strane, prevoditeljica prepoznaje momente u kojima treba odustati od lokalizacije i pustiti jezik izvornika da se probije u prvi plan. Budući da je Berlin zapravo jedan od likova u romanu, vrlo je smisleno i potrebno ostaviti imena lokaliteta, ulica primjerice, na njemačkom jeziku. Prevoditeljica to i radi, u skladu sa suvremenim prevoditeljskim trendovima – a i u skladu s novodobnim poimanjem svijeta koje sve te strane riječi lako nađe na fizičkoj i mentalnoj karti – Vorbergstraße, Schwäbische Straße, Schöneberger Hauptstraße.
Oni koji prevode s njemačkoga dobro su upoznati sa zakučastostima i rizicima njemačke rečenice: složena je to struktura koju najprije treba raspetljati u izvorniku, a onda, pobrinuvši se da se nijedan od elemenata ne izgubi u prijevodnom procesu, sve to presložiti i posložiti da odgovara zakonitostima hrvatske rečenice. Često se – iz nepažnje, ili samo prevelike uronjenosti u izvornik – dogodi da duh i struktura njemačke rečenice ostanu u onoj hrvatskoj. Ne i kod Latice Bilopavlović Vuković: njezine rečenice, skupa s promišljenim leksikom, uvijek zvuče kao da su izvorno nastale u hrvatskom kontekstu i sintaktičkim okvirima; ona prati autoričine akvarele – jer Julia Franck često kao da piše potezima kista – i slika istu sliku, ali nekom drugom tehnikom, pastelama, recimo. Tako će joj Dringlichkeit biti hitnja (10), ime odmilja za bakin motocikl, Muckepicke, biti prdekalica (57), dok će Elster u kontekstu pogrdne i sramotne majčine situacije biti dugoprstićka.
Julia Franck osobito je zainteresirana za ženske sudbine u svjetlu rodne sputanosti: iskreno, bez patetike i vrijednosnih sudova, s nježnom distancom, i to tekstu daje suptilni, ali trajni feministički podtekst, koji se u prijevodu jednako dobro osjeća i čita kao i u izvorniku – čak i u nekim formalnim, gramatičkim odlukama, primjerice da se neutralno, a muški intonirano njemačko man prevede u ženskom rodu: Ležeći na madracu, ta si teška vozila osjećala u tijelu (9). (Lag man dort auf der Matratze, spürte man die schweren Fahrzeuge im Körper). Da bi fascinantan lik majke ostao jednako suzdržan, precizan i ispeglan, bez ikakvog optuživanja i gorčine, trebalo je odoljeti porivu da se uljepša i učini poetičnijim, i prevoditeljica je i u tome uspjela: dovoljno je pročitati dirljive dijelove romana poput onoga gdje se opisuje kako Anna (majka) svojoj djeci čita i objašnjava život s jedne strane, a bajke i književnost s druge (str 74 i. d.)
Najveći izazov u prevođenju ovoga romana ipak nisu njegove riječi i rečenice, već kako prevesti ono što nije napisano. Kako kaže sama autorica u razgovoru s Geom Vlahović (24express, kolovoz 2023.): nisam izmislila nijedan detalj, ali puno toga sam izostavila; istina je raznovrsna, uvijek je zanimljivije gledati što pisac izostavlja nego ono što navodno dodaje. Čitatelju je dovoljno ono što je napisano, ali prevoditeljici nije: za uspješan prijevod treba rekonstruirati izostavljenosti – i to je Latica Bilopavlović Vuković uspješno učinila. Njezin prijevod svjedoči o širokom poznavanju konteksta i povijesne dubine Drugog svjetskog rata i poraća, geostrateških odnosa i historijskih činjenica, kulture i sociologije proteklih pola stoljeća, stasijevskog stanja uma i stanja istočnonjemačkih arhiva. Da toga znanja oko teksta nema, ne bi mogla tako uspješno pratiti nelinearno pripovijedanje i česte izmjene narativnih tehnika i fokalizatora. Važno je spomenuti da je ovo roman koji svojom kombinacijom povijesnog i osobnog ima potencijal da privuče doista najšire čitateljstvo, koje – možda još i više nego profesionalni čitatelji i čitateljice – ima pravo uživati u vrhunski prevedenim tekstovima.
Add comment