Zvuk cvrčka, šum mora i borova, otvaranje hotela, restorana, prvi žamor turista, dulji dani, tople noći… Sve su to asocijacije koje vežemo uz ljeto. Moja prva asocijacija jest: prazna parking-mjesta u centru grada za prvi produženi vikend u lipnju. Nikakvi cvrčci, dame i gospodo. Dobro ste pročitali. Taj osjećaj kada ugledam tri prazna parking-mjesta jedno pored drugog, i znam da je ljeto službeno započelo. Osjećaj opuštenosti i bezbrižnosti u tom trenutku ovlada mojim tijelom i znam da su iduća tri mjeseca ključna. Ključna za uživanje u dugim danima u kojima beskrajno vesele čak i najmanje sitnice, kao što su prva lubenica ili pivo s prijateljima nakon beskrajno dugog dana na poslu pod klimom. Kada cijeli život živiš ili provodiš u gradu uključujući i ta tri čarobna mjeseca (ne računajući dva do tri, ovisi kakve si sreće sa spajanjem praznika i blagdana s vikendom, tjedna godišnjeg koja dočekaš s neizmjernim veseljem samo da iz tog istog grada pobjegneš na obalu), to ljeto u Zagrebu sraste s tobom ili ti srasteš s njim. Ni sama ne znam kada se ta ljubav dogodila, ali se dogodila i evo, već je uspješno njegujemo 27. godinu zaredom. Praznina, žega gradskog asfalta, turisti koje čuješ u prolazu kojima je Zagreb postaja prema obali ili u povratku s nje, razna događanja koja nekako zamru početkom kolovoza, kada se grad stravično isprazni na dva tjedna i miris pečenog kukuruza koji se širi Ilicom prema trgu u kasnovečernjim satima ispunjen veselim stanovnicima koji su napustili svoje stanove u potrazi za dodatnim osvježenjem i razonodom u tom začaranom krugu zvanom “ljeto u Zagrebu”. I dalje me svi začuđeno gledaju kada im pričam o ovim ljetnim gradskim sitnicama koje naprosto obožavam. Ali posebno su intrigantna pojava svakog ljeta rubrike posvećene “štivu za plažu”, međusobne preporuke što čitati dok guštate uz šum mora ili žamor stotine ljudi dok upijate sunčeve zrake. A što je s rubrikom posvećenom štivu za užareni gradski asfalt? Priklanjamo li se i mi toj skupini plažnih čitača ili pokušavamo naći ipak nešto prikladnije kontinentu? 

Knjiga koju bih voljela sada čitati (a pročitala sam je u svibnju, dok je ljeto još bilo daleko, a sva parking-mjesta bila su dupkom ispunjena dok je kiša prala gradske ulice skoro cijeli mjesec) jest Ordesa španjolskog pisca Manuela Vilasa. Roman je to u kojem će svatko pronaći sebe, ali i svoje roditelje, prijatelje, susjede, poznanike. Preporučivat ćete ga svima, na sva zvona. Okupirat će vas i dubinski promijeniti, kao što i svaka dobra knjiga čini. Vilasovi su likovi najobičniji ljudi koji su samo pokušavali živjeti, a pritom i griješili, voljeli, na kraju dana samo se trudili preživjeti. Čitajući ovo štivo u kasnim vrućim ljetnim večerima dok hvatate trenutke povjetarca koji se širi gradom, pronaći ćete u sebi onu bol iz koje izvire najtoplija nježnost i koja vas čini onime što jeste ujutro kada se probudite i navečer kada zaspite. Pa možda vas ova knjiga u toj nekoj ljetnoj večeri i navede na samu promjenu ili vraćanje nekim dubinama koje smo u posljednjih godinu i pol dana ovog pandemijskog, zatvoreničkog života potisnuli i zagubili. Na kraju, doći će to svjetlo. Toplo i nježno kao što je i ova knjiga u svojoj srži. 

Dok neki ljudi 1. siječnja koriste kao novi početak, ja sam ljeta na gradskom asfaltu često znala koristiti za svojevrstan rad na sebi. U tim beskrajno dugim toplim danima kako posvećivala sam samoj sebi više pažnje nego što to činim tijekom godine, jer ipak sve nekako uspori tijekom ljeta, pa čak i kada ga provodite u dosadi gradskih ulica ili u klimatiziranom stanu. Na bizaran način za to se odlučila glavna junakinja romana Moja godina odmora i opuštanja Ottessa Moshfegh. Zatvoriti se i izolirati od vanjskog svijeta koliko god je to moguće kako bi iz toga izašla kao ponovno rođena osoba. Kada zagrebete ispod površine, Ottessa je ispisala priču o unutarnjoj borbi s vlastitim demonima i svakodnevnom radu na samome sebi uz dobru notu feminizma, klasne privilegiranosti, kompliciranosti ljubavnih i prijateljskih, ali i obiteljskih odnosa. Osim toga, ovo je prokleto duhovit roman s točno doziranom notom cinizma, idealan za one tople dane kada ćete otkazati dogovor pod standardnim izgovorom “stvarno je prevruće” i ostati doma uz sarkastične ispade ove neobične glavne junakinje.

Jedna od najgorih činjenica ljeta u gradu jest ta da je većina vaših prijatelja, poznanika, kolega negdje na obali, a vi ste tu… Zapeli, na vrućini, bez mora, bez plaže. Čeka vas još malo ili puno do tog dugo iščekivanog prvog dana godišnjeg kada ćete uskočiti u svoj auto ili autobus, avion, vlak te se zaputiti prema dragoj i dugo iščekivanoj destinaciji. Kada vam netko kaže “Putovati, a zapravo ne putovati”, to se čini pomalo bizarnom idejom. Zapravo, nakon što smo proživjeli godinu i nešto pandemije, zatvaranja, izolacija, samoizolacija i stajanja na mjestu, ništa se ne čini bizarnim. Za to moje putovanje bez odlaska o kojem pričam zaslužna je poljska nobelovka Olga Tokarczuk sa svojom izvrsnom zbirkom kratkih priča Bjeguni. Bez obzira na to mislite li na doslovno putovanje ili figurativno vlastitim umom, ovo je zbirka koju ćete pročitati u dahu ili ćete je čitati (kao i ja) polako i nježno jer se ne želite rastati od nje kao što se ne žalite rastati ni od ljeta, a kalendar pokazuje da je zadnji tjedan kolovoza i rastanak je pred vratima. Neće vas možda odvesti u Pariz, London, Berlin, ali će vas odvesti na neka pomalo i bizarna mjesta i upoznati s mnoštvom raznih likova. A svaki od njih dotaknut će vas, drukčije, svaka ta priča okrenut će vas naopačke, a možda na kraju postati i vaša priča. Olga će vas odvesti u nepoznate krajeve, a da niste napustili hladovinu klupice na Zrinjevcu ili Ribnjaku, a vi ćete joj na tom putovanju bezuvjetno vjerovati jer će vam se svakom sljedećom rečenicom uvući duboko u srce i natjerati vas na duboko propitivanje. Sebe, svijeta oko sebe, ljudi oko sebe. A to samo veliki pisci mogu… Možda nećete vidjeti previše svijeta i ostat ćete fizički u tom nepodnošljivo sparnom gradu, ali nakon ove knjige i dalje ćete tragati i putovati unutar sebe i oko sebe, pokušavajući dokučiti što je Olga htjela reći i što je od toga vaše. Možda na kraju uz njene riječi i uz njene Bjegune taj vrući gradski asfalt postane i beskrajan izvor inspiracije za daleka putovanja bez micanja s mjesta… A to samo velike knjige rade: vode vas na daleka putovanja, skoro pa doslovno.