Pismo za Mariju

Draga sestro,

pisat ću ti kao onda, davno prije, sjećaš li se?, u ona vremena koja nas nisu mimoišla. Iako, ti znaš, a i ja znadoh, te se sada konačno i sjetih, da su nas ljudi ignorirali, baš kao što i nismo previše marili za isto i iste.

Dugo ti nisam pisao, predugo ti se nisam javio. Objasnit ću, nedosljedno, tek ovom ljubavlju koju gajim prema tebi, prema tvojem neuhvatljivom biću, prema zvijeri koju si ti pak gajila u sebi. Samo da ti napomenem, a i sama ćeš primijetiti, koliko ne uspijevam u riječima tih vremena. To ćeš mi, siguran sam, oprostiti.

Nisam se nikada skrivao od tebe, nisam nikada prikrivao tebe, netko nam možda jednom i kaže što se desilo, ali znamo mi dobro da neće, da nitko neće jasno nam i glasno kazati što nas je ostavilo nečujnima, ali nikad odvojenima, svakoga u svojoj sobi na suprotnim rubovima grada. Tvojeg i mojeg grada, koji je, sa sigurnošću to znam, uvijek bio jedan i isti.

Kako da se izrazim, no neka bude nebo, ovo nepuno nam zvijezdama u ovim oblačnim trenucima, neka ono bude ono koje mi je poslalo energiju, jasnu poput kakve naredbe: “Piši da kažeš svoje osjećaje. Zato piši.” To će trajati od ove noći do 27. noći u veljači. Mjesec dana, sestro, ni više ni manje. Toliko isto znam i mogu reći.

Ti si prva kojoj pišem. I govorit ću kako smo si mi govorili kada smo bivali jedno uz drugo. Bez nesvakidašnjih jadikovki, bez dnevnih dominanti preuzvišene skromnosti u trenucima i okolnostima teškima i bolnima.

Sjedim ti i dalje u ovoj istoj sobi. Ne sumnjam da si ti u svojoj, da si nagnuta nad stolom baš ovako, da ti puštaš iznova i iznova istu pjesmu u svojoj glavi, da je tvoj duh pjeva, da je tvoja, i da su te riječi naše.

A kome drugome da se obratim?, kome doli onoj kojoj se najduže nisam obratio. Uzdam se u svoj osjećaj da ćeš ti to razumjeti, da ćeš to pozdraviti, jer to je naša stvar. To se ne tiče nikoga. Svi oni koji nisu bili cijelo ovo vrijeme u nama, jednako kao i s nama u našoj sobi, njih se to ne tiče. To se njih ne tiče.

Našim glasom, našim dahom: cijepila sam se od ljudi. Pa znaš koliko prezirem pisati pisma. Nismo ušli u noć, nismo izašli na dan, u sobi je uvijek oboje. Nemir me trga da trgam zubima muške vratove, da smrknutim ženama grebem lica svojim kandžama na lijevoj ruci. I neka nam onda kažu da lažemo, sestro. Mi smo ti koji plaćamo njihova osiguranja, a sve za ovo radosno otpadništvo, sve da oni mogu umireni plesati negdje do pola noći, sve da oni mogu vratiti svoje dugove susjedima, da svojom svetom vodom iz sjajnih očiju natapaju nezatvorene grobove ljudi koji im nisu niti dalja rodbina. Nemam gorčine u sebi. Nemam niti ja, draga sestro. Nema razočaranja, nema imena to što nas nije mimoišlo, nema prokazivanja, krivnja tek izostaje.

Htio sam te pitati: misliš li da smo im uspjeli posuditi nas? Djelić neba pod kojim oni plaču, a ti i ja se smijemo, grizemo i jedemo i pijemo? Misliš li da smo im uspjeli posuditi sluh? Nitko nam ništa od svega toga nije uzeo. Nije, sestro, a posudba nije zahtijevala vraćanje. Nikad nije.

I njih se to ne tiče. Njih se to ne tiče.

Cijepio sam se od ljudi, morao sam još i to da ti kažem. Tigre moj, miran sam, znam da si mi u ovoj sobi. Ništa nas nije mimoišlo, ništa nemamo za oprostiti, ništa nam nitko nema za vratiti. Čini me to zadovoljnim. Vjerujem da je s tobom jednako. 

Voli te tvoj brat…

Kruno Čudina

15. 1. 2014.

Pismo za Branka

Uopće ne znam zašto ti opet pišem. Možda zato što sam već toliko riječi ispisao o tebi, a da tebi osobno nikada nisam pisao. Da, poslužio si mi kao živuća, zatim i umrla osoba, kao tema, ideja, predložak, čak i sadržaj. Inspiracije dobivene iz svega proživljenog s tobom malo ima u cijeloj priči. Potrošena roba, to si bio i ostao, da bih ja postao ista takva roba. Uvijek sam zazirao od zapakiranog, umotanog. Tako da je to u redu. Sve se troši, sve se i potroši, da kažem nimalo originalno.

Želim podsjetiti na neke činjenice, možda su ti onda promakle, a i one više znače meni, one su moja gorčina koja me katkad uhvati, posve neopravdano, neutemeljen je jedan takav osjećaj. Kao što možebitno nije prigodno pisati pismo jednom mrtvacu. No prošlo je, skoro će šesnaest godina od početka tog vrelog svibnja, jednom je moralo i do ovoga doći, do trenutka kada ću prekinuti svoju šutnju prema tebi.

Činjenica prva: nisam ti došao na sprovod. Nemam se namjeru opravdavati. Opravdanje bi bila pljuvačka u tvoju lubanju i moje lice, a ja je neću ispljunuti. Nije me briga za tvoje kosti zakopane u zemlju, baš kao što me uopće nije briga za sve te ljude tamo, kada su te iste kosti zakopavali u zemlju, ljude koji te nisu poznavali, i nekolicinu onih koji su te voljeli na svoje načine. Nikad nisam podnosio slične cirkuse, ceremonije i parade tugaljivih. Vidio bih laž na takvim događanjima. Sve je to bila laž. 

Činjenica druga: trebao bih ti pisati o sebi, ti si ionako odavno mrtav, ali dopuštam si ostaviti pokoje oštećeno, kakva ona i jesu, sjećanje na tebe.

Treća: ti si moj otac. Koliko je vremena prošlo otkad si to bio? Koliko je, barem u našem slučaju, ta riječ promijenila s vremenom svoje značenje? Ne djelujemo jedan s drugim, jedan uz drugog, neka slobodno porekne tu stvarnost, ma tko god već želi.

Četvrta je činjenica da se ja ne sjećam tvojeg glasa. Moram ti priznati, tata, da je to ono što me najviše proganja.

Ne mogu si objasniti zašto, ali volio bih čuti tvoj glas, podsjetiti se na njega, ali nismo se snimali, vjerojatno zato što smo radije slušali, ti i ja, noćima slušali pjesme u onoj šugavoj kuhinjici, lamperija je još ponekad osjetna na mojim leđima, naslonjena na mene, a onaj “Bolero” stvarno nikada ne završava.

Peta i zadnja (ne da mi se više o tzv. činjenicama): napisao sam knjigu u kojoj smo ti i ja glavni likovi, a cijela radnja se odvija u jednoj noći tvoje agonije, zadnjom sam je proglasio, samo da bih te u tome romanu pokopao što prije, kao što si se ti pokopao u stvarnosti. Potpuno razumijem tu tvoju odluku, podržavam je skoro od prvih dana tvoje smrti. Bio je to tvoj odabir; utvaram si da bi moj bio sličan, ako ne i jednak. I neću, ne, neću ti pisati o svojem životu, ipak je ovo pismo upućeno tebi, osobno, prvi put osobno, prvo i zadnje koje ću ti napisati.

Da netko sa strane čita ovo, siguran sam kako bi pomislio da nas dvojica i nismo bili u nekim dobrim odnosima. I gadno bi pogriješio. Barem koliko se ja sjećam. Uostalom, mene nije, a pogotovo tebe, nikada bilo briga što bi drugi mogli ili trebali misliti o nama. Pišem za tebe, objasnio sam to i Mariji, sjećaš se nje?, jer mi je nebo poslalo snagu da to činim. Bila je to svojevrsna naredba, iako na nebu nije bilo nikoga, ničega, čak se niti zvijezde nisu mogle vidjeti. Tako je i noćas. Kada smo bdjeli i hodali onim hodnikom i kuhinjom, ti više odavno nisi mogao vidjeti nebo. Pa si našao nebo u sebi, ako bi baš poželio vidjeti sjaj na njemu. To me je naučilo gdje je nebo, koje li već, ili čije, da bezobrazno kažem, bilo u pitanju. Ne sumnjam da bi se ti jedva vidljivo nasmijao na ovu podlu provokaciju, lišenu ljepote tvojeg sarkazma, ali njega nitko ne pokušava nadmašiti.

Ima još jedna stvar: imam tih nekoliko fotografija na kojima se jasno vidiš, na kojima si uhvaćen, na kojima te prepoznajem, ali duboko u sebi, unatoč ovim zaostalim sjećanjima, ma kako izobličena bila – s vremenom si za mene postao poput slova kojima sam se služio da bih te tjerao u grob u svojim zapisima, na mjesto na koje si i, posve prirodno na kraju, dospio. Sve je u redu, sve što se toga tiče.

Za koji dan će veljača. Prišapnut ću ti jedino to. Tvoj unuk je rođen u veljači. Pišem ti to samo zato što se mene nekad ticalo. Odavno me se ne smije ticati. Komplicirana je to priča, iako posve jasna i jednostavna, kako već tko želi. Kažem, prišapnuo sam to sebi, na kraju ipak sebi, to doslovno nema nikakve veze s tobom. A više niti sa mnom. Nema potrebe za daljnjim objašnjenjima, ne meni, tebi nikako.

Moram sebi reći: volim te, tata. I odmah zaboraviti na tu suvišnost.

Na stranu koliko uopće može biti istine u ljubljenju apstrakcije koja je nekada hodala uz mene u gruboj realnosti. Sada samo nečista apstrakcija, poput tih slova kojima sam se služio, poput unuka kojega nikada nisi imao. Ti si moje nerođeno dijete, to je možda ono jedino što danas mogu svrstati pod ljubav prema tebi, ljubav koja proizlazi iz moje nedoživljene realnosti, ljubav koja nije imaginarna, koja nije usmjerena ka apstrakciji koja si postao. Koja ćeš ostati.

Ali, taj glas, kada bih samo jednom mogao čuti taj tvoj glas. Koji nismo nikada snimili. Čijega se zvuka ne sjećam. Proganja me to, znaš, zato. Jedino to me proganja. I ostaje mi samo ta jedna nijema slika: sjediš za stolom u vrtu, kava i cigareta, smiješ se svijetu u lice, smiješ se sam sebi, kažeš mi: “Može li život biti ljepši od ovog.”

Ne može, danas to znam.

Živio ti meni, Branko!

Tvoj sin, tvoj neostvareni otac, Kruno 

29. 1. 2014.

Kupi knjigu!