Stojeći na obali, Anthony je gledao ravno pred sebe.
Pod suncem u zenitu jezerska voda otežala je poput nafte. Taj se baršun povremeno mreškao pri prolasku šarana ili štuke. Mladić udahne. I zrak je bio nabijen tim istim vonjem blata, mulja zapečenog vrućinom. Po njegovim već plećatim leđima srpanj je posuo pjegice. Na sebi je imao samo stari nogometni šorc i lažne rejbanice. Bilo je vruće da svisneš, no to nije objašnjavalo sve.
Anthony tek što je navršio četrnaest godina. Za užinu bi smazao cijeli baget s trokutima topljenog sira Vache qui Rit. Noću je ponekad pisao pjesme sa slušalicama na ušima. Roditelji su mu bili kreteni. Najesen ga je čekao deveti razred.
Njegov rođak bio je bezbrižan. Ležao je na svom ručniku, ljepotanu što ga je kupio na tržnici u Calviju, one godine kad su ljetovali preko ferijalnog, i napola drijemao. Čak i tako ispružen, djelovao je odraslo. Svi su mu davali barem dvadeset dvije ili dvadeset tri godine. Rođak je, uostalom, i igrao na tu pretpostavku i zalazio na mjesta na kojima se ne bi smio zatjecati. Kafići, diskaći, djevojke.
Anthony izvuče cigaretu iz kutije koja mu je stajala u džepu i upita rođaka ne čini li se i njemu ponekad da im je dosadno za popizdit.
Rođak nije trzao. Pod kožom su mu se ocrtavali jasni obrisi mišića. Povremeno bi mu muha sletjela u nabor pazuha. Koža bi mu tad zadrhtala poput kože konja kojemu dosađuje obad. Anthony je priželjkivao da je tako vitak, istesana torza. Svake večeri u sobi je vježbao sklekove i trbušnjake. No nije on bio taj tip. I dalje je bio četvrtast, zdepast, komad mesa. Jednom prilikom, u školi, neki ga je redar krenuo zajebavati oko probušene nogometne lopte. Anthony mu je zakazao sastanak nakon nastave. Redar se nikad nije pojavio. Uz sve, rođakove rejbanice bile su original.
Anthony zapali pljugu i uzdahne. Rođak je dobro znao što hoće. Anthony ga je već danima obrađivao da obiđu plažu gologuzih, kojoj su ljudi zapravo nadjenuli to ime uslijed pretjeranog optimizma, jer ondje se moglo vidjeti tek pokoju curu u toplesu, ako i to. Kako bilo, Anthony je bio potpuno opsjednut.
“Ajde, idemo.”
“Ne”, progunđa rođak.
“Ajde, pliz.”
“Ne sad. Odi se okupat.”
“Imaš pravo…”
Anthony se zagleda u jezero svojim neobičnim, nakošenim pogledom. Neka vrsta tromosti držala mu je desni kapak poluzatvorenim i izvitoperivala lice, zbog čega je djelovao kao da je vječno mrzovoljan. Bila je to jedna od onih stvari koje nisu štimale. Kao i ta vrućina u koju je bio zarobljen, i to tijesno, nezgrapno tijelo, broj noge 43 i svi ti prištići što su mu izbijali po licu. Okupat se… Rođak je stvarno znao izvaliti. Anthony pljune kroza zube.
Godinu dana prije utopio se sin Colinovih. Četrnaestog srpnja, bilo je lako zapamtiti. Te noći gomila ljudi iz kraja pristigla je na obale jezera i u šumu kako bi prisustvovala vatrometu. Palile su se logorske vatre, roštiljalo se. Kao i obično, malo nakon ponoći, izbila je tučnjava. Vojnici na otpustu nasrnuli su na Arape iz ZUP-a,[1] a onda su se umiješali i glavonje iz Hennicourta. Na koncu su se pridružili i uobičajeni gosti kampa, mlađi ljudi, ali i nekoliko glava obitelji, Belgijanci sa škembama, opaljeni suncem. Sutradan su pronađeni ostaci papira za zamatanje hrane, tragovi krvi na krajevima trupaca, polomljene boce, pa čak i jedan Optimist iz nautičkoga kluba zaglavljen u krošnji stabla; džumbus samo takav. Ali sina Colinovih nisu pronašli.
Taj je mali stvarno proveo večer uz jezero. U to su svi bili sigurni jer je došao s frendovima, koji su poslije svi svjedočili. Obični klinci, zvali su se Arnaud, Alexandre i Sebastien, s tek položenom maturom, nisu još imali ni vozačku. Došli su kako bi prisustvovali uobičajenoj kavgi, ne namjeravajući se osobno umiješati. Samo što su u jednom trenutku bili umiješani. Što je bilo poslije, ostalo je nejasno. Nekoliko svjedoka potvrdilo je da su vidjeli dječaka koji je izgledao ranjen. Spominjala se majica prekrivena krvlju i brazgotina na vratu, kao neka usta što se otvaraju nad žitkim i mračnim dubinama. U općoj pomutnji nitko nije preuzeo na sebe da mu priskoči upomoć. Ujutro je krevet malog od Colinovih bio prazan.
Narednih dana načelnik policije organizirao je potragu po okolnim šumama, ronioci su pretraživali dno jezera. Znatiželjnici su satima promatrali kretanja narančastog Zodiaca. Ronioci bi se prevalili unatrag uz udaljeno buć, a onda je valjalo čekati u grobnoj tišini.
Govorilo se da je majka Colin u bolnici, pod sedativima. Govorilo se i da se objesila. Pa i da je se vidjelo kako baulja ulicama u spavaćici. Otac Colin radio je u općinskoj policiji. Kako je bio lovac i budući da su svi, naravno, mislili da su stvar skrivili Arapi, ljudi su se više-manje nadali odmazdi. Otac je bio onaj zdepasti tip koji je sjedio u brodu vatrogasaca, nepokrivene glave, pod užarenim suncem. Ljudi su ga promatrali s obale onako nepomičnog, nepodnošljivo mirnog i njegovu glavu koja je polako rudjela. Svi su smatrali da u toj strpljivosti ima nečeg ozlojeđujućeg. Željeli su da nešto poduzme, da se barem pomakne, natakne šiltericu.
Ono što je potom ljude snažno uznemirilo bio je onaj portret objavljen u novinama. Na slici je sin Colinovih imao simpatično, ne naročito ljupko, blijedo lice, koje je, ako ćemo pravo, dobro pristajalo žrtvi. Kosa mu se sa strane kovrčala, imao je smeđe oči i bio odjeven u crvenu majicu. U članku je pisalo da je položio maturu s odličnim uspjehom. Kad je čovjek poznavao njegovu obitelj, to je ipak bio podvig. Gle ti maloga, komentirao je Anthonyjev otac.
Tijelo na kraju nisu pronašli i otac Colin vratio se poslu ne talasajući. Žena mu se nije objesila ni ništa. Zadovoljila se tabletama.
Sve u svemu, Anthony nije imao nikakvu želju zaplivati u toj vodi. Njegov opušak tiho je zacvrčao kad je dotaknuo površinu jezera. Podigao je oči prema nebu i, zaslijepljen, namrštio obrve. Kapci su mu se na tren uskladili. Sunce je bilo visoko na nebu, bilo je nekih tri popodne. Pljuga mu je na jeziku ostavila neugodan okus. Vrijeme stvarno nije prolazilo. Istovremeno se početak školske godine bližio nesmiljenom brzinom.
“Jebote…”
Rođak se uspravi.
“Stvarno si naporan.”
“Pa fakat je dosadno ovako niš ne raditi po cijele dane.”
“Dobro, ajde…”
Rođak prebaci ručnik preko ramena, uzjaše svoj mountain bike i krenu.
“Ajmo, pokret. Idemo.”
“Gdje?”
“Pokret, kad ti kažem.”
Anthony ugura ručnik u stari ruksak marke Chevignon, izvuče sat iz tenisice i nabrzinu se odjene. Nije ni uspravio svoj BMX, a rođak se već izgubio na puteljku koji je obilazio jezero.
“Čekaj me, jebote!”
Još od djetinjstva Anthony ga je pratio u stopu. Kad su bile mlađe, njihove majke bile su i same kao gaće i guzica. Mougelice, govorilo se. Dugo su se motale po lokalnim plesnjacima, a onda su se skrasile, jer bila je to ljubav s velikim LJ. Hélène, Anthonyjeva majka, odabrala je jednog od sinova obitelji Casati. Irène je dopalo još gore. Kako bilo, Mougelice, njihovi frajeri, rođaci, obitelji muževa, sve je to bio isti svijet. Bilo ih je dovoljno vidjeti kako funkcioniraju na vjenčanjima, sprovodima, za Božić, i čovjeku je bilo jasno. Muškarci su malo govorili i brzo umirali. Žene su se farbale i na život gledale s optimizmom koji je s vremenom blijedio. I pod stare dane čuvale su spomen na svoje muškarce što su odapeli na poslu, u kafani, od silikoze, na sinove nastradale na cesti, ne računajući one što su dali petama vjetra. Irène, rođakova majka, spadala je upravo u tu kategoriju zanemarenih supruga. Tako da je rođak brzo odrastao. Sa šesnaest je već znao kositi travu, voziti bez vozačke, pripremati klopu. Imao je čak pravo pušiti u svojoj sobi. Bio je neustrašiv i siguran u sebe. Anthony bi ga slijedio i u pakao. S druge strane, sve je manje bio prijateljski nastrojen prema manirama vlastite obitelji. Kad se sve uzme u obzir, činili su mu se malenima – rastom, položajem, nadanjima, pa čak i nevoljama. Vječno isti obrasci. Kod rođaka su to bili ljudi s otkazima, razvedeni, prevareni i oboljeli od raka. Sve u svemu, normalni, a sve što je postojalo izvan toga držalo se relativno nedopustivim. I tako su obitelji rasle, na podlozi od srdžbe, na nevoljama što su se gomilale ispod površine, a koje bi, pod utjecajem Pastisa, najednom, usred gozbe, izbijale na površinu. Anthonyju se sve češće činilo da je iznad njih. Sanjao je o tome kako će klisnuti.
[1] Zone à urbaniser en priorité – procedura za određivanje zona prioritetne urbanizacije i četvrti koje su iz nje proizašle. (op. prev.)
Prijevod: Ursula Burger
Add comment