U knjizi I djeca njihova za njima, za koju je dobio najvišu francusku književnu nagradu Goncourt, Nicolas Mathieu piše o Francuskoj 90-ih godina prošlog stoljeća, zaboravljenoj zemlji napuštenih tvornica i ugašenih visokih peći, postindustrijskom svijetu duboke provincije, gdje se bogatstvo i obilje velikih urbanih središta čini dovoljno blizu za snove o boljem sutra i istodobno dovoljno nedohvatno za potpunu odsutnost iluzija. U uspavanoj dolini na periferiji zemlje, u malome mjestu na granici s Luksemburgom, tinejdžeri slušaju Nirvanu, a njihovi roditelji, zarobljeni svojim mjestom u poretku stvari, strpljivo istrajavaju, tjeskobni u želji da uspiju i počnu uživati u zbunjujuće jednostavnim rutinama ugodne fikcije slobodnog čovjeka koju donosi ekonomski prosperitet. U zastojima u prometu na povratku s godišnjeg, na pumpi, na naplatnim kućicama, na odmorištima uz autocestu stvara se, govori Mathieu, više francuskog identiteta nego u školi ili glasačkim kabinama.
Glavni je junak Anthony, 14-godišnjak pomalo iskrivljenog lica i spuštene vjeđe na jednom oku, jedan od onih klinaca koji se probijaju prema odraslosti manevrirajući stješnjen nasilnim ocem alkoholičarom s jedne i umornom majkom, potrošenom nekadašnjom lokalnom ljepoticom, s druge strane. Anthonyju se njegova obitelj čini malenom: rastom, položajem, nadanjima, pa čak i nevoljama. Te obitelji, koje “rastu na podlozi od srdžbe”, uhvaćene u zaleđu globalizacije, povremeno potpomognute razgranatom socijalno orijentiranom ekonomijom “posvećenom rukovođenju oskudicom”, predstavljaju Francusku pogođenu deindustrijalizacijom i siromaštvom, grčevito sleđenu između nostalgije i propadanja, razapetu između pristojnosti i bijesa prema imigrantima iz nekadašnjih afričkih kolonija.
Od kolovoza 1992. do Svjetskog prvenstva 1998. i utakmice između francuske i hrvatske nogometne reprezentacije, roman prati četiri ljeta i četiri prijelomna trenutka u životima Mathieuovih junaka, u izvanredno pitkoj društvenoj sagi koja je istovremeno i ljubavni roman i roman o odrastanju. Doba adolescencije, životno i političko stasavanje generacije koja pokušava pronaći vlastiti put u svijetu koji je dobila u nasljeđe, ljubavi i strasti, strahovi i čežnje života koji se žive daleko od francuskog i europskog sna – sve to čini vibrantan književni svemir ove divne knjige.
Nicolas Mathieu je rođen 1978. u Épinalu u Francuskoj. Nakon studija povijesti i filma preselio se u Pariz, gdje je radio na raznim poslovima unutar obrazovnog sustava. Njegov prvi roman Aux animaux la guerre (2014.) adaptiran je u šestodijelnu seriju za France 3 u režiji Alaina Tasme. Za drugi roman, I djeca njihova za njima (2018.), nagrađen je najprestižnijom francuskom književnom nagradom Prix Goncourt. Roman je preveden na dvadesetak jezika, a na hrvatskom ga je nedavno objavila Fraktura u prijevodu Ursule Burger. Mathieu dobro poznaje svijet o kojemu piše – i sam je odrastao na sličnome mjestu, kao sin električara i računovotkinje. No ovaj roman nije, naglašava pisac, njegova autobiografija – ta je knjiga svjedočanstvo iz prve ruke one Europe koja je nekad simpatizirala komuniste, a u kojoj danas rastu najveći bijes, frustracija i mržnja prema drugima. I djeca njihova za njima tajna je povijest kontinenta, kronika mentaliteta koji posljednjih godina generira glasove podrške ekstremnoj desnici. Tu, od jednog do drugog 14. srpnja i patriotske groznice obilježavanja Pada Bastille, uvučeni u neumoran rat koji protiv njih vodi život, tražeći svatko svoj čamac za spašavanje, žive junaci Mathieuove knjige. U povodu hrvatskog izdanja romana porazgovarali smo s piscem, uz ljubaznu pomoć prevoditeljice Vlatke Tor.
Posvetili ste više od 400 stranica priči o odumiranju radničke klase postindustrijske Francuske krajem prošloga stoljeća. Više ste puta naglasili kako ovo nije knjiga o vašem djetinjstvu – ipak, govorite o stvarima koje itekako poznajete. Tu je, naravno, i priča o imigrantima. Što vas je inspiriralo?
Sredina iz koje potječem nije puno drugačija od one opisane u romanu, a osim toga, kad mi je bilo tridesetak godina, po dužnosti sam vodio bilješke na sastancima koji su se ticali smanjenja broja zaposlenih i planiranja kolektivnih otkaza, posebice tijekom 2008. godine. U tim mi se prilikama činilo kao da, uslijed globalne recesije, pratim posljednje dane radničke klase, i sve to skupa na mene je snažno utjecalo. Taj svijet koji mi je nestajao pred očima bio je donekle i moj svijet, svijet iz kojeg je dolazio moj otac. Osim toga, htio sam napisati i roman o odrastanju, ispričati priču o adolescentima. Od početka sam bio siguran za dvoje adolescenata, Anthonyja i Steph, dečka iz radničke obitelji i djevojku iz srednje klase. Zatim su se pojavili drugi likovi, vjerojatno iz nekih moralnih razloga. Tako sam si za Hacinea, koji bezobzirno upada na tulum na koji nije pozvan, rekao da ne može samo na tome ostati – morao sam se zapitati zašto je ondje, što želi? Što ga pokreće i što mu je na srcu?
Koliko u njima ima vas?
Mene ima u svakome od tih likova, ali nijedan nije u potpunosti odraz mog mladenaštva, odnosno mog života. Poput Anthonyja, i ja sam se neprestano zaljubljivao u djevojke koje nisam ni najmanje zanimao. Poput Steph, vozikao sam se naokolo na mopedu, išao na tulume po velikim kućama, čeznuo za nečim. Kao i Hacine, i ja sam poprilično duvao, iz dosade. I jasno, uvijek sam se osjećao nekako čudno, drugačije, neprimjeren, nedovoljno spreman za život i svijet. Kao da nisam stvoren da u njemu budem sudionik. Dugo sam se osjećao kao da sam samo oko. A danas upravo to i jesam: ja sam pogled koji piše. I ne osjećam se poput malog boga u odnosu na svoje djelo. Jednostavno pišem, često nađem neko uporište u stvarnosti, pa se rodi neki lik, ulazi u interakciju s drugim likovima, priča ga učvršćuje, a on se hrani i fikcijom i stvarnim životom. I, na koncu konca, ja ih samo slijedim.
Radnju ste smjestili u regiju u kojoj ste i sami odrasli. Koliko je za ovu priču bitno mjesto? Postoje li i druga, slična mjesta diljem Francuske, Europe? Čini li vam se da je ovo jedna univerzalno europska priča?
Ta mi je dolina jako važna jer u sebi nosi čitavu priču iz koje su junaci romana i proizašli: svijet koji su oblikovale tvornice, čak i njegov krajolik, tu su visoke peći, sve diše u ritmu rada, ljudi ondje žive od industrije, a od nje i umiru. Ali htio sam i da to mjesto bude izmišljeno, tako da imam dovoljno fikcijske slobode i da sve o čemu govorim bude donekle i univerzalno. I sad posvuda srećem ljude koji mi kažu: ta dolina iz romana, to je moja dolina. U Engleskoj, u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Italiji, na sjeveru Francuske. Možda će tako biti i u Hrvatskoj.
Je li vas iznenadila ta kemija prepoznavanja koja nastaje između vas i čitatelja; zamišljate li tako svojeg čitatelja – kao nekoga sličnog vama?
Ne zamišljam nekog posebnog čitatelja, ali se trudim biti pristupačan. Želio bih na čitatelje utjecati kao što na mene utječu djela pisaca koje volim, na moje osjećaje, ideje, tako da i oni pronađu razlog da budu gnjevni ili da osjete žudnju zahvaljujući riječima. Da im neka knjiga otvori oči ili ih pomiri sa svijetom.
Niste prvi pisac koji se bavi kolapsom društva kao posljedice deindustrijalizacije i rasta nezaposlenosti. Tko su ti pisci koje spominjete, vaši uzori?
Dosta su me uspoređivali s francuskim realistima, onakvim kakav je, recimo, bio Zola. Ali moje bi uzore možda trebalo potražiti i s druge strane Atlantika. To bi bili Steinbeck, američki roman noir, pisci poput Larryja Browna. A kad je riječ o ovoj knjizi, moram reći da je i Springsteenova pjesma ‘The River’ odigrala svoju ulogu u njezinu nastanku.
Možda nam možete preporučiti nekog iz mlađe generacije francuskih književnika? Na koga bismo trebali obratiti posebnu pozornost?
Volim pisce kao što su Marion Brunet, Maria Pourchet, Annie Ernaux, Alice Zeniter…
I djeca njihova za njima može se čitati kao kritika polariziranog zapadnog društva čiju politiku i društvenokulturno nasljeđe snažno određuju njegova povijest kolonizatora. Osjećate li se kao pisac dužnim pokušati posredovati neku poruku društvu, upotrijebiti književnost kao alat promjene?
Ne! Nikad neću pobrkati svoj put, ukus, estetska polazišta i stavove s univerzalnom misijom koju bi trebalo dodijeliti književnosti. Zadaća književnosti sasvim sigurno nije učiniti svijet boljim, a idealno bi bilo da nema uopće nikakvu zadaću. Književnost može služiti, kao i svaka umjetnost, kao poticaj, da ljudima otvori oči, da ih učini osjetljivima na tuđe živote, tuđe boli. Daje nam priliku da njegujemo onu blagodat koju zovemo empatija. Za mene, pisanje čini svijet podnošljivijim. Ono mi dodjeljuje funkciju, daje mi mjesto, neki položaj. Pruža mi mogućnost da uzvratim udarce, nazovem stvari pravim imenima, da si od života napravim nešto izvedivo i izdrživo.
Ipak, ovoj se priči može pripisati snažna politička nota…
Sklon sam mišljenju da je sve politika. U prvom redu, politika je što? Ono kako provodimo život u zajednici, radije nego da smo sami. Poljubac je, znači, politika. Svađa. Cesta je politika. Čak i stablo u zemljama poput naših koje su nastanjene od davnina. U našim krajobrazima nema ništa prirodno. I oni su politika. Posvuda smo ostavili svoje otiske.
Francuska iz romana nije ona Francuska kakvom je obično vidi neupućeni stranac. Kažete da vam je važno nazvati stvari pravim imenom, no koliko vam je važna istina? Bismo li trebali povjerovati baš sve što kažete o Francuskoj?
Sve je to, naravno, istina. Ali fikcionalna istina. Ne može se odnositi na sve Francuze. Nije činjenično točna u svakom trenutku. Ona pripovijeda onakvu stvarnost kakvu nije moguće pronaći ni u velikim gradovima ni u njihovim predgrađima. Za nekoga tko je rođen u Parizu ili u Sarcellesu (gradić u širem pariškom predgrađu s pretežno imigrantskim stanovništvom) takva je istina – pretpostavljam – prilično egzotična.
Kakvu istinu živi pandemijom zahvaćena Francuska? Jesu li se probudile neke nove/stare solidarnosti ili se, upravo suprotno, pokazuje da je čovjek u krizi vrlo sebična životinja?
O tome bi se moglo svašta reći. U početku sam prilično naivno očekivao da će nam povijesni trenutak takvog opsega otvoriti oči, da ćemo povesti više računa o tragičnoj naravi povijesti općenito, a i o onome što nas očekuje. Ali ne. Pandemija je jednostavno razotkrila neke probleme: nejednakosti su još izraženije, poslovanje prema zakonu potražnje i bez robnih rezervi te menadžersko i kalkulantsko rezoniranje koji su karakteristični za neoliberalizam pokazali su svoja ograničenja – nedostatak kreveta u bolnicama, razne nestašice i slično. Ne očekujem da će ova kriza rezultirati ikakvim poboljšanjem. Oni koji su imali sredstva, lagano su prebrodili najgore razdoblje. Onima koji su bili u opasnosti da osiromaše i socijalno propadnu, to se i dogodilo. Ali uza sve to, ima ipak jedna stvar: neke nepokolebljive političke dogme, pogotovo ona o dugu, revidirane su. Hitnost i nužda prevagnuli su nad uvjerenjima. Privremeno. Najednom smo doživjeli povratak socijalne države, jer bilo je ili to ili smrt.
Kako ste vi preživjeli proteklih godinu dana? Ovaj roman objavljen je godinu i pol prije pojave COVID-19. Da ste još malo razvlačili s pisanjem, bi li korona virus imao kakvog utjecaja na vaše fiktivne junake?
Po izlasku romana puno sam vremena proveo baveći se ‘uslugama podrške’, odnosno promotivnim aktivnostima i, malo me sram priznati, pandemija mi je svakodnevicu vratila u normalu. Prisilila me da ostanem kod kuće i lišila me svih isprika koje sam imao da ne bih pisao.Tako da nemam osjećaj da ovo razdoblje utječe na moje likove ili na moju sliku svijeta – jer ni prije nisam imao previše iluzija.
Samim naslovom, I djeca njihova za njima, sugerirate određeni fatalizam – sve se ponavlja, začarani krug pripadanja sazdan je od čelika, izlaza nema. Je li ipak moguće pobjeći od mjesta odakle dolazimo?
Naravno. Začarani krug i mehanizmi ponavljanja nisu svemoćni. Udio slobode uvijek postoji. Vanessa se uspijeva izvući iz svijeta u kojem je odrasla. I, na kraju, nijedan od likova nije posve zarobljen u trenutku kad ih napuštamo. Ukratko, ovaj roman ne priča priču. To nije bajka o slobodi i neograničenoj volji. Mi smo žrtve vrlo snažnog i izraženog kondicioniranja, pa ako je emancipacija i moguća, ona se prije svega odvija kroz dekonstrukciju mehanizama koji uskraćuju slobodu – društvenih, ekonomskih, obiteljskih, bioloških i tako dalje.
U knjizi nas vraćate u 1990., desetljeće rastuće imigrantske krize u Francuskoj koja je eksplodirala u nemirima 2005. Je li se u međuvremenu promijenio odnos Francuza i Francuske prema imigrantima?
Mislim da se odnos pogoršao, da je društvo izrazitije podijeljeno nego prije. Za tu žalosnu činjenicu možemo, naravno, okriviti moralne ili odgojne momente. Rasist bi tako bio loša i nedovoljno obrazovana osoba. Prema tome, trebalo bi ga ukoriti i dovesti pameti ili ispraviti njegov manjak kulture. Ja ne vjerujem u tu hipotezu. Interesi radničke klase zanemarivali su se sve više i više, pa se našla izravno suočena s neugodnim posljedicama takvog razvoja stvari, a onda je objašnjenja i pomoć potražila kod populista, jer su je mainstream stranke sto puta izdale. Najveća je krivnja, po mojem mišljenju, na društvenim elitama, koje više ne prihvaćaju i ne izvršavaju svoju ulogu u odnosu na klase koje su lošije prošle. Na svakim izborima scenarij je isti: lepenistička stranka se šepiri, oni Francuzi koji su društveno najuključeniji i najangažiraniji čude se do nebesa i grde primitivce koji se usuđuju pogrešno glasati. U konačnici se sva debata svodi na pitanje suprotstavljenosti dvaju tabora: onog s emancipiranima otvorenih nazora i onog s nazadnjačkim gadovima. Sve to skupa je, naravno, smiješno. I moglo bi loše završiti.
U temeljima društva o kojemu pišete nalazi se ideja da su klasne razlike nešto smisleno, da imaju neko značenje. Drugi svjetski rat nas je naučio da velike ideje vode u užas – unatoč tome, ponovno jačaju narativi koji nas uvjeravaju da odbijanjem onoga što nam je strano osnažujemo vlastiti identitet. Jesu li oni koji dopuštaju da ih se uvjeri u takve ideje samo – naivni? Može li nam globalizirani svijet s neograničenim pristupom informacijama pomoći da budemo manje naivnima?
Iskreno, znamo da lucidnost i inteligencija nisu u porastu. Dijelom to možemo zahvaliti internetu i društvenim mrežama. Ali mislim i da je ta kriza rezultat socijaldemokratske pogodbe koja je zaživjela nakon rata. Tridesete godine 20. stoljeća iznjedrile su čudovišta i svi napori Zapada nakon rata išli su u smjeru što pravednije raspodjele bogatstva i pridržavanja povijesnog dogovora koji je težio za tim da održi napredak – društveni, ekonomski, osobni – kao stalni cilj na obzoru. Jednom kad se taj sporazum raspao, u vrijeme Reagana i Thatcher, sustav je profunkcionirao punom snagom, kao nekad, proizvodeći značajna bogatstva, ali i razvlačeći društvo kao tijesto, te je tako izazvao razdor i neprihvatljive razlike. Ako tome dodate Twitter i algoritme, ekološku, ekonomsku i emigrantsku krizu, dobili ste našu zgodnu malu tempiranu bombu.
Jedan od članova povjerenstva nagrade Goncourt izjavio je kako bi vašu knjigu trebao pročitati predsjednik Emmanuel Macron. Je li Macron uspio ispuniti velika očekivanja koja su ga pratila nakon što je došao na vlast? Je li tijekom sad već gotovo četverogodišnjeg mandata reformirao francusko društvo? I, naravno, je li pročitao vašu knjigu?
Ne znam je li je pročitao. Znam da su u vrijeme prosvjeda žutih prsluka roman smatrali znakovitim i da su ga u vladinim kabinetima čitali. Kako god bilo, ne čini mi se da trenutačne reforme vlasti idu u dobrom smjeru. Nadovezuju se na neoliberalne politike poput onih Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, trude se prije svega liberalizirati izvore energije, proizvesti bogatstva, dokinuti socijalnu državu, igrati na kartu poduzetnosti pojedinca prije nego na solidarnost. No mislim da je problem s kojim smo suočeni u prvom redu problem pravednosti, zaštite, skrbi, a ne slobode ili liberalizacije. Naravno da nam je potrebna sloboda, ali sve je to pitanje ravnoteže. Sloboda koja u tolikoj mjeri prevladava nad jednakošću uništava i razara društvenu zajednicu. Osnažuje i učvršćuje gospodare, dodatno unizuje slabe, kod većine ljudi izaziva strah od budućnosti u koju više ne vjeruju. Uz takvu slobodu društvo je rascjepkano, neprijateljski nastrojeno i za njega ima sve manje opravdanja. Ali pandemija je ispremiješala karte i privremeno dokinula sve političke orijentacije. A tako je socijalna država ponovno dobila na snazi i bez rasuđivanja previše je potrošila na razne potpore.
Do sada ste objavili dva romana, oba višestruko nagrađivana. Ne objavljujete puno, ali kad vam izađe nova knjiga, uvijek je hit. Koliko je Gouncourt utjecao na vaš život, otvorio vam možda neka vrata, ali i donio pritiske novih očekivanja na vas kao pisca?
Moj se život preko noći promijenio, u svakom pogledu. Nagrade, novac, uvažavanje, ali isto tako puno sam izloženiji, imam manje slobode da pišem baš sve što poželim. A moram priznati i da nisam baš strahovito radišan. Tu se ništa ne može. Uglavnom pišem prijepodne, napišem otprilike tisuću riječi svaki dan. A onda opet puno prepravljam. Ali nadam se da ću stvoriti nekakav opus, napisati još nekoliko knjiga, po mogućnosti dobrih, koje će ispričati nešto zanimljivo na zgodan način. Trenutačno baš radim na novom romanu. Koji bi trebao biti poprilično debeo.
Tekst je izvorno objavljen u BestBooku, književnom prilogu tjednika Express.
Add comment