Luka Ostojić, novinar, urednik, filmski i književni kritičar, široj čitateljskoj javnosti poznat je kao bivši glavni urednik portala za književnost Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika za kulturu Zarez, autor kultnih kolumni Dr. Ostojić, te voditelj niza kulturnih programa. Trenutačno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S Lukom smo razgovarali o nadahnuću, slobodi pisanja i glazbi u recima njegove proze.
Tvoja prva knjiga, zbirka priča Tišina u osinjaku (Fraktura, 2023.), kao i promocija nedavno održana u Knjižari Fraktura, izazvala je lijep odjek na našoj sceni. Naslov se referira na priču “Mamutica”, ali i komentira ozračje zbirke u cijelosti – nelagodu svakodnevice, zebnju koju izaziva tišina onda kada je ne bi trebalo biti. Sjećaš li se kada je nastala ideja o zbirci; je li ugođaj diktirao koncept ili je on nastajao spontano, kao svojevrsni elektricitet priča?
Ugođaj je nastajao spontano. Nisam si htio unaprijed zadati temu ili atmosferu, želio sam u pisanju slobodno lutati i istraživati, a očekivao sam da ću na kraju otkriti da sam se zapravo kretao unutar određenih okvira. Tako je i bilo! Ideja o zbirci nastala je pak iz potrebe da izrazim tenzije, ideje i emocije koje kuhaju u meni, a ne mogu ih artikulirati drugim kanalima, nego samo kroz književnost. Kad sam nakon godinu dana skupio priče, otkrio sam da čine šarenu cjelinu, da mi djeluju kao razglednica iz čudnovatog pandemijskog perioda, ali i da osjećaj nelagode nadilazi taj kontekst.
U zbirci uglavnom svjedočimo epizodama muških junaka, iz kojih bi se skoro mogla istkati linija života, i to jednog, pomalo rastrzanog i usamljenog lika. Krstareći imaginarijem pop-kulture, mogli bismo reći da on ponekad podsjeća na junake distopijskog romana Žal Alexa Garlanda (priča “Otok ljubavi”), a ponekad, recimo, u sceni plesa (priča “Zlatne godine”), na protagonista filma Još jedna runda – koji u kultnoj sceni, usprkos rastrojenosti, slavi život. Jesi li uočio tu poveznicu i je li ona uopće važna? Kako si gradio likove u zbirci?
Zanimljive su mi tvoje asocijacije i reference, i one koje ne znam i one koje (s pomalo srama) prepoznajem. I mene iznenađuje kako se različite priče vraćaju istom tipu lika, kao da postoji nesvjesna opsesija, ili možda tek manjak sposobnosti da napišem drugačije likove. 🙂
Mogu ipak reći da sam svjesno birao likove koji dolaze u kriznu i novu situaciju, koji su izbačeni iz društvene karavane i nemaju kompas, a čini mi se da onda kroz njihovo lutanje možemo preispitati nešto što nam je inače neupitno. Recimo, ljubav prema vlastitom djetetu je bezuvjetna, ali što kad nije? Gdje je granica te ljubavi i što se događa iza te granice? To su pitanja koja su me zaintrigirala kod “Zlatnih godina”, a onda su iz tog pitanja proizašli likovi i njihova priča. Općenito sam birao likove koji su me mogli povesti dalje od normalnog i predvidljivog, koji se usude iznenaditi sebe i druge, a to su, ruku na srce, uglavnom usamljeni junaci. Uz to me zanimaju i muškarci koji se više ne mogu osloniti na patrijarhalni autopilot i sad pojma nemaju što da rade sa sobom. Interesantni su mi, tragikomični i bliski, a to mi je omiljena kombinacija.
Mogu ipak reći da sam svjesno birao likove koji dolaze u kriznu i novu situaciju, koji su izbačeni iz društvene karavane i nemaju kompas, a čini mi se da onda kroz njihovo lutanje možemo preispitati nešto što nam je inače neupitno. Recimo, ljubav prema vlastitom djetetu je bezuvjetna, ali što kad nije?
Tišina u osinjaku ocrtava prepoznatljivi društveni kontekst: moć virtualne stvarnosti, sporogoreće ovisnosti, migrantsku krizu. Protutežu navedenom čine neobične, čak nadrealne, situacije, humoran, pa i crnohumoran ton. U tom pogledu zbirka dijeli određene sličnosti sa zbirkom priča Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče (Profil, 2019.); sličnu iščašenu stvarnost. Budući da ovaj dojam uvijek oblikuje specifično iskustvo čitatelja/kritičara, pa i trenutak čitanja, zanima me koji su autori tebi bili važni prilikom pisanja; čije si odjeke u njoj pronašao naknadno?
Pogodila si, od domaćih knjiga inspirirali su me upravo Poštovani kukci Maše Kolanović, zatim Sladostrašće Asje Bakić (Sandorf, 2020.) i Blizina svega A. Z. Stolice (Fraktura, 2019.). Prve dvije knjige su mi pokazale kako se mudro, zaigrano i slobodno kretati između stvarnosti i fantastike, kako aktivirati nadrealne motive kad treba obraditi nešto mračno. Knjiga A. Z. Stolice mi je, nasuprot tome, pokazala kako se upornim piljenjem u dosadne, svakodnevne detalje može uočiti nešto izvanredno.
Izdvojio bih i neprevedeni američki roman Speedboat Renate Adler iz 1976. koji kroz kratke, oštre, duhovite, čudnovate i labavo povezane fragmente gradi više atmosferu nego priču romana. To mi je bilo i još jest vrlo inspirativno.
Na kraju moram spomenuti Kafku, staru ljubav, mada me čitanje Dvorca tijekom pisanja samo obeshrabrilo. To je briljantno i jedinstveno, nemam tu što naučiti.
Od domaćih knjiga inspirirali su me upravo Poštovani kukci Maše Kolanović, zatim Sladostrašće Asje Bakić (Sandorf, 2020.) i Blizina svega A. Z. Stolice (Fraktura, 2019.). Prve dvije knjige su mi pokazale kako se mudro, zaigrano i slobodno kretati između stvarnosti i fantastike, kako aktivirati nadrealne motive kad treba obraditi nešto mračno. Knjiga A. Z. Stolice mi je, nasuprot tome, pokazala kako se upornim piljenjem u dosadne, svakodnevne detalje može uočiti nešto izvanredno.
Književnost novim čitanjem često vraća stvari na početak; otvara nove, dublje kanale teksta. Zanimljive su, recimo, priče „Momačka“ i „Božićno čudo“ koje se mogu čitati metaforički, u kojima likovi (baba i dječak s naočalama, Djed Mraz) prizivaju najvišu instancu – Boga, svemir, sudbinu. Kako si pristupio pisanju ovih priča; koliko je teško pogoditi omjer rečenog i skrivenog, prešućenog?
Ne želim to mistificirati, ali imam osjećaj da mi je navedene priče bilo najlakše napisati. Vjerojatno sam imao i potrebu pisati upravo zato da bih otvorio velika pitanja, i to u registru koji nije normalan, nego dopušta zamagljenost i zaigranost, koji spaja ozbiljnost i neozbiljnost. Ne mogu to izvoditi u novinarskim formama, pa ni u svakodnevnom razgovoru, a imam potrebu. Stoga, kad sam si otvorio prostor i kad sam si dozvolio jezičnu i motivsku slobodu, to se lako otvorilo. Bilo je lijepo i dopustiti si da ne moram sve racionalno shvatiti, objasniti ni prikazati.
U priči “Otok ljubavi” pripovjedač, čija nesretna ljubav potakne mitomaniju, izjavi: “Što je uopće istina? Tko je ima pravo odrediti?” Što je istina u okvirima književnog teksta?
Čini mi se da pripovjedač postavlja ta pitanja zato što želi zaobići problem istine, želi se maknuti od režima stalnog traženja istine o sebi i svijetu. I mene kod književnog teksta privlači obećanje da se s istinom mogu igrati, da je mogu zamagliti, iznevjeriti, podvaliti ili ismijati. Naravno, pripovjedač u svom naumu doživljava teški fijasko, kao i ja. Svaki put kad zabrazdim u nekakvo postmodernističko poigravanje, odjednom lupim glavom u željeznu zavjesu iza koje se krije istina. Koja istina? Ne znam, ali bez sumnje nalazi se tamo iza.
Svaki put kad zabrazdim u nekakvo postmodernističko poigravanje, odjednom lupim glavom u željeznu zavjesu iza koje se krije istina. Koja istina? Ne znam, ali bez sumnje nalazi se tamo iza.
Tišina u osinjaku posveta je mladosti, Zagrebu, ali ipak najočitije – životu. Bilo da je riječ o životu na otoku, bilo na Sjevernom polu, život u zbirci prkosan je, veleban, svoj. Jesi li razmišljao o tome dok si pisao ili se život, kao i inače, tiho upleo u retke?
Hvala ti na dojmu, dirnulo me što si to tako shvatila. U pisanju su me vodili proces i znatiželja, a ne namjera ili ideja što bi tekst trebao biti, stoga nisam naročito razmišljao kako će se priče shvatiti. Ako si ih doživjela kao posvetu životu, to mi je zanimljivo i lijepo, a vjerujem da u tome vrijednu ulogu igra i tvoja čitateljska kreativnost. Ali ako je život u zbirci doista takav, onda se trud oko pisanja isplatio.
Naslov zbirke paralelno asocira na zvuk, distorziju, trenutak tišine na stadionskom koncertu. Kada bi zbirku morao prevesti u glazbeni žanr, koji bi to žanr bio?
Super asocijacija! Mislim da je moja zbirka tip glazbe koji lako ulazi u uho, ali onda stvara nelagodu. Kao uholaža!
Mislim da je moja zbirka tip glazbe koji lako ulazi u uho, ali onda stvara nelagodu. Kao uholaža!
Prošli tjedan svjedočili smo rasprodanim koncertima srpske pop-folk-zvijezde Aleksandre Prijović u zagrebačkoj Areni. Da se ovaj motiv nađe u scenariju tvoje priče – o čemu bi ona govorila?
Na četvrtom koncertu u Areni, u sredini lijevo od pozornice, stoji mladić bezizražajnog lica. Je li potpuno odsutan ili je, naprotiv, toliko dirnut glazbom da je u stanju šoka? Kakav život živi? Koga i što voli? S kim je na koncertu? Što mu se sad otvara, okruženom tisućama ljudi koji su mu u tom trenutku tako slični, a tako različiti? Tu mi se otvara priča, a morao bih onda još dugo razmišljati tko je taj mladić i što me priča pokušava zapitati. I iako priča nije o Aleksandri Prijović, slušao bih je dok ne bih došao do emocije, bez toga ne bih mogao razumjeti priču.
Add comment