Autor: Ivana Sajko

Smjestit u0107u se u prednjoj sobi s pogledom na dvoriu0161te i zapuu0161tena polja. Tamo bih trebala nastaviti rad na knjizi, no pisau0107i stol je prenizak i leu017ei mi na koljenima.

u2013 Nemoj napisat gdje se nalazi kuu0107a u2013 to je prvo u0161to kau017eeu0161 kad uu0111eu0161 u sobu.

Zatjeu010deu0161 me dok pokuu0161avam podvuu0107i noge pod radnu plou010du.

u2013 Treba ti niu017ee sjedalo u2013 dodajeu0161 pokazujuu0107i malu stolicu bez naslona koja stoji u kutu. Sjedau0161 na nju da je isprobau0161.

u2013 Nemoj odavat nikakva imena. Obeu0107avau0161?

Naravno da neu0107u niu0161ta odati, mislim u sebi.

Stigli smo odnekud, putem kroz neu0161to i stigli u niu0161ta.

u2013 u0160to da onda napiu0161em? u2013 pitam.

Gledau0161 kroz mene i odsutno se smjeu0161kau0161. Zau0161to smo uopu0107e dou0161li? Sklanjamo li se pred ratom ili pred novom epidemijom ili da izmislim neu0161to deseto? Jesmo li naprosto postali paranoiu010dni i zamijenili staro uu017ee za zmiju?

Niu0161ta ne odgovarau0161. Smijem li napisati da zapravo prikrivamo nestanak sina koji je odbio poziv za mobilizaciju?u00a0

Spakirali smo dva mala kofera kako bi djelovalo da odlazimo na vikend i pobjegli iz stana. Uvijek smo mu govorili ovo je tvoja zemlja, ovo je tvoj dom, sve dok preko nou0107i nismo promijenili tekst u bitno je znati kada otiu0107i.

Prou0161li je tjedan otiu0161ao.

u2013 On je pametan deu010dko, snau0107i u0107e se.

To ponavljau0161 sve od tada, ali me nisi utjeu0161io. Mou017eda bih trebala preu0161utjeti i da smo kljuu010deve ove kuu0107e dobili od prijatelja? Trebala im je biti utou010diu0161tem pod stare dane, no odluu010dili su iskoristiti priliku da otputuju dok se jou0161 mou017ee. Veu0107ina, poput nas, nije imala kamo. Ostali smo. Pou010deli smo, meu0111utim, jedni druge izbjegavati. A zatim se i jedni drugih bojati. Dou0161lo je prije no u0161to smo ou010dekivali.u00a0

u2013 Smijem li napisat koja je godina?

Sjediu0161 u kutu leu0111ima naslonjen na zid s istim odsutnim smijeu0161kom koji djeluje kao maska za koju lice ispod nema nikakav razlog pa valjda bau0161 zato od njega i ne odustaje.

u2013 u010cujeu0161 li me uopu0107e?

u2013 Trebali bismo se raspakirati u2013 napokon veliu0161 pa ustajeu0161 i jou0161 trenutak-dva stojiu0161 nasred sobe kao u010dovjek koji bi se mou017eda mogao rasplakati. Ali onda mi prinosiu0161 stolicu i izlaziu0161. Sjedam na tvrdo, neugodno sjedalo. Leu0111a mi se

ispravljaju sama od sebe. Kuu0107a ima ideju kako da joj prilagodimo i tijela i reu010denice.

u017dENA, MUu017d, PAS.

ODNEKUD, KROZ NEu0160TO, U NIu0160TA.

JEDNOM.

Pronalazim te na suprotnoj strani kuu0107e, u ostakljenoj niu0161i koja gleda prema putu. Lijevo su polja, a desno u0161uma. Niu0161a je okruu017eena velikim prozorima. Razgrnuo si zavjese i poslagao nekoliko knjiga na u0161iroki prozorski okvir. Na njemu leu017ei dalekozor. Stavljau0161 ga oko vrata i gledau0161 u daljinu.

u2013 Ima ptica. u017ddralovi ili neu0161to sliu010dno.

Znam da ne gledau0161 ptice.

Polau017eem ti ruku na kosu. Mekana je poput djeu010dje, samo u0161to je potpuno sijeda. Pokuu0161avam upamtiti ovu veu010der, ovaj trenutak, to kako stiu017eemo u kuu0107u koja postaje moja knjiga. Razmiu0161ljam kako u0107u je opisati. Gledam u bubamaru koja mili preko prozorskog stakla i radim mentalnu zabiljeu0161ku:

Ne zaboravi da je proljeu0107e, premda nikako da zatopli. To bi mogao biti lou0161 znak. Ne zaboravi da konvoji putuju prema granici. Sutra ili prekosutra objavit u0107e rat. Ne zaboravi da niste odavde. Dou0161li ste odnekud putem kroz niu0161ta.

Kraj zabiljeu0161ke.

Jou0161 uvijek te milujem po kosi i promatram dim koji kulja iz dimnjaka farme.

u2013 Gdje je pas? u2013 pitau0161.

Dozivau0161 ga nekoliko puta i pas utru010dava u kuu0107u, hitro obilazi srediu0161nju sobu, miriu0161e naslone fotelja, zabija njuu0161ku u otvor kamina i u sanduk starih novina pa skau010de na kauu010d, okreu0107e se oko sebe nekoliko puta i sjeda. Na trenutak svi imamo svoje mjesto. Korigiram tu reu010denicu u sljedeu0107u mentalnu zabiljeu0161ku:

Ne zaboravi da nijedno mjesto nije vau0161e. Tako se samo u010dini. Kao da si me u010duo, ustajeu0161 i odlaziu0161 u spavau0107u sobu pa otvarau0161 kofer odlou017een kraj kreveta. Znam u0161to trau017eiu0161. Izvlau010diu0161 toaletnu torbicu, ulaziu0161 u kupaonicu i zatvarau0161 vrata. Znam sve u0161to radiu0161 i kad te ne vidim. Odvru0107eu0161 slavinu. Puu0161tau0161 vodu da teu010de. Iz torbice vadiu0161 kutijicu. Uz kutijice uzimau0161 tableticu za smirenje. Stavljau0161 je u usta. Skupljau0161 vodu u dlan. Pijeu0161 jednu. Kratko zastajeu0161. Uzimau0161 i drugu tableticu. Ponavljam, znam te. Za pola sata pretvorit u0107eu0161 se u dijete.

Vrau0107au0161 se i grliu0161 me. Zagrljaj traje u010detiri sekunde. Jedan. Dva. Tri. u010cetiri. Tou010dno. Viu0161e me ne mou017eeu0161 iznenaditi. Opet sjedau0161 u fotelju, primiu010deu0161 dalekozor ou010dima i niu0161ta ne govoriu0161.

Dobro znam da ne gledau0161 u017edralove.