Jedan od najmarljivijih glazbenika s domaće scene bez sumnje je Josip Radić. Ima dva živa i ludo zanimljiva autorska projekta. Jedan je sad već legendarni Valentino Bošković (gdje o avanturama bračkog astronauta pjeva i svira s kolegom Brankom Dragičevićem), a drugi je njegov “mali obiteljski OPG” Kensington Lima, bend koji uspijeva zvučati kao Beatlesi, Pink Floyd, Wilco i Jayhawks u jednom, a opet biti sasvim originalan i autentičan. Kao da to nije dovoljno, Josip još svira u nizu bendova, a njih je toliko da ih vjerojatno ni sam ne zna nabrojiti bez duljeg razmišljanja. No ipak, za čitanje se pronađe vremena, možda ne dovoljno i možda ne onoliko koliko bi želio, ali – pronađe se!

Često slušamo o tome kako se u Hrvatskoj malo čita i kako tek 45 posto Hrvata godišnje pročita najmanje jednu knjigu. Koliko ste vi knjiga pročitali u ovoj 2021. i jeste li, zbog zatvaranja i usporavanja svijeta uzrokovanog koronavirusom, čitali više ili manje nego inače?

S obzirom na opću neinformiranost i sve ono čemu svjedočimo u posljednje vrijeme, ovih 45 % mi još izgleda i sasvim pristojno! U 2021. nisam, naravno, pročitao onoliko koliko sam htio, ali to vrijedi za svaku godinu, neovisno o pandemiji i “usporavanju” svijeta. U mom slučaju, čitanje se svodi na slalom između brojnih obaveza, kriomice na WC-u i u onih nekoliko minuta prije nego me knjiga zvekne po nosu i tako prene iz sna.

Nije sve u kvantiteti, i kvaliteta je važna – kako biste generalno ocijenili svoju 2021. kad je posrijedi čitanje? 

U 2021. sam konačno empirijski utvrdio i zaključio kako su najveći neprijatelji čitanja mobitel i društvene mreže. Ako nas je pandemija nečemu naučila – da posudim ovu često korištenu frazu – to je da je beskrajno skrolanje najveća ugroza pismenosti Hrvata, ali i šire. Što se tiče pročitanog, tijekom ove godine najviše sam zabadao nos u tuđe poslove, odnosno autobiografije, što na hrvatskom, što na engleskom, što glazbenih autora, što novinara i književnika.

Koja je knjiga vrhunac vaše čitateljske 2021. i zašto?

Vrhunac je možda malo preteška riječ, ali u memoarima Jeffa Tweedyja iz Wilca, Let’s go (so we can get back), pronašao sam nekoliko korisnih savjeta za život i umjetnost. Usput sam i zdipio jednu rečenicu, koju sam iskoristio u stihu pjesme “Cheer Up Old Bugger” mog benda Kensington Lima.

Jeste li u ovoj godini pročitali neki stari naslov, neku knjigu koju ste dugo planirali, a tek sad je došla na red ili pak neku koju dobro poznajete i odavno volite, ali sada se vrijeme učinilo baš prikladnim za nju?

Boris Dežulović u svojim djelima ima sposobnost predviđanja budućnosti, tako da je uvijek pravo vrijeme za njegove romane ili ukoričene kolumne. Njegov je problem, u Feralu, tako i danas, datum. Tako se, primjerice, iz njegove zbirke sportskih kolumni čak da naslutiti i ishod utakmice Everton – Tottenham ovog vikenda – tko zna čitati Dežulovića, može uplatiti tiket na kladionici i postati bogataš!

Što ste u 2021. naučili iz knjiga koje ste pročitali, čime ste se oduševili, kamo otputovali, u što se zaljubili?

“Nikoga zapravo ne zanima kako zvuči hi-hat”, Jeff Tweedy. Razmislimo svi malo o tome.

Nije rijetko čuti kako se u Hrvatskoj najmanje čitaju – domaći autori. Jeste li pročitali koju knjigu domaćih autora i koju biste istaknuli kao najdražu?

Trenutno bindžam Ivicu Ivaniševića, koji posljednjih godina knjige izbacuje kao što Neil Young furiozno izbacuje svoje albume, jedan za drugim. Srećom, kvaliteta Ivičinih romana obrnuto je proporcionalna kvaliteti Youngovih albuma, bar ako pričamo o posljednjih petnaestak godina. Cilj mi je još u 2021. pročitati i Moju dotu Nore Verde, pa makar i u posljednjim otkucajima na samo Silvestrovo…

Jeste li u 2021. pročitali koju Frakturinu knjigu i koja vas se najviše dojmila?

Oni Tisje Kljaković Braić postali su nezaobilazni božićni poklon za svako kućanstvo, pa tako i naše. A s obzirom na to da imam prijatelja koji radi u Frakturi, prava je sramota koliko mi je zapravo malo Frakturinih izdanja došlo pod ruku. Iskreno, očekivao sam više od njega!