“Oduvijek sam mislila kako smo mi jedna neobična obitelj, ni bogata ni siromašna, mnogo bogatija od siromaha, a mnogo siromašnija od bogataša, s bogataškim vrtom, ali i mračnim zahodom punim plijesni.”
Natalia Ginzburg, Djetinjstvo
Jednog jutra polovinom rujna nazvala me majka i javila mi da za nekoliko dana počinju radovi na krovu naše kuće. Baš je tako rekla: naše. No ja već odavno održavam drugu kuću u drugom gradu, kuću koju unajmljujem s nekim drugim: kuće koju bih nazvala našom više nema, ta je naljepnica otpala kad sam otišla i u sljedećim sam je godinama žestokom revnošću izbrisala iz sjećanja. Da, znam da je krov ruševan – ruševan je otkad sam se rodila, raspadao se sve vrijeme koje sam ondje provela, a s njega su sipile prašina i žbuka – ali to nema nikakve veze sa mnom, stvari koje ne želimo naslijediti i kojih smo se već odrekli nisu naša odgovornost. Pisala sam za radio lažno-istinite priče koje su bile neočekivano slušane, imala sam muža, posao, drugi grad, nove večeri i drugačije vrijeme.
Majka je rekla da je sve probleme uvijek morala rješavati sama, kuća je opterećuje, umorna je, obnova krova, koji je bio ravan i popločan i služio kao terasa, njezin je posljednji čin dobre volje jer tako trošnu kuću ne može staviti na prodaju kako bi kupila manju i čvršću. Rekla je da će majstori popraviti rupe izrovane nevremenom, lošom izolacijom i starim susjedovim nadogradnjama, a za to ćemo vrijeme pod krovom, pod koracima i radovima majstora, ona i ja iz naše kuće – ponovila je: naše – bacati namještaj, aparate i knjige da je ispraznimo. Ne želi da joj jednog dana predbacujem da mi je pobacala stvari, moram se vratiti i izabrati od čega ću se oprostiti.
Pomislila sam kako će to biti lako, jer osim crvene metalne kutijice koju sam čuvala u dnu ladice ni za što me nije bilo briga.
Spakirala sam u kovčeg nešto odjeće i rublja pa preko interneta kupila kartu za sutrašnji vlak: gledat ću kroz prozor dugačak potez mora uz kalabrijsku željeznicu, sve do mjesta Villa San Giovanni, gdje ću se ukrcati u trajekt za Messinu da majci priteknem upomoć, kako je i tražila.
Te sam noći sanjala da se utapam.
Muževo stopalo naslonjeno na moj gležanj grijalo je krevet i najednom sam, iz topline pokrivača, krenula ulaziti u vodu.
Hodala sam kao da znam kamo idem, a voda mi je hladila gležnjeve, listove, koljena, pa zatim bedra, bokove, trbuh, grudi i ramena, pa bradu i usta, sve dok me, čim sam zaustila da nešto kažem, nije progutao val. Maloprije sam hodala, sad se utapam: nije mi se mutio vid i nisam malaksala, naprosto sam ušla u more, i mog tijela više nije bilo.
Probudila sam se i uspravila. Šaptom sam zazvala Pietra, svog supruga, ne zato što sam ga trebala, nego zato što ga nisam htjela isključiti iz svoje smrti. Umiranje mi se činilo važnim i htjela sam da svjedoči tome. Znojile su mi se ruke i pazuha, znoj mi je izbijao po čelu i leđima, on me uhvatio za lakat, s naporom otvorio oči i sjeo pored mene. Nismo si mogli reći ništa dok se ne smirim, nisam mu mogla prenijeti košmar ni jezu tog sna.
Jednom, prije više od deset godina, bili smo zajedno par mjeseci, prigovorila sam mu da ga ne zanimaju dovoljno moje noćne more; kad sam bila djevojčica, baka s tatine strane poticala me da ih prepričavam, ako ih ne prepričaš, nećeš ih se osloboditi, govorila je, sada nje više nema i ako on ne upita, ja ne pričam i ničeg se ne oslobađam. Tako je Pietro noću kad bih se prenula i ujutro kad bih išla na posao počeo zapitkivati kako sam: ispričaj mi što si sanjala, navaljivao je uporno, i ja bih pokušala odgovoriti, ali ne bi bilo isto, nešto što je iz drugog vremena nikad nije isto i bolje da ostane gdje jest, a uspomene s razlogom moraju ostati u sjećanju da ne uzburkaju sadašnjost. Nisam mu smjela pričati o baki: s njom je priča išla sama od sebe, u velikom krevetu koji je mirisao na staru posteljinu, a njemu mi se pak bilo teško otvoriti. Tako je bilo i te noći, nitko od nas nije bio raspoložen za razgovor i taj je naš sporazum bio dalek, dalek poput vremena kad smo se žudnjom borili protiv straha, a seksom protiv noćnih mora.
Zgrabila sam plastičnu bocu s noćnog ormarića i otpila velikim gutljajima. Suprug me dodirnuo po leđima onako kako smo se tada voljeli, umorno, nikad preintimnim dodirima po trbuhu u razini pupka, očajničkim hvatanjem za rub potkošulje i elastiku gaćica, rijetko bi to preraslo u nešto drugo, nešto više, troma razmjena nježnosti koja bi se sama od sebe raspuknula na dva dijela, nakon kratke iluzije povukla bi se, a mi bismo ponovno postali dva odvojena bića. Ja sam pila i gutala, a Pietro me držao za ruku, ja sam legla, legao je i on, okrenula sam se na bok, a on se najprije okrenuo prema meni, poput žlice, a zatim na drugu stranu, na kraju smo se trljali kralježnicama i zibali se da ponovno zaspimo. Borio se sa snom da bude uz mene i to je bio njegov način da pokaže da me voli, tako se poslije deset godina ljudi vole; naša tijela odjednom su prestala biti skladna, više se nisu isprepletala u snu i na javi što mu prethodi, jedno drugom postali smo odbojni.
Seks je jezik, a Pietro i ja toliko smo toga izgovorili na početku veze, kad sam ja bježala od Sicilije i od okrnjene, nijeme obitelji, a on me čekao u Rimu i bio mi drug, roditelj, brat. Tada sam, zajedno s gradom, otkrila novu sebe, a on je uvijek bio uz mene, uvijek, i time sam bila ganuta. Tih smo se prvih mjeseci svlačili kad god smo mogli, iznemogli od strasti bili smo sretni, iako smo po jednom detalju mogli znati da to neće trajati: nikad nismo dvaput vodili ljubav, jednom bi nam bilo dovoljno, odmah poslije toga udaljili bismo se i odjenuli. U tom kratkom vremenu, nikad dužem, pronašli bismo sve što smo tražili, a odmah poslije vratili bismo se svojoj neumoljivosti, otuđenosti koja nas je i privlačila. No brzo – prebrzo za priču koja je trebala potrajati cijeli život – ta nam je otuđenost postala neprijateljicom. Tijelo više nije bilo mjesto komunikacije. Nježnost smo rasipali u dnevnim ritualima, razgovorima i brigama, čak i kad smo se danju svađali, nikad si nismo htjeli ozbiljno nauditi: čuvali smo se i bdjeli jedno nad drugim brigom kakvu nikad nisam iskusila. Još neko vrijeme poslije kraja naše žudnje njegovali smo obred zadovoljavanja, ali i ta je razmjena postala neupotrebljiva poput zastarjelog rječnika.
Znala sam da sam ja kriva. Vjerojatno sam se ja udaljila prva, sama od sebe nenaviknuta na otvorenost, na zajedništvo.
No Pietro je jedini kome sam ispričala priču o svom ocu i ništa nije prigovorio, prihvatio je tu anomaliju. Poznavali smo se tri tjedna i oboma nam je bilo nešto više od dvadeset godina kad se na našem prvom pravom spoju pojavio s paketom: u njemu su bili plavi klizački triko i tvrdo ukoričen dnevnik. U tom sam trenu znala da je on muškarac kojeg sam čekala. Nije znao da sam se kao dijete vozila na koturaljkama, nije znao da sam sve o sebi povjeravala dnevnicima skrivenim po ladicama. Pa ipak, znao je.
Tako sam mu priznala da mi je otac nestao kad mi je bilo trinaest godina. Nije umro, doslovno je nestao bez traga – nastavila sam, u iščekivanju pitanja od kojeg sam strepila: ti i majka niste ga pokušale nekako spriječiti?
Pietro to pitanje nije postavio. Nije pitao ništa, pozorno je slušao tih par rečenica koje sam mu udijelila: moj otac, gimnazijski profesor, jednog je jutra otišao od kuće i više se nije vratio. Onda je promijenio temu. Rekao je da posao u srednjoj školi koji pokušavam dobiti nije za mene: progutali bi me tuđi životi, životi učenika, roditelja i kolega, vrlo brzo shvatila bih da im robujem i bila bih nesretna. Nije rekao da se sudbine ne smiju ponavljati i da nema smisla da živim poput svog oca i budem profesorica, poput njega: naglasak je stavio na nešto drugo. Dupkom pune učionice i hodnici ne bi mi dali mira, bolje bi bilo da počnem pisati i da u priče pretočim bol koja me prati u stopu.
Sve dotada Pietro i ja uvijek smo se susretali u veselim prigodama, tako sam otkrila da mi bol izbija iz očiju i samu sam sebe uvjerila u njegovu iznimnu sposobnost da je uoči. Na tom sam uvjerenju utemeljila naš život. Dan za danom oslanjala sam se na njega, njegova je ozbiljnost bila stijena i, kao i na sve stijene, uspon je katkad bio težak i nepristupačan. Ponekad bih pomislila kako se više ne bih znala sama naručiti kod zubara ili platiti režije i porez da nisam morala spremati račune u registratore koje je namijenio za našu unajmljenu kuću; biti zajedno svakog dana, zajedno odlučivati, poznavati napamet nečiji miris, žudnju, osobnost: eto, to je brak. Ostatak je olujno i nepoznato more kojim ne vrijedi ploviti.
Još sam deset, petnaest minuta osjećala kako mi se muž trlja o kralježnicu, zatim je zaspao, a ja sam se sklupčala prema zidu i nadala se da se više neću morati boriti s vodom: noć nas razoružava, ali ja sam svoju obranu već potrošila. Ponovno sam tonula u nevidljivost, a kad bih se utapala, kad bih umirala, htjela bih da me Pietro vidi.
Za najcrnjim strahom uvijek dođe neočekivana lakoća, pa me uhvatila želja da vodimo ljubav halapljivo kao nekad: okrenula sam se i počela ga gladno dodirivati, no on je ispustio zvuk koji mu je prekinuo ritam disanja, a tijelo mu se povlačilo u obrani. Mogli smo se milovati i zibati, ali na pomisao o vođenju ljubavi oboje bismo se povukli poput zastrašenih zvijeri: to nas ne bi zbližilo, nego udaljilo, izgubili bismo i ono malo tjelesne intime što smo teškom mukom zaradili. Poznavali smo se isuviše dobro da bismo se bez stida skinuli goli, pred tim se prizorom nitko od nas ne bi mogao prepustiti, ne zato što mu tijelo onog drugog nije lijepo ili privlačno, nego zato što ne bismo znali što reći ni kako, sad kad je između nas spavao taj beskorisni rječnik.
Povukla sam se i ja na drugi bok, ponovno mu okrenuvši leđa. Uzela sam mu ruku i stavila je na svoju u razini pupka, i budna razmišljala. Pomislila sam kako sam mu zahvalna na onom savjetu otprije deset godina. U svoje sam lažno-istinite priče unosila dio svoje boli i vodu što je navirala iz prošlosti, i nadala sam se da me pisanje može spasiti, no onda bih začula neko mrmorenje, neki bi mi glas unio nemir rekavši da zahvalnost nije dovoljna da održi brak iznad površine.
Tako sam, u beskrajnoj nesanici, svom znoju, Pietrovu pravilnom disanju i strahu od brodoloma čekala zoru, koja nikako da svane. No sve nas stigne, prije ili poslije, i izbriše ljude kakvi smo bili ili kakvima se smatramo: s prvim zrakama sunca tiho sam ustala, poljubila ga u usta i otišla na kolodvor, ostavivši ga usnulog.
Prijevod: Antonija Radić
Add comment