Kad sam ih prvi put vidio, bio je to samo prašnjav komad smeđežutog papira, možda fotografija s nekog pradavnog, komičnog antiljetovanja, već posve blijeda, kao da ju je spalilo isto žuto sunce koje obasjava predmete na njoj. To je grupni portret: na njemu izgledaju kao da su sretni, potpuno su slobodni, opušteni kao da leže na sprudu od mekog, čistog, vrućeg pijeska, iako ova kulisa nema veze s ofucanim čarima Jadrana; osim toga, evidentno uopće nije ljeto. Nekome drugom, ovo bi zapravo izgledalo poput panorame pakla, razglednice s kraja svijeta, dokumenta prostora koji je prije nekoliko desetljeća preživio teško bombardiranje, ali se od toga nikada nije oporavio.

Na slici ih je četvero ili petero; čini mi se da sam je gledao s prevelike udaljenosti (barem nekoliko metara) ili je format jednostavno premali, pa je središnji dio kompozicije, prepletanje bijelih košulja i ticala smeđih vlasi koje nosi vjetar, ostao nekako nejasan. Izgledaju mlado, premlado, neki među njima gotovo kao dječaci, možda srednjoškolci, iako je to vjerojatno pitanje vremenske, pa onda i kulturne barijere, njihove odjeće, pomalo infantilnih, demodiranih cipela, jednobojnih košulja uguranih u hlače (mislim da netko ima i pulover s uzorkom, možda nehajno prebačen preko ramenā), nezgrapnoga držanja ljudi kojima je još uvijek neudobno u vlastitim tijelima. Jedna ili dvije kravate vijore na vjetru kao tanke, crne zastave ili vrpce flora.

Jedna djevojka proviruje iza nečijeg ramena, ali izgleda gotovo isto kao i ostali: svijetla košulja, tamna i pomalo raščupana kosa, lice koje se istodobno smiješi i mršti, kao da joj sunce udara u oči. Između njih i točke gledišta prostire se, poput namjerno postavljene rešetke, mreža šipražja i korova, trske i šaša, očito podivljalih na praznom, uništenom terenu: pod njihovim stopalima tlo je još uvijek uređeno kao kaldrma, teške kamene kocke, kao da su negdje u Tvrđi. Desno, daleko prema istoku, prostire se dug zid od cigle, granica kakvom su zatvarali tvorničke komplekse između ratova, iako su u ovom trenutku s druge strane zasigurno samo ruševine. Ili je ovo ta druga strana? To je malo vjerojatnije; prostor od kojega je grad nekada živio, a sada tu počinje njegovo truljenje i raspad. Fuge su crne i toliko oštre da bih čak i sada, po sjećanju, gotovo mogao prebrojiti tamnosmeđe cigle, kao očađene desetljećima taloženja prašine i prljavštine iz pogona. Dijelovi zida su u polusjeni, još uvijek ima breza, tog neuništivog industrijskog dekora, i pod njihovim se mrežama čini da negdje u blizini tvornica još uvijek radi, da je tik izvan kadra skladište puno pažljivo upakirane robe. Ali uglavnom nema sjena, sve se to vidi s juga: toplo je, ovo je kasno proljeće ili rana jesen.

Na toj se slici ne zbiva ništa, ona je sama po sebi vjerojatno beznačajna, možda “prva” samo zato što sam previdio ili zaboravio neke koje su se pojavile prije nje. Kao da je važnija po tomu što mi govori o gradu: ovo je zapravo prostor u centru, iako se pod tim umornim suncem teško othrvati dojmu da praznina kakvom su okruženi može biti samo na nekakvoj periferiji. Sve je strašno zapušteno, ali mislim da znam o kojoj se točno lokaciji radi, gotovo kao da mogu razmaknuti rubove fotografije i vidjeti katedralu. Ovo je snimljeno otprilike iz smjera Zrinjevca prema sjeveru ili sjeveroistoku; obzor ograničavaju krošnje visokih stabala i poneka daleka stambena zgrada, možda i jedna ili dvije dizalice, ali to mora biti lažno sjećanje (zatvaram oči i provjeravam), jer je prostor u kojemu se nalaze, ako je nekada i bio gradilište, napušten prije barem deset godina i sada izgleda poput minijaturnog grada u gradu, arheološke iskopine koju su otkrili istraživači kasnoindustrijskih kultura: pod svjetložutom prašinom što je prekriva, što pokušava pretvoriti sve o čemu govorim u plažu, posljednji žal, tu su tragovi radničkih naselja, karboniziranog pruća, čeličnog otpada, one kaldrme; jedino što je ovdje još uvijek živo (iako negdje iza “mojih” leđa, izvan slike) jesu dva niza garaža u kojima nema automobila, čije su cigle i same prastare pod ovim svjetlom, na čijim krovovima raste trava.

Oni ne razgovaraju ni o čemu posebnom, ne rade ništa određeno, škola je završila (možda čak potpuno, ne samo taj tjedan ili smjena) i nije sasvim jasno što slijedi. Kao da je zbog nemjerljivoga pomaka objektiva ili igre ulaznih kuteva svjetla netko među njima (ne mogu biti siguran tko) blago obrubljen užarenom niti, žutom munjom svedenom na srebrni vez elektriciteta, nalik auri ili zamrznutom i statičnom visokom naponu što drži tu glavu trajno odvojenom od ostalih. Zamišljam da je taj prizor tih, možda uz udaljeni šum gradskog prometa, ali uporno mi se vraća dojam da je cijeli grad prazan, jednak ovoj ruševini: sve su tvornice zatvorene, svi su drugi negdje daleko, možda već na moru, u kolektivnim odmaralištima, cijele četvrti su prazne, ulice i trgovi pusti, trgovine zamračene. Ali to je samo pretpostavka, privid ostvaren kadriranjem, učitavam sve to jer ne vidim ništa drugo.

Kupi ovdje!