Ne umijem dugo i ustrajno pisati dnevnik, jer se ne mogu suzdržati od izmišljanja. Tako sam počeo voditi fotodnevnik. Objektiv navodno ne dopušta izmišljanje. Slikao sam malim džepnim Sonyjem, Nikonom D-5200, pa dvjema Leicama, jednom sasvim malom, drugom malo većom, također kompaktnom, V-Lux 5, s povelikim rasponom objektiva (25mm – 400mm), te na kraju s iPhoneom 15 Pro Max. Za diletanta moćan je to alat. Ali sve vrijeme u potrazi sam za spravom koja će mi omogućiti da fotografiram uz najmanji otpor svijeta prema fotografiranju. Ljudi današnjega doba ne vole biti fotografirani – kao što komunističke države iz naših djetinjstava nisu voljele biti fotografirane – jer vjeruju da njihova slika pripada samo njima, da su gospodari svoje privatnosti, ili da ta privatnost nešto košta, pa bi je trebali naplatiti. Ali tko god ima oči, gospodar je slike koju očima vidi. Fotografiranje je pokušaj da se memorija oka sačuva od zaborava. Premda fotografija ne može biti istovjetna onome što gledaš. Fotografska kamera svijet bilježi kroz objektiv, dok ljudsko oko svijet bilježi kroz subjektiv. Svaka je fotografija autoportret, pokušaj stvaranja ravnoteže između objektiva i subjektiva.

Diletantu fotografska kamera pomaže u gledanju. Čak bi se moglo reći da, ako nemaš uza se kameru i ne misliš o trenutku kada bi je mogao podići uzrak, svijet oko tebe ostaje negledan. A vrlo je loše da bude negledan, pogotovo ako čovjek živi od pripovijedanja priča, ili ako se bavi nekim drugim poslom koji je bitno određen prizorima svijeta u kojem se kreće. U neka ranije vremena, u vrijeme analognog, filmskog fotografiranja, kada je pojam o fotografiji bio određen brojem snimaka koji stanu na jedan film, i kada se fotografiranje sastojalo od dva posla, jednog sa svjetlom, a drugog s mrakom, to gledanje svijeta podrazumijevalo je određenu škrtost, štedljivost i upornost. Nisam uporan, pa sam u to vrijeme brzo odustao od fotografiranja.