Subota. Vani je suho i hladno, oko 14 ºC, puše sjeverni vjetar, oblačno je i siguran sam da je sve prazno i sivo, da na Korzu, na Trgu, a pogotovo pod Dravom nema nikoga. Tu i tamo čujem šupalj zvuk praznog tramvaja kako se, kao prazna kripta, spušta niz koridor Kapucinske; gluhu tišinu povremeno prodere lepet krila, a zatim opet nema ničega.

Sada je 14:42.

Stražnje dvorište pod ovakvim svjetlom izgleda kao da je netko uzeo jednu uništenu i izguljenu plohu sličnu fasadi neke zgrade, a zatim je izlomio kako bi postigao varljiv dojam treće dimenzije, sugestiju stvarnih prostora koje su nekad nastanjivali ljudi. U dnu su stare, odavno zatvorene garaže išarane grafitima i ostave sklepane od izvitoperenih letava; na istoku su zidine uske i visoke građevine čija je gola cigla, u kontrastu s ovim bezbojnim danom i srebrnim, četvrtastim cijevima dimnjaka, gotovo tamnonarančasta; bljedoljubičasti južni zid zapravo je stražnja strana jedne stambene četverokatnice: kroz zavjese se tu i tamo probija topložuto svjetlo nečijeg obiteljskog ručka; zapadni zid, gdje se naziru ostaci tamnožute fasade, zapravo je zgrada Hotela Royal: visoki prozori otvaraju se, koliko odavde vidim, na nekakav hodnik, a ne izravno u sobe. U njima ionako već odavno nema nikoga: vikendima je živa plesna glazba iz ovoga dvorišta uništavala živce svim stanarima okolnih zgrada, za stolovima nikada nije bilo mjesta, to je bila socijalna žiža Gornjega grada; danas je nemoguće razlikovati ove neujednačene i prljave ljuske ljudskog postojanja od tekstura sasušenog golubljeg izmeta kojim je prekriveno sve što se vidi s mojega prozora.

Negdje iz daljine, valjda s tornja katedrale, kao kroz maglu dolaze tri tanka, olovna udarca.

Sada je 14:45.

Ovaj stan nijednom osobinom ne može pretendirati čak ni na iluziju udobnosti: pomalo podsjeća na ostavu u potkrovlju ili prostranu, mračnu ćeliju nekog starog zatvora (tako je i uređen, bez plakata ili slika na bijelim zidovima, bez znatnijih tragova moje prisutnosti, budući da sam već godinama ovdje “samo privremeno”), a ipak i on na svoj otužan način odaje znakove vikenda: vijorenje crnih i bijelih zastava moje oprane odjeće na balkonu, prazne kutije dostavljene hrane, pet otužnih fascikala rukopisa Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku koji se neradnim danima uvijek nekako doimaju vidljivijima, nepristupačnijima i zapečaćenijima nego obično.

Iza zidova je tiho: vikendom se nikada ne čuje ništa, kao da se svi rastepu svojim rodbinama, vikendicama ili ribičkim izletima. Tako je cijeli dan, pa koristim priliku i slušam stvari koje bi se lako izgubile u svemu osim u mrtvoj tišini: Günterove Monochrome White i Polychrome w/Neon Nails, Scorces i Vivre avec la bête, jednog Feldmana za drugim (Why Patterns?, Vertical Thoughts, Palais de Mari). Prije otprilike dva sata, muk su nakratko narušili zvuci iz skučenog, tamnosivog predsoblja koje vodi prema zahodu: koraci na stubištu, omekšani i ponegdje prividno anticipirani jekom, veća grupa ljudi koja se, kao u koloni, aritmično pentra stepenicama u potpuno neuobičajenom trenutku. Tek sam se kasnije sjetio da su to vjerojatno bili susjedi na povratku u stanove nakon sastanka kućnoga savjeta.

U mojoj zgradi uglavnom žive teško bolesni starci; ima izuzetaka, naravno, ali učestalost ozbiljnih obolijevanja toliko je velika i bizarna da je KBC Osijek već proveo studiju kojom je pokušao utvrditi je li ova zgrada, izgrađena 1969. na nekadašnjem mjestu pogona Pivovare Šeper, žrtva nekakvih toksičnih građevinskih materijala ili možda čak nepovoljnih podzemnih voda. Moji su susjedi, kao da doista osobno predstavljaju žarište te opake interakcije Hartmannovih i Curryjevih struja ili prostor polaganog deponiranja i taloženja sintetičkog otrova (azbesta, možda i nečeg egzotičnijeg), uvijek strahovito mrzovoljni ili – u rijetkim slučajevima – ljubazni na toliko odbojan način da to prije izaziva sumnju i podozrenje nego bliskost (gospođa Pandžić s prvoga kata što, sa smiješkom ostarjeloga vodozemca koji se upravo sprema proždrijeti nekog inferiornog glodavca, misteriozno otvara vrata kad god se zateknem na stubištu; gotovo stogodišnji gospodin Havelka iz potkrovlja koji me redovito pozdravlja s gotovo ceremonijalnim poštovanjem, kao da sam reinkarnacija nekog njegovog školskog kolege ili čak profesora, ili možda krpena lutka kojom njegov odsutni duh rukuje iz nekog sivog podneblja). Ostali me, svaki put kad me ugledaju, promatraju kao da me vide prvi put, s mješavinom šoka i indignacije, zaprepaštenoga zgražanja nad time da tuđinska kreatura poput mene obitava u njihovom stambenom prostoru (ako to nije neka posve nenamjerna, zapravo uplašena grimasa senilnosti). Jedina poruka koju mi valjda žele poslati – ti ne pripadaš ovamo – jasno mi je predstavljena prvi i posljednji put kad sam otišao na takav sastanak; bilo je to prije dvije godine, kad sam tek unajmio ovaj stan, doista misleći da će boravak trajati samo nekoliko mjeseci.

Kupi ovdje!