Prije bijega

Jednog vrućeg, prevrućeg dana u svibnju 1965. moj je otac ustao još ranije nego inače. Radio je do četiri ujutro – Švejk, sada već zadnji dio, koji mu se nije toliko sviđao kao prva tri – i zbog žestoke glavobolje uzeo dva acilpirina te legao na lijepi novi zapadnjački kauč u radnoj sobi ne želeći probuditi nas troje u drugoj prostoriji. Kada se poslije dva sata probudio, imao je osjećaj da je sklopio oči samo na nekoliko sekundi. Vani je svjetlost bila drukčija nego obično, žuta, gotovo narančasta. Prethodno je nekoliko minuta kišilo, kratko i silovito, ali nebo se nije smračilo i poslije je to čudnovato jutarnje sunce okupalo sobu takoreći crvenilom prosipajući nježno krvavi sjaj po radnom stolu i pisaćem stroju, listovima rukopisa i dvama otvorenim tomovima češko-ruskog rječnika. Premišljajući se hoće li još brzo prevesti ostatak poglavlja prije negoli moja majka, moja sestra i ja ustanemo, zadovoljno je prelazio vršcima prstiju po gruboj, hrapavoj danskoj tkanini presvlake skupog novog kauča. On i moja majka voljeli su taj kauč. Kupili su ga u Tuzexu u Ondřčkovoj ulici novcem od predujma koji je dobio za prijevod Švejka, a ostatkom je iznosa na odjelu s odjećom kupio stricu Dimi dva odijela, nekoliko košulja, kišni ogrtač, par svjetlosmeđih otmjenih cipela s rupicama i malen, crno-bijeli karirani fedora šešir. Moja je majka bila protiv toga, ali je – kao što je često činila – šutjela na onaj svoj aristokratski, nadmeni način. Zato joj je moj otac naposljetku tiho rekao: “Pet godina Pankrca, Rado, shvaćaš li što to znači? Sigurno će se veseliti novim stvarima…” Potom se iznenada izderao: “Ma, jebemu, i treba im se veseliti! Moda se mijenja, posvuda, čak i u našoj usranoj komunističkoj zemlji!” No ona je i dalje šutjela, a on je točno znao što misli: da je stric Dima sam kriv što je završio u zatvoru i da pet godina nije dovoljno za ono što je možda uistinu učinio. Tek kad je – još posve ošamućen od kratkoga sna – iznova sjeo za pisaći stol, primijetio je da ga i dalje boli glava. Otipkao je rečenicu, pa još jednu, potom izvukao papir iz pisaćeg stroja, bacio ga u koš za otpatke i polako umetnuo novi. Od pretjerana rada gotovo ga je uvijek boljela glava, ali taj je put to zacijelo imalo veze i s armenijskim konjakom koji je prethodne večeri pio s Natalijom Gelernter u kavani Slavia. Inače nikad nije pio, ali ona ga je nagovorila i svaki put kad bi se kucnuli, Natalia ne bi uzviknula “U zdravlje!” ili “Le chajim!” nego: “Za našeg glupog, dragog Dimu, kojem oboje sve opraštamo!” Pritom bi se njezine krupne crne oči ispunile hladnim, sivim otrovom; barem su se takvima mojemu ocu doimale njezine brze suze, no možda se prevario. Kad je u ponoć stigao kući, svi smo srećom već spavali, tako da je mogao odmah ponovno nestati u radnoj sobi. Sestra i ja ležali smo u krevetu, ja glavom uz njezine noge a ona glavom uz moje, poput dame i dečka na igraćim kartama, i disali još tiše od majke, koja je ležala poprijeko, otvorenih očiju – premda je i ona čvrsto spavala – na kauču u dnevnom boravku koji se uvečer razvlačilo. Crvene zrake jutarnjeg sunca sad su sve brže puzale po pisaćem stolu i oštećenom, neravnom predratnom parketu. Nakon što ih je neko vrijeme pratio pogledom, otac je nanovo pokušao napisati nekoliko rečenica, ali ni taj put nije daleko odmaknuo. Kako se na ruskom kaže “truo zadah”, ali tako da zvuči komično? Taj “truli zadah”, koji je Švejk ismijavao, potjecao je od masovne grobnice u kojoj je ležalo nekoliko desetaka palih austrijskih vojnika, a budući da drugi vojnici, koji su preživjeli, nisu imali snage dobro zatrpati rupu zemljom, iz nje je izvirivalo nekoliko ruku i nogu. Kako se smijati nečemu takvom? Ili bi baš to trebalo činiti? Tako jezivi mogu biti samo ti prokleti Česi. Bi li se možda Dima trebao smijati svojem petogodišnjem boravku u Pankrcu? Bi li se obojica trebali smijati smrti svojega jadnog oca, svojega ljubljenog, strogog, često odveć velikodušnog Tatija?

“Oče, hoćeš me danas ti odvesti u školu? Ili Jelena? Ne želim da me ona vodi. Uvijek me tjera da je držim za ruku. Kao da sam beba.”

Okrenuvši se, iza sebe je, u procijepu odškrinutih vrata, ugledao mene kako stojim u novoj, još prevelikoj pidžami s plavim prugama koju mi je poslao stric Vladimir iz Brazila. Često sam, kao i u tom trenutku, izgledao mnogo odrasliji od svojih šest godina. Imao sam ozbiljno, tamnoputo, takoreći orijentalno lice, kao i svi u obitelji: očev otac, kojeg su uvijek zvali Tati, prema jidišu, ali i sam moj otac i njegova trojica braće: Dima, Vladimir i Lev. Djeca u Riegerovu parku i na ulici često su me nazivala Cigom a ja bih to kod kuće uvijek vrlo ozbiljno prepričao tvrdeći da me nije briga, ali nitko mi nije vjerovao.

“Ne znam hoću li te danas stići odvesti u Vlkovu”, rekao je otac. “Moram prevesti još cijelo jedno poglavlje i potom svratiti u nakladničku kuću i sve predati. A poslije još moram otići po strica Dimu.”

“Jelena kaže da je stric Dima ubio Tatija”, kazao sam. “Je l’ to istina?”

Šutio je. Zatim je rekao: “Naravno da nije. Je l’ stvarno to rekla?”

“Nije”, rekao sam. “Izmislio sam.”

“Zašto si to izmislio?”

“Zato što to mislim.”

“A zašto to misliš?”

“Zato što je stric Dima u zatvoru. I zato što ne poznam nijedno drugo dijete čiji je stric u zatvoru. I zato što u zatvor ideš samo kad nekog ubiješ. Je l’ tako?”

Otac je šutke razmišljao o mojim riječima. U što će se pretvoriti to dijete, pitao se, kad odraste? Zašto taj dječak uvijek zamišlja svijet tako mračnim i ružnim?

“Ideš po strica Dimu u zatvor?” upitao sam. “Što ćete vas dvojica kad se nađete? Morate raditi? Ili ćete prošetati po Stromovki? Tata…”

“Da?” 

“Je l’ ga možemo onda i mi vidjeti… ili mora opet natrag u zatvor?” 

“Znaš što, pametnjakoviću mali? Ako me pustiš da još malo radim, možda ću te stići odvesti u školu. U redu?”

 “Jesi ti već nekog ubio, tata? Stric Lev i stric Vladimir su sigurno nekog ubili, oni su bili u Crvenoj armiji.”

 “E sad je dosta, prestani”, rekao je otac. “Odmah se vrati u krevet. Da nisi ni pisnuo iduća dva sata.”

Umoran, nagnuo se nad rukopis i počeo još jednom razmišljati o pitanju “trulog zadaha”, a kad se kratko okrenuo i primijetio da i dalje stojim iza njega na pragu, iznenada je zaurlao kao lud: “Van! Van!” i ja sam najzad nestao. Dima je preko Čedoka rezervirao godišnji odmor u Albaniji, ali se tijekom presjedanja u beogradskoj zračnoj luci namjeravao potajice odvojiti od skupine putnika i umjesto u Tiranu ilegalno odletjeti u Zapadni Berlin, u kojem je već godinama živio njihov zajednički brat Lev. No za taj plan, nažalost, nije znao samo Dima, nego je zahvaljujući njemu za njega znalo i pola Praga jer je mjesecima unaprijed počeo među prijateljima i poznanicima rasprodavati sve za što je mislio da neće moći ponijeti na put: svoju biblioteku punu ruskih knjiga, koje mu je Tati – kao i mojem ocu – godinama jednu po jednu poštom slao iz Moskve, pokućstvo, sagove te čak i uređaje iz svojega malog, privatnog kemijskog laboratorija, u kojem je iznova testirao izume Metalurškog instituta jer ih je poslije uz Levovu pomoć namjeravao prodati na Zapadu. U nekom su trenutku za Dimin plan doznali i u Ministarstvu unutarnjih poslova, a jedini koji vjerojatno nisu imali pojma bili su moj otac i Natalia Gelernter, Dimina supruga. Natalia se, dakako, strahovito naljutila na Dimu. Kad su ga njih dvoje prvi put nakon uhićenja u zračnoj luci Ruzynĕ smjeli posjetiti u zatvoru, ona je, bez pozdrava i zagrljaja, tiho progovorila: “Je l’ si ti stvarno htio otići bez mene, Dima? Mislila sam da smo obitelj.” I dok je on još smišljao odgovor složivši onaj svoj tužni, blago tupavi izraz lica, glasno je dodala: “Idiote jedan, nedavno u Bratislavi nisi dobro pazio, pa će nas uskoro biti troje.” Zatim ga je ošamarila a dvojica niskih, plavokosih čuvara, između kojih je stajao, ravnodušno su se nasmijali i smjesta ga odveli odande. Vani je odjednom opet počelo kišiti. Za nekoliko se trenutaka smračilo, ona luda crvena svjetlost nestala je iz sobe i iz kutova golemog, starog dvokrilnog prozora, a pročelja kuća na suprotnoj strani Laubove ulice obojila su se u sivo, gotovo crno. Moj je otac tek tada primijetio da stolna svjetiljka i dalje gori, još od protekle noći, te ju je utrnuo. Zatim je ostao nepomično sjediti, nagnut naprijed poput Jana Husa na Starogradskom trgu, ovijen čudesno toplim, srebrnim jutarnjim polumrakom, razmišljajući o svojem glupom starijem bratu. Je li se i on ljutio na njega? Katkad jest, ali uglavnom nije. Dok je i sam još bio u vezi s Natalijom, u Lenjingradu, gdje su zajedno studirali na Sveučilištu Ždanov, njih su dvoje željeli pobjeći na Zapad, ali nisu, dakako, nikad nikom rekli ni riječ o tome. Poslije, u Pragu, i dalje su to željeli, ali ubrzo su se razišli. A kad se Natalia udavala za Dimu, moj otac i ona kratko su stajali sami na stubama pred velikom, starom zgradom vijećnice u Sm.chovu, pušeći i šuteći, i u jednom joj je trenutku on rekao: “Možda ćeš s njim ostvariti plan.” Ona je rekla: “Da, možda. Ali nikad mu ne smiješ reći što smo namjeravali. To bi ga ražalostilo.” Moj je otac rekao: “Ni ti.” Nikad više nakon toga nisu razgovarali o svojem velikom snu o Zapadu.

Roman je s njemačkog prevela Patricija Horvat. 

Knjiga Šest kovčega objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.

Kupi knjigu!