Na fotografiji: Magdalena Blažević

Tekst je napisan povodom promocije romana U kasno ljeto u Mostaru 11. veljače 2022.

Piše Tina Laco

Nije slučajnost, nije ni pitanje dogovora, ali možda jest nekakva „kozmička posloženost“ da se prošle godine, dok je roman Magdalene Blažević U kasno ljeto bio u svojoj završnoj fazi uređivanja, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru odlučilo na hrabar potez: postaviti predstavu „Kroz proces 10/6/93“ koja, upravo kao i spomenuti roman, na površinu izvlači (još) jedan brutalan, zvjerski događaj o stradavanju civila odnosno o stradanju najnevinijih – djece. Izazovi pred kojima se redateljica Marina Petković Liker zatekla zapravo su isti oni kakve je autorica Blažević postavila pred sebe odlukom da pretoči delikatnu temu u prozni oblik: treba se, naime, istodobno duboko involvirati u ovakvu tragediju, uz apsolutnu svijest o njezinoj osjetljivosti, a ne pretvoriti je u parolu, u plitku sukcesiju scena, nizanje rečenica ili slika priče radi, a osobito treba dobro promisliti o tome kako ne pretvoriti priču u parolu i izbjeći perfidnu patetiku.

Sve je to vješto i znalački postigla Magdalena Blažević u svome prvom romanu U kasno ljeto: stoga, kako je autorica posvetila toliko pažnje načinu na koji tretira jednu od najvećih (i najprešućivanijih) ratnih trauma ovoga prostora, bilo bi dobro s jednakom pažnjom pristupiti čitanju ovoga romana. Neka, za početak, „roman“ bude samo usputna žanrovska odrednica ovoga teksta jer čitateljska je sklonost, ukoliko se zna da je proza utemeljena na stvarnome događaju, razumijevati i usmjeravati tekst u okviru one (danas) patetične, ali popularne parole 19. stoljeća o „životu koji piše romane.“ Na to će Tvrtko Kulenović u Istoriji bolesti lijepo dometnuti: „Roman piše romane, a život je jedna masa, magma, i ništa ne bi bio u stanju oblikovati da nije književnosti i umjetnosti. Život priprema priču, ali je samo pisac može osloboditi iz toga stanja pripreme.“ Tako je, dakle, i autorica oslobodila jednu od brojnih naših zakopanih priča; pri tome će se naći onih čitatelja koji će odmahnuti rukom i reći „ah, ratna tema“: „previše ih je“, „previše se bavimo ratom“, „vidimo rat u kazalištu, na filmu, pa još i u književnosti“, „zar se nemamo nečim drugim baviti?“ Uostalom, Magdalena Blažević bila je jedna od finalistica za književnu nagradu Fric koja se, između ostalog, dodjeljuje za „ulaganje u književnost.“ „Čime to mi ulažemo u književnost, ako stalno perpetuiramo jedne te iste teme“, upitat će se neki.

Na takve primjedbe može se reći sljedeće: ponajprije, u romanu U kasno ljeto, u temeljnome motivu da se netko ozbiljno, sadržajno, dubinski bavi ovom temom, da „kopa po ratnim ranama“, snažno je prisutna ideja kakvu podržava Linda Hutcheon u Estetici postmodernizma: povijest je zapravo za one koji ni na koji način nisu sudjelovali u određenome događaju samo hrpa dokumenata, papira i činjenica. Magdalena Blažević upravo je izbavila jedan povijesni događaj iz okova faktografije, oslobodila je, Kulenovićevim riječima, tu „magmu“ koja bi, inače, ključala u vječnome stanju pripreme. Kada je pak riječ o „novim temama“ – to je unaprijed izgubljena bitka. Što, primjerice, reći o ljubavi, o ratu, o ljubomori, o prijateljstvu, o hrabrosti, prkosu, čežnji poslije Homera? Što su to, zapravo, „nove teme?“ Čovjeka s početka i čovjeka s kraja zaokupljat će iste teme, ali one rastu, žive, eruptiraju upravo kroz osobit književni tretman, kroz drukčiju perspektivu, kroz lucidno odabranu pripovjednu strategiju, osobit način obrade, dakle, kroz sve one elemente koje je Magdalena Blažević iscrpila, o kojima je itekako promišljala i čime dokazuje da je zaista s punim pravom smatramo jednim od najsvježijih, najautentičnijih, itekako stilski prepoznatljivih, definiranih, zaokruženih glasova naše novije književnosti. Možda ovakve teme (uostalom, i tema koja dominira autoričinom zbirkom kratkih priča Svetkovina) odbijaju čitatelje upravo jer nas svaka naša trauma, svaka delikatna priča prežvakana kroz svakodnevni politički neukus čini još osjetljivijima, frustriranima i izmanipuliranima; svjesna toga, autorica hrabro prodire u stvarnu, intimnu posljedicu jedne tragedije, upozoravajući da su trauma i zločin samo „opće imenice“ dok se ne osvijesti njihov tragični, ranjavajući, destruktivni utjecaj na intimnome planu. Roman je, pri tome, reći će i Dževad Karahasan, „samo žanr, ali unutrašnja istinitost teksta je upravo mjera u kojoj je autentično autorovo biće sadržano u tekstu.“ 

Čitati roman U kasno ljeto gotovo je i „filmski doživljaj“: onakav u kojemu se proustovskom preciznošću barata i vizualnim, i auditivnim, i gustativnim, i taktilnim, i (osobito!) olfaktivnim dimenzijama („čaršaf kao razvučeno tijesto“, „ruže i ušećereno zakuhano mlijeko, „naborane, nahrabane ruke…“); u snazi ove sinestezije pokušava se rekonstruirati prošlost – ona je pak sva u krhotinama, komadićima, odbljescima i napuklinama.

Pokušati sklopiti takvu rasutost u cjelinu je zapravo temeljni događaj, temeljna radnja, na to je sveden narativni postupak. Kroz povezivanje raspršenih sjećanja u jedan mozaik prepoznaje se – i osobitu dinamiku unutar romana stvara – „borba“ koju jezik kao sredstvo artikulacije gubi nad procesom rekonstrukcije: autorica upravo zato, unaprijed svjesna poraženoga u toj igri, odabire lirski izraz: umjesto romaneskne rečenice, bira sliku, metaforu, zvuk. Ide toliko daleko da često čitateljsku pažnju usmjerava na razinu samoga fonema – čitamo roman, ali pred nama su tvrdi, jasni lirski momenti: „Šušte šarke i gušteri…“ O Magdaleni Blažević često se govori kao o „proznoj autorici poetskih rečenica“: takav stil, očito, nije pitanje slučajnosti, a i njegov je učinak na tekst iznimno kompleksan. Kratkoća, odrješite, odsječene rečenice, svedene na sliku, na osjećaj, na zvuk, na jednu, dvije – tri riječi, dakle, rečenice atipične za prozu čitateljima izbrušenijega osjećaja za ritam prepoznat će koliko aktivno upravo taj osobiti ritam postaje i samim sudionikom događaja, koliko ga gradi, on zapravo postaje događaj sam po sebi: discipliniranošću, odrješitošću, brutalnošću zvuka vojničkoga marša najavljuje se tragični događaj, na kojemu autorica dalje gradi podjednako intenzivne auditivne slojeve, jednako „točan“ i glasan zvuk staroga kreveta (klik-klak) ili pak zvuk kiše (tup – tup – tup…). To je ono što čini autoričine slike toliko živima, potresnima, slojevitima, to istodobno kontrastiranje i spajanje, steigerovski rečeno, lirskoga, epskoga i dramskoga, odnosno sjećanja, predočavanja i napetosti: lirska rečenica u proznome okviru, što posljedično gradi tipično dramsku napetost. Magdalenina autentičnost otkriva se u načinu na koji ona kombinira ove elemente: lirskom dimenzijom/sjećanjem ne konstruira samo atmosferu, ona to podcrtava i prožima izrazom samim, neodvojivo ga stapajući u prozno; prozno odnosno predočavanje svodi se na sugestiju, što čitatelja intenzivnije povezuje s tekstom na intimnoj razini. Takvu snagu proizašlu iz sugestije, iz ogoljenosti svjedoči i Kulenović: „Čuje se tik-tok ženskih potpetica, pa granata, pa se pored prozora razlete prljave gradske ptice kao aveti.“ Iz takve se ratne slike, upravo kao i iz Magdaleninoga lirskoga mozaika, čitatelju otvaraju beskrajni prostori predočavanja i tumačenja; on se polagano uvlači u tekst, kontemplira, emotivno reagira u tišini koju tekst u sebi nosi upravo svođenjem izraza na sliku.

Kao kontrast toj tišini ili je možda bolje reći – kao suputnik takve tišine, u Magdaleninu se romanu javlja osobita vrsta napetosti proizašla iz dinamike izmjene pripovjedačkih perspektiva. Ako se pitanje glasa u tekstu plasira kaiserovski, čitatelju je jasno tko govori u književnome djelu. Doživljaj je ispričan glasom mrtve djevojčice u ja-formi, međutim, taj je glas nestalan, on upravo izmjenom različitih perspektiva počesto izmiče čitateljskoj svijesti, zatim se nanovo, gotovo šokantno i neočekivano javi, obraćajući se kroz 2. lice množine: „Pogledajte!“ Tako se održava osobita, gotovo neočekivana, ali začudno intenzivna veza između svijesti čitatelja i glasa u samome tekstu, dok se ponovno ne rasprši kroz cijelu paletu odnosa i perspektiva: ponegdje su rečenice forenzički detaljne („Po nemirnim vjeđama zna se da je nespokojan“), ponegdje su ljetopisne kvalitete („To je najljepša svjetlost ljetnoga dana“), na trenutke djeluju poput didaskalija, uputa za glumce: „Prebire po istom, ne traži ništa.“) Upravo te izmjene i nestalnost glasa u djelu, glasa koji se svako malo javlja, podsjeća sam na sebe, obraća, a zatim iščezava stvarajući osobitu vrstu napetosti u tekstu. To, međutim, nije ono krležijansko prezategnuto uže „koje će pući pa će sve pasti u crno“: na početku se odmah, naime, doznaje i svi znakovi upućuju k tomu da je već sve „palo u crno“ („Zovem se Ivana. Živjela sam 14 ljeta, a ovo je priča o posljednjem.“), ali autorica upravo poigravanjem s perspektivama, s glasovima, gradeći priču slikama te vodeći naraciju sugestijama održava napetost koja u potpunosti okupira čitatelja do te mjere da zaboravlja kako je smrt (ili kako su smrti) najavljene već na samome početku.

 Važno je spomenuti još jedan važan odnos koji se svim pobrojanim elementima uspostavlja u ovome tekstu, a znakovit je za autoričino (pa tako i čitateljsko) razumijevanje delikatne teme koja se tretira – zločin i posljedica zločina. Postmoderno je razdoblje obilježeno nepovjerenjem prema „velikome znanju“, „velikim naracijama“ i stoga je postmoderna književnost sklona razbijanju „velikih formi“, ukidanju jezičnoga izraza kojim bi se pretendiralo obuhvatiti jednu „veliku temu“ ili emociju jednom velikom rečenicom. Atipičnom romanesknom rečenicom, onom u kojoj se njezina potencijalna „cjelovitost“ razbija, siječe, prekida Magdalena Blažević uspostavlja osobit odnos prema vlastitome materijalu, upozoravajući da je besmisleno tretirati zločin kao „veliki narativ“, kao isključivo „kolektivnu“, „zbrojnu“, pa i nacionalnu tragediju: zločin je zapravo samo jedna neodređena, opća imenica sve dok se ne prodre u tragični opseg njegove posljedice. Upravo gradeći tekst po principu „jedna slika plus još jedna slika plus još jedna…“ ili pak „jedna metafora plus još jedna plus još jedna“, autorica upozorava da stvarnu brutalnost i tragediju zločina grade partikulariteti: nastradala je jedna obitelj ili ubijeno je 30 ljudi (ili 50 ili 500 ili 50 000 ljudi!) samo je zapravo informacija ukoliko se ne osvijesti potresna činjenica da se radi o tome da je nastradao jedan otac, i jedna majka, i jedan brat, i jedna sestra, i jedan did, i jedna baka… i još jedan…i još jedna… Tako se rasipanje autoričinog povjerenja u smisao „velike naracije“, „velikoga izraza“, „velike rečenice“ poklapa s rasipanjem svijeta jedne djevojčice, jedne majke, jednoga oca itd.

Spomenuto je već da je autorici osobit izazov u zadatku kojega je postavila pred sebe izbjeći parolu, pamfletizam, dociranje i (posljedično) – patos. Suvremenom je čitatelju patos odiozan jer ne postoji okvir u kojemu bi takav sentiment mogao funkcionirati: u samome tekstu djeluje gotovo poput sredstva manipulacije, plitkog pokrića jeftinim emocijama na mjestima gdje autor ne pronalazi druga sredstva ili načine da obuhvati vlastiti predmet. U romanu U kasno ljeto autorica je vješto i u potpunosti izbjegla ovakvu zamku, ponajprije načinom na koji uvodi emociju. Prema Baudelaireu, smisao teksta se stvara tako što se u njemu povezuju najprominentnije riječi: u ovome romanu logički smisao (događaj, radnja, kronologija, uostalom) uspostavlja se povezivanjem slika, ali Magdalenin stilski pečat je upravo „u pukotinama“ između tih logičkih uveza: u emociji koja suptilno, polako i potiho gradi i ruši cijeli jedan svijet pred očima čitatelja. Autoričin osobit pristup jeziku također je lišio tekst svih potencijalnih gore navedenih „opasnosti“: „Pod odrinama stolove sa zakovanim mušemama prekrilo nježno crnilo, zasulo lišće i trnje“, čita se u romanu i istodobno se osjeća autoričina borba s jezikom kakva je, primjerice, snažno prisutna u prozi G. G. Marqueza: hrvanje, dakle, borba s jezikom odraz je zapravo i unutarnje borbe i muke samih likova.

Tragedija o kojoj piše Magdalena Blažević, osim toga, nije predstavljena kao jedan „izolirani slučaj“ ili „jedna (od) trauma“: u specifičnome bosanskome toposu kakvoga autorica i piše i opisuje tragično se doživljava, kako to artikulira i Max Scheller, kao fenomen upisan u sami svijet, a svaka je priča – svaki život, zločin ili trauma – samo jedan izvedeni element, jedan konkretizirani oblik tog upisanog fenomena. I u atmosferi opisanoj u zbirci priča Svetkovina levitira upravo takvo tragično osjećanje života uopće. Upravo ono, kao stanje, sentiment, atmosfera gradi i usmjerava vrlo osobit odnos prema vremenu, detemporalizaciju iznimno simptomatičnu za razumijevanje Magdalenine proze. Pod tim pojmom ovdje se ne podrazumijeva „ukidanje“ ili „nepostojanje“ vremena nego osobita manipulacija njime. Mnogo se toga događa na vremenskome planu: datum je konkretan, povijesni, sudbina glavnoga lika je čitatelju otkrivena već na samome početku, najavljuje se, pri tome, i rekonstrukcija događaja, ali zatim se unutar te rekonstrukcije kronologija i bilo kakav oblik slijeda dokida – trenutke sjećanja na bližu i dalju prošlost prekida brutalan događaj koji je, opet, u odnosu na najavljenu smrt također dio prošlosti. I vrijeme je raspoređeno po slikama koje treba sklopiti u jedan mozaik kako bi se uvezalo u cjeline koje se mogu dosljedno pratiti – dakako, ni ovakav postupak nije slučajnost. Naime, ako je „slika“, „fotografija“ trenutak uhvaćen i zamrznut u vremenu, „govoriti slikama“ za autoricu je najplauzibilniji način uvezivanja i svojevrsne karakterizacije likova u neuhvatljivosti, nedosljednosti vremenskoga tijeka. Nizanjem zamrznutih slika nižu se i likovi koji su podjednako zamrznuti, zarobljeni, okovani, trpeći: bića koja su nekada bila živa, u vlastitoj sadašnjosti postoje, ali u njoj ne sudjeluju, a budućnosti pak nemaju upravo zato što su obilježeni i paralizirani prošlošću. To ovaj Magdalenin roman (njezino stvaranje, uopće!) obremenjuje temeljnim sentimentom destruktivne, turobne melankolije, atmosfere srednjovjekovne provenijencije, gdje je svijet već ostario i u kojemu je život sveden na čekanje kraja. „Baba se sigurno rodila stara“, upravo tako izgovara jedan od Magdaleninih likova, a ta se rečenica zatim u tekstu reflektira na nekoliko načina, između ostaloga, i činjenicom da je sve iskazano prezentom, sadašnjim glagolskim vremenom, upravo zato jer je sve isto, sve stoji i sve je zamrznuto u patnji čije trajanje zapravo postaje nevažno.

Trivijalno bi bilo zaključiti s time da roman U kasno ljeto nikoga neće ostaviti ravnodušnim: ovo je, naime, proza koja će zasigurno svakog čitatelja povući u brojnim smjerovima, ostavljajući mnogo interpretativnoga prostora. Ovdje su navedeni samo neki mehanizmi koji pokušavaju pojasniti da se radi o duboko promišljenoj prozi, u kojoj obilje različitih elemenata stvara neočekivan sklad gradeći tako sasvim novi odnos prema događanju odnosno temi koja bi, da je autorica nije „oslobodila iz stanja pripreme“ ostala samo još jedna u nizu prešućivanih trauma naše novije povijesti. Radi se o hrabrome, autentičnome, stilski vrlo istaknutome književnome glasu kojim se osobito svjedoči ogromno povjerenje u snagu pisane riječi uopće, u borgesovsku ideju da se i „o kamenome stepeništu ima što napisati – ako netko na njega ima sjesti.“

Napisala Tina Laco

Tekst je napisan povodom promocije romana U kasno ljeto u Mostaru 11. veljače 2022.

Pronađi knjige Magdalene Blažević!