11. prosinca
Odlučio sam, dakako, ovo mjesto nazvati Divlja misao. Ovamo sam pristigao prije dva sata. Još zapravo ne znam što ću zapisati u ovaj dnevnik, no u svakom će slučaju dojmovi i zabilješke biti važan materijal za moju disertaciju. Moju etnografsku bilježnicu. Moj terenski dnevnik. Na kolodvoru u Niortu ukrcao sam se u taksi (smjer: sjever-sjeverozapad, petnaest kilometara, platio bogatstvo). S desne strane okružne ceste ravničarski krajolici, beskrajna polja bez živice, ne osobito prpošno u sumrak. S lijeve strane putovali smo uz crnu sjenu močvara, barem mi je to tako izgledalo. Vozaču je bilo izuzetno teško pronaći adresu, čak i uz pomoć GPS-a. (Koordinate Divlje misli: 46º 25′ 25.4” sjeverne geografske širine i 0º 31′ 29.3” zapadne geografske dužine.) Naposljetku je vozilo uvezao u dvorište neke farme, pas je počeo lajati, i to je bilo to. Vlasnica (šezdeset godina, nasmiješena) zove se Mathilde. Preuzeo sam ključeve i ušao u prostor. Moja kuća (moj stan?) zapravo je stražnji dio glavne zgrade, a nalazi se u prizemlju. S prozora pogled puca na vrt i povrtnjak. S desne strane vidim crkvu, a s lijeve polje (ne znam što na njemu raste, lucerna? Često sam stjecao dojam kako na svim ravnim i zelenim poljima raste lucerna), dok točno ispred mene rastu redovi nečega što bi moglo biti kupus ili rotkvice. Spavaća soba, dnevni boravak s kuhinjom, kupaonica i to je sve, no i to je već mnogo. Dojam što sam ga stekao kad je gospođa Mathilde izjavila “Evo, ovo je sad vaše” bio je mlačan. Bio sam istodobno sretan što sam na terenu, ali i tjeskoban. Dohvativši se svog članka “Studiji i perspektive”, pohitao sam za računalo kako bih provjerio funkcionira li Wi-Fi. Bio je to način da zavaram samoga sebe, jer nije bilo nikakve hitnje. Zapravo sam poslao nekoliko poruka i kontaktirao Laru preko chata. Legao sam rano, pročitao nekoliko stranica Malinowskog, a zatim u mraku pažljivo osluškivao zvučnu okolinu. Nejasan zvuk motora u daljini (kotlovnica?) te povremeno, još udaljeniji, zvuk automobila. Potom sam zaspao prazna želuca.
Bilo je nužno riješiti problem prijevoza i kupnje hrane.
12. prosinca
Prvi dan prilagodbe mojoj novoj sredini. Pierre-Saint-Christophe smješten je usred trokuta čiji su vrhovi Saint-Maxire, Villiers-en-Plaine i Faye-sur-Ardin. Sva ta čudesna imena daju oblik mom Novom Svijetu. Petnaest kilometara od Niorta, deset od Coulongesa na Autizi.
Divlju misao napustio sam oko deset, nakon što sam uvidio da nisam sâm u svom etnografskom boravištu: faune je ondje u izobilju. Žabu krastaču onamo je nesumnjivo privukao velik broj kukaca, a mačku je namamila žaba krastača. U kupaonici, točno između zahodske školjke i tuš-kabine, otkrio sam koloniju crvenih crva, zapravo žive crvene niti koje nalikuju na crve. Prilično su zgodni ako čovjek na njih ne stane. Polagano se kreću prema vratima, pa je, dakle, dovoljno odaslati ih u odvod mlazom vode prije tuširanja. Bez problema sam uspio prevladati vlastito gađenje, što je umirujuće u pogledu mojih sposobnosti da se suočim s problemima rada na terenu. Naposljetku, čak i Malinowski zapisuje kako su kukci i reptili najveće prepreke na putu svakog etnologa. (Budući da nitko neće čitati ovaj dnevnik, mogu priznati da mi je spoznaja da u kupaonici imam crve bila prilično odvratna i da sam četvrt sata oklijevao prije no što sam ušao u tuš-kabinu.) Ovdje je i poprilična gomila patuljastih puževa, što je prilično bezopasno. Pretpostavljam da neposredna blizina vrta i vlaga tu igraju veliku ulogu. Napustio sam, dakle, Divlju misao oko deset i otišao do svoje gazdarice, gospođe Mathilde, da je pitam postoji li način da odem do grada kako bih si napunio smočnicu. Izgledala je zatečeno, eh, pa pojma nemam, nije znala, nije znala postoji li redovita autobusna linija koja selo povezuje s gradom. (Danas sam doznao da bih mogao vrlo rano ujutro do grada otići autobusom koji prevozi studente i srednjoškolce, no ljudi bi mogli zaključiti da sam stari perverznjak, a i dobra bih dva sata morao čekati da se otvori trgovački centar, zapisati u poglavlju Prijevoz.) Mrtva hladna rekla mi je neka si kupim automobil: u Pierre-Saint-Christophu samo je jedan kafić s trgovinom u kojoj se mogu kupiti samo najnužniji proizvodi, odnosno udice, cigarete i dozvole za pecanje. Ipak, neću biti prisiljen upecati vlastiti objed: gospođa Mathilde (zapravo njezin suprug Gary, jedva čekam da ga intervjuiram) ljubazno je ponudila neka posudim stari moped u vlasništvu nekog od njihove djece (zapisati u poglavlju Prijevoz) kao i staru crnu kacigu bez vizira čije se meko punjenje raspada na komade, a koja je oblijepljena starim naljepnicama (žaba koja plazi jezik, logo grupe AC/DC). Raspolažem sad, dakle, prijevoznim sredstvom koje je prilično klimavo, ali i efikasno. Oko podneva sam otišao do trgovačkog centra u glavnome gradu okruga, Coulognes-sur-l’Autize (lijepo ime), nakupovao sam gomilu stvari prije no što sam postao svjestan da neće biti lako prevesti ih mopedom: konzerve tunjevine, sardina, zamrznute pizze, kava i slatkiši (čokolada). Ne sjećam se više koliko okuka valja prijeći okružnom cestom koja vodi u grad, a treba prijeći i prilično široku rijeku (Autize?). Tržnica, pošta, crkva, maleni dvorac, dvije pekarnice, jednako toliko ljekarni, trgovina odjećom, tri kafića, čovjek brzo obiđe sve. Kupio sam novine kako bih se nečim zaokupio u kafiću Bar des Sports, gdje sam popio čaj slušajući razgovore mještana, što je način da se uspostavi veza s okolinom. Lokalni dijalekt (poitevinski-santožanski je službeni, lingvistički naziv, kako ne bih nikog uvrijedio) nesumnjivo je u nestajanju (ali nemojmo trčati pred rudo: poglavlje Idiomi, lijep naslov). Nadam se da ću na tržnici imati više sreće. Nakon čaja sam se vratio u Divlju misao; zbog nekog psa umalo nisam pao s mopeda (eto rečenice koju nikad nisam mislio da ću napisati) usred okuke, no začudo sam u posljednji tren uspio spriječiti pad. Ponovno sam se zatim posvetio svom planu rada. Šesto četrdeset devet stanovnika u Pierre-Saint-Christopheu prema podacima posljednjeg popisa stanovništva i općinskom registru. Dvjesto osamdeset četiri ognjišta, kako bi rekli starosjedioci. Stanovnici se nazivaju Petrokristoforijancima, ako je suditi prema Wikipediji i službenoj web-stranici općine. Drage Petrokristoforijanke, dragi Petrokristoforijanci, odlučio sam obaviti (poglavlje Pitanja) stotinjak razgovora s vama, pritom ću osobe za razgovor odabirati tako da u razgovorima sudjeluje jednak broj osoba obaju spolova i svake životne dobi. Empirijski mi to izgleda kao dobra zamisao. Godinu dana rada kroz dvije šestomjesečne kampanje. Genijalno. Osjećam da sam pun energije. Kratko sam bacio oko na skicu članka za časopis Žive ruralnosti i ispunilo me nadahnuće. Selo, očigledno, blagotvorno utječe na moj rad.
Knjigu je s francuskog prevela Ivana Šojat.
Add comment