Urednica i novinarka, ali i televizijska personifikacija kulture – sve je to Vlatka Kolarović. Prepoznatljivo TV lice i jedna od glavnih uzdanica HRT-a kad su posrijedi teme koje se tiču kulture.

Čitanje je za nju posao, ali i više od toga – s knjigama i uz knjige je stalno. Ovo je mali pregled onoga što je čitala 2021., u Godini čitanja.

Često slušamo o tome kako se u Hrvatskoj malo čita i kako tek 45 posto Hrvata godišnje pročita najmanje jednu knjigu. Koliko ste vi knjiga pročitali u ovoj 2021. i jeste li, zbog zatvaranja i usporavanja svijeta uzrokovanog koronavirusom, čitali više ili manje nego inače?

Čitala sam mnogo, mnogo više. Jer za čitanje je potrebno vrijeme, a najčešće nam to vrijeme i nedostaje. U lockdownu smo se suočili s prazninom dana, vrijeme je na neki način trebalo iznova strukturirati i osmisliti, a ja sam posegnula za knjigama. Čitala sam i nove naslove, ali sam se nerijetko uhvatila kako čitam iznova neku knjigu koju volim, a koju sam već sto puta pročitala, poput Coetzeeova romana Gospodin Foe ili zapisa Ukleti neimar Bogdana Bogdanovića.

Nije sve u kvantiteti, i kvaliteta je važna – kako biste generalno ocijenili svoju 2021. kad je čitanje u pitanju?

Odmah moram priznati da brojne knjige još nisam stigla pročitati, a čekaju me na polici. No čitala sam mnogo publicistike, Fukuyamu, Varufakisa, a zatim i romane, Sally Rooney, Helenu Janeczek, poeziju Marka Pogačara…

Koja je knjiga vrhunac vaše čitateljske 2021. i zašto?

Lisica Dubravke Ugrešić. Doduše, pročitala sam je i 2020. i već mnogo puta, ali to je jedna od onih knjiga koje me uvijek iznova oduševe. Zbog lakoće pisanja, slojevitosti i načina na koji nam Dubravka Ugrešić širi poglede na svijet, ta bi knjiga sigurno bila i jedna od onih koje bih ponijela na pusti otok. 

Jeste li u ovoj godini pročitali neki stari naslov, neku knjigu koju ste dugo planirali, a tek sad je došla na red ili pak neku koju dobro poznajete i odavno volite, ali sada se vrijeme učinilo baš prikladnim za nju? 

Ovo je bilo najprikladnije vrijeme za poeziju. Pokazalo se da su mnogi sociolozi, antropolozi, mislioci i teoretičari završili u nekoj slijepoj ulici i da teme kojima su se donedavno bavili ne korespondiraju sa stvarnošću. Ali poezija! U nju možeš zaroniti kada je najteže, dok se boriš s demonima neizvjesnosti, tapkaš u mraku vlastitih strahova. Poezija uvijek nudi odgovore. Kriza je udahnula novo čitanje poeziji. Iznova sam pročitala i Hamleta. Shakespearea bi trebalo svako toliko ponoviti, kao odlazak na svojevrsni mentalni remont. 

Što ste u 2021. naučili iz knjiga koje ste pročitali, čime ste se oduševili, kamo otputovali, u što se zaljubili? 

Iz knjige Nataše Govedić Veličanstveno ništa – dramaturgije depresije naučila sam kako voljeti, da se poslužim oksimoronom, blistavo mračnu stranu života i umjetnosti. Oduševila me, kao što me Amos Oz uvijek oduševi, knjiga Što čini jabuku; razgovori koje je Šira Hadad vodila s tim genijalnim pripovjedačem. Uz knjigu Snježni leopard Sylvaina Tessona otputovala sam u potragu za – samom sobom. A zaljubila sam se, po stoti put, u Zygmunta Baumana. On je jedini mislilac za kojeg mi je žao da ga nisam, dok je još bio živ i gostovao u Zagrebu, ugostila u emisiji Drugi format. Često ga čitam. 

Nije rijetko čuti kako se u Hrvatskoj najmanje čitaju – domaći autori. Jeste li pročitali koju knjigu domaćih autora i koju biste istaknuli kao najdražu?

Čitala sam Moniku Herceg, Marka Pogačara, Ivanu Sajko, vraćala se Stanislavu Habjanu u kombinaciji sa sjajnim Žeželjom… Naravno, iznova sam čitala i Slavenku Drakulić. Teško je izdvajati, no od domaćih autora, po stilu, autentičnosti i senzibilitetu možda mi je ipak najdraža Tatjana Gromača. Volim i Stanka Andrića.

Jeste li u 2021. pročitali koju Frakturinu knjigu i koja vas se najviše dojmila? 

Fraktura doista ima sjajne naslove a nerijetko otkriva i autore koji će tek postati popularni, anticipirajući tako brojne trendove i ideje za kojima će svijet “poludjeti” tek mnogo kasnije. Bio je to slučaj sa Stiegom Larssonom, ali i sada, čini mi se, sa Sally Rooney. Pročitala sam brojne Frakturine autore, slušala intervjue s njima na Festivalu svjetske književnosti i pratila što se novo uvijek sprema iz te sjajne izdavačke kuće. Zaintrigirali su me Claudio Magris i Cees Nooteboom. Oduševila me i knjiga Danilo Kiš, žamor povijesti Marka Thompsona. Ali toliko je autora koje tek moram otvoriti, upravo mi je na stolu Doba čarobnjaka Wolframa Eilenbergera i jedva čekam da je pročitam.