Već niz godina svakog 1. siječnja odlazim na Bundek hraniti labudove, bilo vedro bilo oblačno, padao snijeg ili ne, bilo minus dvadeset Celzijevih stupnjeva bilo začuđujuće toplo za zimski mjesec. Svjesna svog egoizma koji simbiozira sa mnom cijele godine, želim barem godinu započeti drukčije, kao da će baš to jezero i labudovi pomoći nekakvom duhovnom pranju zbog kojeg se čak neću ni smočiti.
Nisam bila sigurna koliko vjerujem da je ono što će se nekoj osobi događati u jednoj kalendarskoj godini preslika same Nove godine, ali izračunala sam da bi u tom slučaju prva dva sata vrijedila za siječanj, druga dva za veljaču i tako redom pa bi vrijeme od dvadeset i dva do dvadeset i četiri sata 1. siječnja obilježila događaje u prosincu te godine. No i ovaj sam put nekoliko dana prije završetka 2011. kupila glavicu kupusa i revno je rezala na kuhinjskoj daščici kako bih pripremila obrok za labudove. Dok sam podizala i spuštala nož zasijecajući zeleno tkivo kupusa, zaista nisam slutila da će se dan prije Silvestrova krv podliti u bjeloočnicu mog lijevog oka i zauzeti njegovu polovicu do Nove godine. Da ću još ujutro na Novu godinu vjerovati kako mi se dogodilo upravo ono što se godinama događa mojoj majci zbog živciranja i napora pa će ovaj put, oni koje tako zakrvavljena sretnem, meni reći:
“Ma sve ti je to od stresa!”
Vjerovala sam kako će se krv povući i oku se vratiti bijela boja nakon samo nekoliko dana, baš kao što se vraćala i mojoj majci.
*
U početku nisam bio siguran s kojom su namjerom došli na Bundek. Istovremeno su nam davali zrnje i naglo se zatrčavali među nas. Ako su nas ti dječaci htjeli nahraniti, nisam shvaćao zašto nas plaše. Oprezno smo prilazili zrnju i hitro se odmicali kad bi potrčali. Valjda su ipak bili samo razigrani. Ali opreza nikad dosta! Ljudi katkada u hranu zamotaju smrt. I ovdje smo se bojali jesti kad se pročulo ono o usmrćivanju životinje iglom umetnutom u jelo, samo nekoliko kilometara dalje, u maksimirskom zoološkom vrtu.
Ali ima i smirenih posjetitelja Bundeka kojima vjerujem. Koji se toliko razlikuju od onih o kojima govore novine. Kako dođem do novina? Pa u njih katkada zamataju kukuruz ili salatu koje nam donose. Ostave ih na šljunku uz jezero. Moram priznati da mi često nije jasno o čemu govore. Bez obzira na to što su to katkada stare vijesti kao što je tekst u koji su prije desetak dana stavili zrnje već navršio više od osam mjeseci. Nije mi jasno ni do kada će ljudima dobroga srca uspijevati utržiti kojekakve neurotične vijesti. Hoće li ih one izmijeniti? Cijela se moja obitelj pomalo pribojava da se naši posjetitelji ne zaraze. Naravno, ne ptičjom gripom, nego novinama.
Kakve li su se misli vrzmale po glavi našim posjetiteljima dok su čitali članak u koji su nam prije desetak dana zamotali hranu? Ne usudim se čak procijeniti govori li o nečem dobrom ili ne, ali razaznao sam da pomalo luckasti ljudi imaju trodimenzionalne pisače koji mogu isprintati gotovo sve. Dijelove za automobil, šalice, umjetne ljudske organe. Zapravo, veselilo bi me da su naši hranitelji strojevi sa zamjenjivim rezervnim dijelovima, kako prognozira članak, jer bi dugo poživjeli. Priznajem, čuo sam razgovor žena koje nas također povremeno nahrane pa znam da je onoj što izgleda mlađe metastazirao tumor.
Doduše, istina je da ne razumijem rečenicu koja spominje eksperimentiranje sa softverskim aplikacijama i individualizirano projektiranje organa te njihov ispis. Jedva da mogu ponoviti sve riječi iz nje. A onda mi je jasniji dio što kaže da se, umjesto plastike ili metalne prašine, a naravno da njih poznajem, u takvom ispisu upotrebljavaju tanki slojevi uzgojenih živih stanica koje se mogu razmnožavati i rasti. Mogućnosti su neograničene!
Tko zna, možda bi bilo neke šanse i za nas labudove kad bi nas vlasnici tih pisača dovoljno voljeli. No sestra se boji. Pročitala je članak o testiranjima na miševima, zečevima, psima i užasno se boji. Od tada je puno opreznija i kada dolazi na rub jezera po kakav slasni zalogaj.
Mene su uplašile reklame za pureću salamu i pileća prsa na nekom letku koji je poticao na potrošnju Ponajviše zato što su bili zorno prikazani, čemu su potpomogle krupne snimke u boji koje su ukazivale na svježinu obrađenih leševa. Iako ljudska vrsta ne doživljava ptice kao religiozna bića, a ni sam se do tada nisam tako doživljavao, počeo sam zahvaljivati Bogu što nikada nisam čuo da ljudi u Zagrebu jedu labudove. I činim to kad god negdje vidim takav letak.
*
Bilo mi je teško pogledati se u zrcalo i osjećala sam nelagodu kad god bih u njemu ugledala odraz svog oka. No poslije ručka, prije novogodišnjeg odlaska na Bundek s Fredom, ipak sam morala stati pred zrcalo kako bih nanijela kremu na lice i splela kosu.
“Pa meni strši pola loptice iz oka!” preplašeno sam izustila.
Fred je polako razgledao tamnocrveni hematom koji je zastrašujuće rastao i itekako se razlikovao od majčinih podljeva. I brige i stresovi su, očigledno, nasljedni, ali i rastu, pa svaki potomak dobiva uvećano nasljeđe, baš kao što je narastao i moj podljev i pretvorio se u groteskni hematom. Odakle višak? Radi li svaka generacija tako neumorno na proizvodnji briga i stresova da ama baš uvijek posluje s viškom? Postoji li metoda kojom se može načiniti pouzdana inventura? Baš je vrijeme da se s viškom ili manjkom ove nematerijalne obiteljske baštine zaključi godina, pomislila sam. I stres i brige ulaze u ono što se naziva identitetom.
U trenutku kad sam pogledala u zrcalo, lako bih ustvrdila da je radost počinila samoubojstvo, samo da sam sve što sam pomislila izgovorila naglas. No brzo sam se ispravila i prihvatila da je umorena. Radost ne može biti samoubojica, jer joj duh nije autodestruktivan. Da sam je svojim očima vidjela kako se ubija, bila bi obmana da je to bila radost.
“Hoćeš li da ne idemo na Bundek?” upitao je Fred. “Mislim da bi trebala na hitnu.”
Htjela sam na Bundek. Nakon nekoliko dana buljenja u zaslon računala i osjećaja nesigurnosti kakvu već dugo nisam osjećala a da ni sama nisam znala zašto sam anksiozna, bila sam uvjerena da će mi goditi svjež zrak. Iako sam se bojala za svoje već tragikomično oko, morala sam nahraniti labudove.
Ponavljala sam da neću na hitni prijam dok smo se vozili kroz Novi Zagreb.
“Tu sam odrastao”, izjavio je Fred, a pogled mi je pao baš na oznaku za reciklažno dvorište.
*
Tek kad se sagnula kako bi zagrabila još kupusa iz najlonske vrećice, vidio sam minijaturni crveni balon koji viri iz njezina oka. Takvo što još nisam susreo pa ne mogu sa sigurnošću protumačiti, ali kako znam za 3D printere, naslućujem da je ta žena, željna novogodišnjeg slavlja i balona, umjesto “isprintaj mi bubreg”, kako je stajalo u novinama, izustila “isprintaj balon”. Ali nije dobro savladala tehniku, pa joj se smiješni balon zaglavio u oku. Jer ona je i pisač.
*
Dok sam čekala da radost zacijeli i uskrsne iz mrtvih, krećući se uz jezero kao da joj nastojim ići u susret, labudovi su se glasali:
“M… m…m…”
Uvijek su se isto glasali. Ili nisam prepoznala što su sve ispričali ili su bili jezivo loši kratkopričaši.
Add comment