Svaka od deset priča iz zbirke Naša soba Marijane Radmilović jedna je soba, a u svakoj od njih jedan je ženski život. Za nas izvana, te su sobe otvorene, jer u njima vidimo i prepoznajemo vlastite majke, kćeri i bake, prijateljice, supruge i sestre. Junakinjama Marijane Radmilović, naprotiv, zidovi što ih okružuju visoki su i teški, baš kao i ograničenja na koja nailaze u patrijarhalnom svijetu. Nešto više od stoljeća nakon objavljivanja glasovitog eseja “Vlastita soba” Virginije Woolf, koji suptilno uzima za polazište, naša nagrađivana pjesnikinja pokazuje da se u životu i iskustvu žena malošto promijenilo. Iste su predrasude, ista zatvorenost na koje nailaze, ali i snaga, i potreba za samoostvarenjem i slobodom, koje pronalaze u sebi. Dok im živote puni turbulentnim brakovima i natučenim nadama, tužnim memorabilijama vremena i prostora koje poznajemo, Marijana Radmilović u svaku će od svojih junakinja udjenuti i prkos, žudnju i hrabrost: ono što njihove sobe čini njihovima, a Našu sobu knjigom kojoj ćemo se vraćati. “Nisu vjerovali, racionalizirali su, objašnjavali, opravdavali. Kao da su rješavali križaljku čije su riječi izmicale logici i smislu, vertikale i horizontale su se poništavale u izokrenutoj slici stvarnosti. Odbijali su od sebe taj strah radeći od jutra do mraka. Ona se vrtjela po kući, čistila, laštila, proljetno je čišćenje potrajalo mjesecima. On bi svaki dan iznova presložio svoj alat, u dvorištu je preokrenuo svaki kamen, počupao svaku vlat. Čekanje je postalo spremanje ili je spremanje postalo čekanje. A ono duboko skriveno, unutarnje spremanje hranio je neizdrživ strah. Nestaneš. Nema te.” (“Predah”).

Razgovor s autoricom moderirao je urednik Roman Simić.