Marina Vujčić danas je nezaobilazno ime kada govorimo o suvremenoj hrvatskoj književnosti, njezine knjige uvijek su među najčitanijima u hrvatskim knjižnicama, kupuju se, razmjenjuju, o njima se priča i ljudi ih preporučuju jedini drugima, po njima se uprizoruju predstave, a na njezinim se promocijama uvijek traži mjesto više, sasvim svejedno je li promocija u Splitu, Zagrebu, Županji, Rovinju ili Gospiću. I kada piše i kada govori, Marina to radi iz srca, a opet uvijek istraženo, argumentirano; kod nje se na divan način isprepleću moćne i snažne emocije i racionalnost. 

Svima nam se čini da je Marina Vujčić oduvijek dio literarnog svijeta; ona to i jest, ali dugi niz godina to je bila prije svega kao profesorica književnosti, lektorica, urednica, životna partnerica prerano preminulog pisca, čovjeka od kazališta i istaknutog kulturnog djelatnika Borislava Vujčića. Uvijek tu, Marina je svoj prvi roman Tuđi život objavila kada joj je bilo 44 i već tada se vidjelo da je riječ o snažno i jasno profiliranoj autorici izgrađena stila, čiji su likovi trodimenzionalni i istančano psihološki ocrtani. No njezina je popularnost eksplodirala s romanom A onda je Božo krenu ispočetka, “malom knjigom o velikoj odluci” – o čovjeku koji se jednostavno jednog dana odluči promijeniti život. “Meni su oduvijek zanimljiviji oni koji se ne snalaze nego oni koji sve znaju”, rekla je u jednom intervjuu. Već sljedeće 2015. objavila je dva romana – Mogla sam to biti ja i Susjed (2015.), koji je nagrađen prestižnom nagradom V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman. Susjed je, kako je primijetila kritika, “roman o samoći koja se prerušava u pristojnost” – precizna definicija svijeta Marine Vujčić.

U istom tom razdoblju započinje i jedno neobično književno partnerstvo: s Ivicom Ivaniševićem piše Otpusno pismo (2016.), epistolarni roman o dvoje bivših ljubavnika koji si nakon godina šutnje počinju ponovno pisati. “Ivica je pisao Ignjata, ja sam pisala Irenu,” rekla je autorica u jednom intervju, “i to pismo po pismo, bez plana, bez dogovora – samo s povjerenjem.” Upravo ta spontanost i međusobno povjerenje najbolje pokazuju prirodu njezina stvaranja – mirno, nenametljivo, a opet duboko povezano s drugima.

U svim tim romanima kao i u Pitanju anatomije iz 2017. i Pedeset cigareta za Elenu iz 2019. Marina Vujčić izgradila je prepoznatljiv i jedinstven glas u našoj suvremenoj književnosti. Uvijek pišući o tzv. malim ljudima i njihovim sudbinama, velikim ili malim odlukama koje donose i koje mogu promijeniti ne samo njih već i njihovu okolinu, Marina pronalazi i duhovitost i razumijevanje za svoje junake, ona ih voli s njihovim manama kojima se smijemo, s njihovim strahovima, veseljima koje proživljavamo zajedno s njima jer oni su nam kao rod rođeni, jer ih poznajemo, svi mi imamo nekoga Božu i Olivera za prijatelja ili neku Veroniku za rodicu. Marina Vujčić o njima piše s puno emocija, toplo, suzdržano, precizno i moćno, stavljajući ih u važne međuljudske odnose. U središtu svih njezinih knjiga ljudi su i njihovi odnosi, po čemu je slična autoricama poput Anne Tyler ili Alice Munro te je jednako kao i one majstorica svakodnevice koja iz naizgled trivijalnih situacija povlači važna filozofska pitanja o smislu života u svijetu kada se sve oko nas raspada i mijenja. 

Slično Marina postupa i u svojim izvođenim i nagrađivanim dramama Umri ženski, Podmornica i Plodna voda. U drami Umri ženski tri sestre i majka proživljavaju ono što kritika naziva “život koji im se dogodio dok su čekale da počne nešto drugo”. Tekst je, piše Dalmacija danas, “duhovit i autentičan, lišen dociranja, pun prepoznatljivih detalja koji podsjećaju koliko je svakodnevica ozbiljan materijal za kazalište”. Njezine drame rijetko završavaju katarzom. Vujčić ne traži veliki događaj; zanima je ono što se događa poslije. Kad svi odu kući, kad svjetla pozornice utihnu – tada počinje njezina prava drama.

Posljednji roman Sigurna kuća, koji je već doživio niz izdanja, a upravo je po njemu u Gavelli postavljena i istoimena predstava koju su kao autorski projekt osmislile Anica Tomić i Jelena Kovačić, ide korak dalje i bez sumnje je jedan od najpotresnijih i najvažnijih romana koji se pojavio u Hrvatskoj. Sigurna kuća bavi se temom obiteljskog nasilja iz perspektive žene koja je preživjela istinski strah, gaslightingom i podmuklom manipulacijom žrtvom, gotovo uvijek ženom. Smješten u žensku kaznionicu u Požegi, roman se bavi temom obiteljskog nasilja, ali iz perspektive žene koja je preživjela. Lada Lončar, glavna junakinja, ubila je supruga. No Marina Vujčić ne piše krimić, nego ispovijest o krivnji, tišini i društvu koje “žrtvi” najčešće ne vjeruje. 

“Sigurna kuća nije roman o zločinu,” napisala je u Oslobođenju kritičarka Alma Lazarevska, “nego o vremenu nakon što se zločin dogodi, o svemu što ostane kad nasilje prestane, ali trauma ne.” Roman se čita polako – jer svaka rečenica nosi težinu. Ipak, u toj tami ima i njezina karakterističnog humora i ironije koja ne ponižava, nego brani dostojanstvo likova.

Kada njezinu opusu dodamo i dvije knjige dnevničkog karaktera Stolarevu kćer i 365 rečenica, sasvim je razvidno da Marina o svijetu oko sebe, knjigama koje čita i svemu što proživljava razmišlja pomno, da je ona autorica prije svega rečenice i misli te da je u stanju napisati rečenice koje su i dnevni uvidi, i čisti proplamsaji sreće, i važne, ohrabrujuće misli. 

Marina Vujčić jedna od onih autorica koje uspijevaju rekreirati svijet i ljude, koja pokazuje da je literatura tu oko nas, ponekad i u običnom, tihom životu. Ona je majstorica tihog važnog obrta pisanja, a njezin humor, blagost, stilska disciplina – sve to čini da je čitatelj ne doživljava kao autoritet, nego kao sugovornicu. I možda je u tome njezina najveća umjetnost: zna slušati, zna čekati, i zna točno kad je vrijeme za rečenicu. “Ne moraš vikati da bi te čuli”, kaže jedna njezina junakinja. U slučaju Marine Vujčić – to se pokazalo istinitijim nego ikad.

Stolareva kći

Pitanje anatomije

365 rečenica

A onda je Božo krenuo ispočetka