Knez Miškin

Idiot je najljepši roman Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, bajka za odrasle, od koje se čitatelj lako razboli, dobije temperaturu, pa dva tjedna leži u postelji na antibioticima, iako mu antibiotici nisu od pomoći. Knez Miškin je najbliža književna prispodoba Isusa Krista. Ako vjerujemo – ili ako možemo imaginirati život u kojemu vjerujemo – i ako nam je Isus Božji sin, onda mirne duše možemo reći da se Dostojevski najbliže od svih ljudi približio Hristosu pišući kneza Miškina. Osjetio je Isusov dah, a Isus je osjetio dah Fjodora Mihailoviča. Idiot je čudo od knjige, koje se, kao i sva čuda, ne preživi lako.

Isus je pomaknut čovjek. On nije sav svoj. Ili nije kao drugi. Isus je lud. Knez Miškin je, zamišlja ga pisac, predivan kao Isus. I kao Don Quijote. On je u prvobitnoj zamisli spoj ta dva lika. O knezu se priča da je malouman, da je od rođenja duševno poremećen, liječio se godinama u Švicarskoj, ali sve prave bolesti su neizlječive. U domovinu se vratio bez kopjejke u džepu, ali pun žara i znatiželje. O Rusiji ne zna ništa, ili gotovo ništa, ali je doživljava kao polje svoje intime. Ushićen je, neprestano u vrućici, ide od čovjeka do čovjeka, dopuštajući da se u njega utisne svaka sudbina i nesreća. Knez Miškin posjeduje dar empatije, kakav je bez premca u našim legendama i fikcijama, ali nešto nas drugo u tom daru i osvaja i plaši: djeluje stvarno, prirodno i uvjerljivo. Prepoznajemo li to u legendi o knezu Miškinu Isusa Krista i njegovu legendu, pa nam zato djeluje prirodno i uvjerljivo? Ili je nešto drugo?

Isus Krist je nesumnjivo bio revolucionar. Knez Miškin je također revolucionar. Protiv je smrtne kazne, protiv izrabljivanja radnika i seljaka, i spreman je propovijedati svoja uvjerenja. U njegovu nastupu na prvi pogled nema ništa zazorno, ali u ljudima izaziva, uglavnom, negativne reakcije. Plaše ga se, sumnjiče, izbjegavaju. Muči ih što ga ne mogu objasniti putem vlastitog iskustva. Ono isto što čitatelja privlači Miškinu, njegove subesjednike i suvremenike, s kojima Miškin biva u istom romanu, odbija i grozi.

Knez Miškin u ljudima vidi djecu. Čim nekog bolje upoznaš, shvatiš eto ga, još jedno dijete. Svijet Idiota veliko je i surovo dječje igralište, s toboganima, vrteškom i pješčanikom. Miškin je jurodivi među djecom. Sa ženama mu, međutim, ne ide. Nastasje Filipovne se plaši. Ona je odrasla i nesretna. Gorda je, a knez Miškin ne razumije gordost. Nakon što joj se pokori, ona bježi s Rogožinom. (Je li tako bilo, ili se čitatelju nešto pobrkalo i pomiješalo, tražeći novu logiku i red u njegovoj glavi? Idiot je, naime, roman koji je, u smislu, a ne u sadržaju, trajno nedovršen, i ište novu verziju, koja bi se čitala uz ovu, usporedo kao Evanđelje.)

Miškin na kraju napušta Rusiju. Napušta li time Isusovu metaforu i putanju? Vraća se onome istom doktoru Šnajderu u Švicarsku, da ga liječi od njegove neizlječive duševne bolesti, koja kroz epohe i stoljeća mijenja svoje ime i simptome, a svodi se na preosjetljivost na patnju drugih. Povremeno naiđe netko tko kaže da to i nije bolest. U naše vrijeme za tog će reći da je ateist. Što bi onda rekli i za Isusa Krista i kneza Miškina, kad bi im se pojavili pred očima.

Šimun Cirenac

Kraj ljeta je i nadoknađuje se šteta s ljetovanja. U prodavaonicu ulazi muškarac srednjih godina, vidi se da nije bogat, i pita trgovca može li se što učiniti nakon što mu je iPhone pao u more. Trgovac žalostivo odmahuje glavom, ali čovjek nastavlja priču: nije mu iPhone tek tako ispao u more, nego je nečije dijete s mula palo u more, pa je on onako obučen i ne misleći skočio za njim. Znate kako je, ne gledaš u tom trenutku što ti je po džepovima. Spasio je dječaka, da nije on, učinio bi to netko drugi, a poslije je iPhone pokušao natapati u slatkoj vodi, u koju je potopio rižu. Riža izvlači sol. Ali nije pomoglo. A ne zna ni ime onom dječaku.

Izašao sam iz dućana i rekao sebi: to je bio Šimun Cirenac! Iako mi ni sad nije do kraja jasno zašto sam pomislio na Šimuna. Kad sravnjujem dvije priče, ovu iz svakodnevice i onu iz evanđelja, u mnogome se razlikuju. Ali svejedno, vjerujem da je to bio on.

Šimun Cirenac bio je, kako to stoji u enciklopediji, helenizirani Židov. Naselio se u Jeruzalem i živio vrlo skromno, sa ženom i dvojicom sinova, Aleksandrom i Rufom. Jednom je tako sa svojim magarčićem krenuo da oposli neki dnevni posao, kadli je odnekud naišla poveća kolona, praćena glasnim dobacivanjem svjetine. Na čelu kolone bi nesretnik koji je posrtao pod drvenim križem.

Nije se Šimun ni snašao, nije stigao pobjeći negdje u stranu, skloniti se od velike priče, od povijesti i od tuđe nesretne sudbine, kad su ga spopali rimski vojnici. Jedan mu je istrgao ular iz ruke i bacio ga, drugi mu je naređivao da se prihvati križa, jer bi im razbojnik mogao svisnuti, a da ga ne raspnu. Što, opet, nije ni po pravilima, ni po zakonu.

Šimun Cirenac se opirao, govorio, ljudi, ali ja sam pošao…, a oni ni da ga saslušaju kamo je to pošao. Možda bi Šimun da je bio rječitiji, da se glasnije opirao i borio za svoja prava, drukčije prošao, ali ovako mu već dvije tisuće godina piše da je na petoj postaji križnoga puta Isusu Kristu ponio križ.

O čemu je mislio Šimun Cirenac dok je pomagao Isusu? Propovjednici će reći da je doživio prosvjetljenje. Ali to niti je vjerojatno, niti je vjerodostojno. Šimun je, bit će, mislio o svom odlutalom magarcu i o tome što bi mu se sve moglo dogoditi. Usred opće katastrofe i nesreće, dok se na neviđeno rađala naša civilizacija, Šimun je, kao što je i prirodno, mislio o svojoj maloj nesreći i katastrofi. Kako obrazložiti njegovo mjesto u Evanđeljima (osim u Ivanovu, gdje ga i nema)? Tako što nisu svi veliki ni važni. Novi i Stari zavjet puni su malih ljudi, sitnih sudbina, veličanstvenih epizodista. Šimun Cirenac jedan je među njima.

Iz Novoga i Starog zavjeta rađala se, pored ostalog, i civilizacija trača. Tako je trač i to da je Šimun bio potajni Kristov sljedbenik i da se sam poturio da nosi križ. Ogovarači ne podnose slučaj, ni sitne sudbine u velikoj priči. Književnost je suprotna traču. Što je sudbina sitnija, to je priča veća.

O Šimunu Cirencu pjesmu je napisao dragi naronski pjesnik Vladimir Pavlović. Bio je, a da to malobrojni znaju, jedan od najostvarenijih hrvatskih pjesnika. Živio je i umro poluanoniman. Umnogome sličan Šimunu, koji je pomogao bratu čovjeku i sinu Božjemu, a da mu to, zapravo, i nije bila namjera. Pomagao je jer mu je to bilo u naravi.

Kupi knjigu!