Na 27. Galovićevim jesenima Nagrada Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta pripala je Evelini Rudan za knjigu pjesama Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, 2020., urednik Roman Simić).

Između 63 knjige pristigle na ovogodišnji natječaj prosudbeno povjerenstvo u sastavu Mario Kolar (predsjednik), Julijana Matanović i Matija Ivačić odabralo je deset finalista. O pobjedniku su uz glasove povjerenstva odlučili i čitatelji javnim glasanjem preko interneta te u knjižnicama u Koprivnici, Križevcima, Đurđevcu, Ludbregu i Virju.

Prema riječima povjerenstva, knjizi Smiljko i ja si mahnemo Eveline Rudan Nagrada Fran Galović pripala je “zbog istovremene identitetske usidrenosti i otvorenosti, ali i iskazne spontanosti i originalnosti, kojom i rječničke definicije postaju zabavno štivo, a cijela knjiga dobiva nenametljivu dozu igrivosti i ludičnosti, kao i zbog stvarateljske suverenosti kojom se priča pretapa u poeziju i obrnuto, kao što se i prošlost pretapa u sadašnjost, ali i književnost u život te zbilja u imaginaciju”.

Prenosimo dio obrazloženja Nagrade:

“(…) ove godine nagrađena [je] knjiga, koja Galovićevu dihotomiju zavičaja i svijeta nagrađuje dodatnim dijalogičnim odnosima. Tako se u njoj vodi i dijalog između stvarnosti i mašte, emocije i intelekta, teorije i života, ali i prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koje se glatko prelijevaju jedna u drugu. U knjizi s lakoćom dijalogiziraju i poezija i proza i drama, ali i standardni i nestandardni hrvatski idiomi, kojima se – ponajprije kroz citate – povremeno pridružuju i talijanski, njemački, engleski i drugi jezici. Knjiga je to višestrukih dijaloga, upravo, dakle, onoga što nam je danas možda potrebnije nego ikad prije. Knjiga je to koja pokazuje da su sve naše različitosti važne, ali i da ne smetaju jedne drugima, nego nas obogaćuju. Uostalom, od njih niti ne možemo pobjeći, sve kad bismo i htjeli. Knjiga je to koja bezbrižno odmahuje rukom na podjele između tobožnjih centara i periferija, između jezika i dijalekata, ali i između sjećanja i zbilje, života i mašte. Knjiga je to koja govori da se – ako se hoće – istovremeno može živjeti i u zavičaju i u metropoli, da se istovremeno može uživati i u narodnoj pjesmi i francuskim filozofima, da se istovremeno može biti i dijete i sveučilišni profesor. Knjiga je to koja pokazuje da su različitosti nepremostive samo ako se zatvorimo sami u sebe, odnosno ako nismo spremni otvoriti se drugima i voditi dijalog. Zato i nije važno jesu li sugovornici koji vode dijalog tijekom cijele knjige stvarni ili je sve to samo imaginacija jednog od njih. Bitno je da postoji dijalog, odnosno bitno je da postoje sugovornici. To je velika poruka ove knjige, koja će zasigurno ostaviti dubok trag u hrvatskoj književnosti, baš kao i Galović. Zbog toga ima puno više od simbolike u tome da dobiva baš njegovu nagradu.”

Knjigu Smiljko i ja si mahnemo možete naručiti ovdje.