Čestitari 1. I. 1958.
Silvestrovo sa Belom u četiri oka. Veoma mudro, s obzirom na “poodmakle godine”, gospodine!
Nordijsko jutro. Stižu čestitari. A. Š. “sa suprugom”. Ima ih raznih po ukusu i po temperamentu, po pozivu ili, kao što bi se Šenoin Hamlet izrazio, “po nagnuću”… Prosto im je narav čestitarska; primaju čestitare i glume kao čestitari. Uživaju u rođendanima, u slavama, u Badnjacima (u blagdanima uopće – naročito državnim), vode sve datume u evidenciji, čestitaju po propisima svečarskim i tako dave svoje bližnje i o Novoj godini.
Moja pokojna mama dočekivala bi svoje čestitare s vanili-kiflicama i likerom. Ona kao svježa krv crvena vanilija pila se iz bazarskih, kao napršnjak patuljastih čašica, posutih žućkastim cvjetićima, a ti su se osjećali pod jastučicom prsta kao tvrde nabubrele bubuljice nekog neugodnog kožnog osipa. Čitava ta roba bačvastih štamprla od najjeftinijeg stakla bila je natovarena na venecijansku gondolu sa tipičnom venecijanskom sjekirom od blistavog mesinga na pramcu čamca.
Ima čestitara kojima je vila u kolijevci prorekla: ovo novorođenče bit će čestitar! Borim se protiv ove luckaste manije već godinama, jalovo.
Djetinjstvo u polumraku petrolejke 3. I. 1958.
Pisma. Pišu nam pisma i mi njima, i tako jedni drugima godinama… Naš narod zapravo ne namire sretnim baštinicima snopove svojih pisama, a ukoliko se takvih svjedočanstava i pronađe, preštampavajući ih, mi ih cenzuriramo. Tako je to uradio naš slavni Šiško sa Račkim i Strossmayerom. Retuširao je njihovu korespodenciju i to je naša Akademija izdala kao naučni rad.
Večera kod ugaslog sjaja voštanica (I. i N.). Čitavo naše djetinjstvo proživjeli smo u polumraku petrolejke, a danas, ah, kod tako čestih kratkih spojeva, ova pomrčina, kad se pokućstvo po sobama gubi u polumraku i nestaje u obrisima, djeluje depresivno. Lutaju nam pogledi tminom iz koje nema ni vidika ni izlaza, a gospođe, međutim, vole svjetlost voštanica, “prija tenu, a tako je bilo i u predratnom društvu: briljanti su blistali vatrenije…” U svečanom, gotovo trijumfalnom trenutku, kad je planula puna električna rasvjeta, uskliknuli smo jednoglasno bezazleno od gotovo anđeoskog ushita iz zahvalnosti što nas je nebo obasjalo vrhunaravnom svjetlošću o kojoj su vjekovi maštali kao o daru Svevišnjeg, a mi je danas plaćamo inkasatorima kao jeftinu robu, i to nam je, dakako, dosadna gnjavaža. Tješe nas u novinama da kaskade struje teku oko naših gradova, samo bi trebalo izmijeniti visokonaponske vodove, a to košta milijarde. Tješi nas štampa meteorološkim poremećenjima: nema struje jer su presahle vode od suše koja traje i, prema tome, mi planiramo hidrocentrale jer nema vode, a ne ćemo graditi kalorične jer istodobno ne znamo što bismo sa velikim količinama lošeg lignita. Da ložimo centrale ugljenom, nestalo bi krize u rudarstvu, a bilo bi i struje na pretek. Miscere quadrata rotundis.
Kako se može poricati opstanak božji
uz svakodnevnu zvonjavu crkvenih zvona?
6. I. 1958.
Epifanija. “O, sveta Tri kralja, o, blažen vaš dan!” S jedne strane “Sveta tri kralja” – a s druge Božić. “Hristos se rodi, naš već hodi.”
Bilo je diskusije u LZ-u o Božiću i Badnjaku, hoćemo li ih ostaviti u alfabetaru ili ne. Uče djeca po školama sve moguće mitose i mitologije (od Egipta i Kine do Antike), to su najnormalniji nastavni predmeti, i to je logično, a da je isključivo samo biblijski mitos brisan, to nije logično. Ne će nam nazoviareligiozna propedeutika spojiti Badnjake!
Do brisanja vrhunaravnog moralnog autoriteta dolazi se sasvim drugom metodom. Kako se može pedagoški poricati nešto što je proglašeno nepostojećim? Kako se može poricati opstanak božji uz svakodnevnu zvonjavu crkvenih zvona? Ne vjerovati u Boga može se samo tako da se u Boga ne vjeruje, a to se ne može svesti na retoričnu negaciju, jer se borba protiv halucinantnih fantoma ne vodi spiritistički. Dok to pišem, zvoni Sveti Marko i zvuk njegova zvona razlijeva se po svim sobama, po čitavom stanu, pa kad me nedavno jedno dijete zapitalo (sasvim djetinjasto) zašto zvone zvona i šta je to, nisam djetetu mogao odgovoriti da tih zvona nema i da ne zvone. Objasniti školskoj djeci svrhu i smisao, upravo besmisao crkvenih zvona, ne može se bez negacije – negacije. Tako je i sa narodnim svijestima koje se definiraju oko biblijske legende.
Pitanje je da li se narodi definiraju na vjerskoj ili jezičnoj osnovi? Na jednoj i na drugoj, a često ni na jednoj ni na drugoj. Kalendarski detalji, kao što su “Sveta tri kralja” i “Hristos se rodi”, poprimaju glupe a često i kobne forme i nisu samo naš specifikum. Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holandija i Flandrija – jedan jezik, dva naroda, protestanti i katolici. Ili Flami i Valoni – dva jezika, jedna vjera. Ili Bavarska i Austrija – jedan jezik, jedna vjera, dvije države, Irska, Švicarska, Katalonija i tako dalje.
Add comment