Tog im je jutra zadao vježbu koja je trebala potrajati četrdeset minuta. Nekoliko se trenutaka zadržao na katedri promatrajući ih kako prianjaju na posao, tjeskobni zbog nenajavljena ispita, shvaćajući koliko bi htio biti na njihovom mjestu, pisati početak nečeg što će se pretvoriti u rečenicu, ulomak, stranicu pa još jednu stranicu, a zatim i poglavlje pa još jedno poglavlje, kako bi naposljetku postalo knjigom. Sam nije imao ništa: svakog se puta pitao kako je moguće da se netko tko prekapa po književnosti nikada nije uhvatio u koštac s ozbiljnim pisanjem, priča, nacrt kojim bi se pravdao, možda crtica, ništa. Imao je poneku grubu skicu, odustao je, a samopoštovanje je hranio tek slušanjem vlastita glasa u razredu, uvjeravajući se da je taj zvuk – podučavanje – njegov roman. No, znao je da bi bilo proturječno vezati ga uz studente: za njih, koji su se, zahvaljujući i najglupljoj vježbi, mogli pronaći u nekoj priči, uz njih koji su mu crpili inspiraciju. Što je više vremena provodio za katedrom, prijetnja da netko od njegovih studenata i uspije bivala je veća – netko od njih mogao bi objaviti štogod, proslaviti se, možda mu i zahvaliti pri dodjeli važne nagrade: “Ništa od ovog ne bi bilo moguće bez Carla Pentecostea, hvala vam profesore!” Kad god su mu se osobni porivi isprepletali s podučavanjem za to bi optužio migrenu srednjeg intenziteta, gotovo kao zujanje, baš kao i onog jutra kada si je dozvolio predah u hodniku nakon što je studentima zadao vježbu. Opustio se na stolcu uz aparat za kavu, rukama je trljao sljepoočnice ne bi li si ublažio bol. Deset minuta kasnije ugledao je Sofiju kako izlazi iz predavaonice. Ustao je promotrivši je na početku stubišta, lica okrenuta k atriju. Pošao je za njom znajući da će joj ponovno prisloniti ruku na sredinu leđa. Približio se i učinio tako vraćajući se, slatkim pritiskom, onoj toplini koju ne može izbiti iz glave. “Nešto nije u redu?”
Nije se ni pomaknula. “Nisam spisateljica.”
“To si zaključila na temelju jedne vježbe?”
“Znam to oduvijek.”
“Sofia”, pomaknuo joj je ruku s leđa.
“Trebam se s tim pomiriti.”
Ono što se od tog trenutka zbivalo pamti iz neuobičajenog ugla, kao da se promatra sa strane: studentica koja se mirnim korakom spušta stubama, profesor koji je promatra s vrha tih istih stuba milujući si dlan kojim ju je trenutak prije dotaknuo. Odlučuje slijediti je dok skreće prema WC-u, migrena mu se pogoršava, brzo pulsiranje u dnu vrata, blagi strah. Taj čovjek nije bio on, ili je pak bio, ušao je u WC, a pored umivaonika zatekao je studenticu koja ga je promatrala.
“Sofia, ja te razumijem”, rekao je.
Otvorila je slavinu i isplahnula si lice, voda joj je kapala sa šaka prislonjenih na oči dok nije otkinuo papirnati ručnik i pružio joj ga. Pustio ju je da obriše lice i ruke pa joj prislonio ruku na leđa. Blago ju je stisnuo osjetivši njezinu bluzu što se gužva pod prstima. Ruka mu je klizila njezinom kralježnicom, pitao ju je smeta li joj. Jedva zamjetnom gestom dala mu je do znanja da je sve u redu, uhvatio joj je pogled u odrazu u ogledalu. Ruke su mu sišle do njezina vitkog struka, obavile ga palčevima i kažiprstima. Priljubio se uz nju lagano, a zatim snažno, na licu joj se iščitavalo zadovoljstvo kakvo je mogao samo sanjati. Ono što se dalje zbilo ostalo mu je u magli. Ulazak u ženski WC, ona je vodila njega ili je on vodio nju, nespretan zagrljaj, uistinu toliko nespretan?, jedva prigušeni uzdasi, njezino Ne bismo smjeli prije nego što će se priljubiti uz njega, njihove usne, ponovno usne, zatim njezino tijelo koje obamire.
Samo se srušila, Sofia, prignuo se ne bi li je pridržao, polegnute glave, Sofia, protresao ju je, naslonio je na zid milujući joj obraz, Sofia, hej. Brzo se osvijestila, uz trzaj, on ju je pridržavao pomažući joj da ustane. Ostali su u zagrljaju naslonjeni na zid, zadihani, pokušavali su doći do daha, kupovali vrijeme. Tek kad ju je ispratio van shvatio je da su jedva pritvorili vrata, osvrnuo se oko sebe prije nego što će je dovesti do umivaonika kako bi joj smočio čelo. Obuzela ga je ljutnja jer mu nije uspjelo. Razodjenuti je, svući joj gaćice, spustiti si hlače i sjesti na školjku, posjesti je na sebe, osjetiti prodiranje, možda joj i začepiti usta kako bi sakrio njezino uzbuđenje. To ga je povrijedilo. Bila je to tiha srdžba, pobrkana s nečim nalik na brigu. Sofia je došla sebi, osmjehnula se u ogledalo, Nemam pojma što se dogodilo, rekla je. Ništa se nije dogodilo, promrmljao je on, a ona mu je kimnula glavom, raspustila kosu pa je ponovno skupila, ispravila se i sabrala pa promrmljala tek Vratimo se u dvoranu.
Još se trudio prisjetiti se svih detalja, čak i tada, pred Duomom, dok je promatrao onu dvojicu s koloturom pred Arengariom. Bio je na oprezu. Ne samo zbog straha od Margherite koja bi ga mogla razotkriti: bio je ponižen potvrdom da nije u stanju… Nije u stanju poševiti studenticu, nositi se poslije s tim, hiniti da je sve u redu pred rektorom, pred ocem, suprugom, sestrom, pred bilo kime, pravdajući se zbog nečega što uopće nije bio u stanju izvesti. I nikada neće biti u stanju. Da se nije onesvijestila, on bi već izmislio štogod ne bi li zaustavio stvari, nešto zbog čega bi si mogao reći: nisam nevjeran. Kako je mogao to znati? Jednostavno je znao. Baš kao što ona dvojica s koloturom pred palačom Arengario znaju kako valja okrenuti čelično uže, a da se pritom ne otplete tijekom uspona. Zakačili bi vjedro s tekućim cementom podupirući ga nježno kako bi ga potom povukli gore, svjesni da bi se, bez tog znaka pažnje, uže zavrnulo. Dobro ih je promotrio, djelovali su kao da im je dvadeset, no lako im je moglo biti i pedeset godina, kožu im je spalilo sunce, glave su štitili maramama vezanima u uredan čvor uz vrat. Upravljali su koloturom pogleda uprta u nebo, umorni i zaigrani, poput djece koja se igraju bagerima i kamionima. Sjetio ih se i te noći prije sna, bandana i spaljene kože, prije sna razmišljao bi o utješnim stvarima. Daniele Bucchi i njegova praonica, pažljivo razdvajanje različitih tkanina prije pranja, sestra koja drži sina u ruci dok kuha, kolega iz nakladničke kuće, sretan što si je bodovima iz trgovačkog lanca priskrbio servis tanjura. Sofia Casadei koja si trlja ruke kad je uhvati nervoza, zna gdje joj je mjesto i drži ga se iako je to ne čini sretnom. Kad god bi je prizivao prije sna, prizvao bi i Margheritu: promatrao ju je sklupčanu u krevetu, onaj tamni obris i mirno disanje, prepoznavao ju je. Htio je uživati u Sofiji, no uživao je i u svojoj ženi, pateći istovremeno zbog svih priča koje neće proživjeti. Njegovi su se unutarnji sukobi stišavali jer: “U srcu svakog muškarca i svake žene postoji neka vrsta raja u kojemu nema ni smrti ni rata, u kojemu se divlje zvijeri i košute igraju u miru. Treba samo pronaći to mjesto.”* – svekrva mu je ostavila Némirovskyn roman označivši tu stranicu oznakom od tkanine, zvijeri i košute zajedno, valja samo ponovno pronaći taj raj.
(* Irène Némirovsky, Francuska suita, prev. Marija Paprašarovski, Vuković & Runjić, Zagreb, 2006., str. 320. – op. prev.)
Prijevod: Paula Jurišić
Add comment