Štiks je napisao roman u duhu skandinavskih majstora trilera, roman koji se čita lako i brzo i koji vam ne dopušta da predahnete jer vas brza i napeta fabula čitavo vrijeme tjera da pročitate još samo jednu stranicu, pa još jednu, pa još samo jednu…

Hajdemo, na početku, malo o temi. Ovo je roman, uvjetno rečeno, o lijevoj ideji. Kažem “uvjetno rečeno” jer tema romana svakako jest europska i svjetska ljevica, ali to je samo jedna razina na kojoj se W može čitati. Kako to da si se odlučio pisati umjetničku prozu o ljevici? To je tema kojom si se ranije bavio u esejima, ali umjetnička proza ipak zahtijeva drukčiji pristup?

Jasno je da će angažirani tekst, u kojem se raspravlja strastveno i zagovarački, izgledati sasvim drukčije od akademskog, u kojem se raspravlja argumentima i faktima, a da će književni tekst temi pristupiti puno lukavije. Pisac doista jest lisica kako nas to uči Dubravka Ugrešić. On čitatelju mora oživjeti ideje na način da postane bolno jasno da mu one određuju život, bez obzira koliko toga bio svjestan ili ne; on će također učiniti bliskima iskustva drugih, prošla i sadašnja, potvrđena, izmišljena ili tek ponešto fikcionalizirana, na način koji stvara emotivnu i psihološku reakciju. Lisica će zavesti, a čitanje postati doživljaj sa subverzivnim potencijalom. W donosi priču o najsubverzivnijoj ideji moderne povijesti u svim njezinim zemaljskim ostvarenjima, težnjama i promašajima. Nadam se da to doista, kako piše na koricama knjige, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Jasno je da ti imponira lijeva ideja i da o njoj pišeš s određenim poštovanjem, što, naravno, ne znači da nisi kritičan, katkad čak i ironičan. Misliš li da bi baš sve trebalo biti podložno kritici i ironiziranju ili bi trebale postojati “svetinje” u koje se ne dira i koje se ne propituje?

Borba za bolji svijet koja samu sebe gradi i podriva u raskoraku između ideala i grube realnosti mijenjanja svijeta, čak i nasiljem, istinska je tragedija, u antičkom smislu, modernog doba. Ona je rodila tragične junake koji su istovremeno i sveci i razvratnici, i mučenici, i mučitelji. Dovoljno je sjetiti se stvarnog Chea ili fikcionalnog, ali u stvarnosti utemeljenog Borisa Davidoviča. Političke borbe, prošle i sadašnje, nužno traže svoje heroje i uzore, svoje slogane i pjesme, svoje slavne epizode; to je ono što čini da krv ključa i da suze nadiru na oči. To je dio naracije svakog ozbiljnog političkog pokreta. Književnost nam treba da te svetinje propituje, posebno kada su nam bliske.

U romanu se spominje niz konkretnih, stvarnih povijesnih događaja, onih koji su postali opće mjesto suvremene svjetske političke povijesti. Koliko si istraživao za roman i je li ti bila namjera baciti novo svjetlo na neke događaje koji su do te mjere dio neke zajedničke, opće povijesti da mislimo, najčešće pogrešno, da o njima već sve znamo?

Da, o mnogo čemu mislimo da znamo “sve”, ali koliko zapravo znamo o Maju ’68. u Parizu mimo čuvenih fotografija ili, na primjer, Bertoluccijevih Sanjara? Što znamo o talijanskim olovnim godinama i lijevom, ali i desnom terorizmu? Što znamo o grčkoj hunti i njezinim posljedicama? Što je ostalo od Španjolskog građanskog rata u našoj svijesti? Koliko smo toga tek zaboravili o NOB-u? Moji se likovi kreću kroz relativno poznati povijesni pejzaž i otkrivaju nam njegova čvorišta. Ti ključni momenti povijesti, ali i njezini sitni mehanizmi su zahtijevali godine zanimanja i istraživanja. Ponekad su sažeti u jednu rečenicu, a ponekad čine cijele scene u romanu. Neka neki budući istraživači otkriju što je doista rečeno ispred Renaultove tvornice pri susretu pobunjenih studenata i radnika 1968., a što je fikcija. Jer, Marcuse je doista bio tamo gdje ga susreću moji junaci. Ukratko, puno toga je u ovom romanu sušta istina ma kako fikcionalno djelovala.

Kada bi žanrovski trebalo odrediti W, mislim da bi se složio da je riječ o trileru. Ako bih ga ja morao stavljati u neku ladicu, rekao bih da je riječ o političkom trileru s elementima ljubavnog romana, a djelomično i o romanu ideja. Je li ti od početka bila namjera napisati triler ili te radnja na neki način sama vodila?

Da li je W triler jer ima elemente napetosti i otkrivanja i jer se igra sa standardnim tropom krimiromana, a to je da na početku imamo leš? Možda. Kada je W u pitanju, riječ triler bih koristio opisno za brzinu radnje, neočekivana otkrića i napetost koju doživljavaju i likovi i čitatelji. Možda je to, kao što si ispravno rekao, roman ideja koji da bi pokazao prirodu sukoba tih ideja poseže za strukturom trilera. Ljubavni roman je triler po sebi. Negdje nešto nastane između dvoje ljudi i kao takvo je prijeteće za sve što je postojalo i za sve koji su postojali ranije.

U romanu su (barem) dvije velike ljubavne priče i još nekoliko sporednih. Tu, jasna stvar, ne mislim samo na romantičnu ljubav. Koliko ti je bilo važno ispričati te ljubavne priče i misliš li da one dovoljno dolaze do izražaja u vrtoglavom nizu događaja u koji si ubacio svoje likove?

Ljubavne priče u ovom romanu su uistinu uklopljene u vrtoglave događaje i u takvim okolnostima su brze, ali izrazito transformativne. Bez njih ne možemo shvatiti likove, promjene koje doživljavaju i radikalne odluke na koje su spremni. Likovi nisu, dakle, samo određeni vanjskim događajima i svojim odnosom prema njima, pa čak i svojom akcijom, već i onim što se događa u njima samima mimo njihove kontrole.

Moramo spomenuti da se jedan lik u romanu zove i – Igor Štiks? Naravno, to je književni lik, a ne ti sam i taj postupak nije ni previše nov ni nešto začudan, ali svejedno želim pitati: kako si odlučio ubaciti Igora Štiksa u roman i koliko Igor iz romana ima dodirnih točaka s pravim Igorom (bez namjere da ulazimo u autobiografske detalje)? 

Umjesto da dijelove svoje biografije dodajem liku s izmišljenim imenom, odlučio sam da igru istine i fikcije ogolim do kraja. Mnoge činjenicu su provjerljive, a oni koji znaju više će itekako prepoznati podatke, osobe i događaje iz mog života, ali, prije svega, način na koji se s njima poigravam, ne uvijek na korist književnog lika Igora Štiksa. Iako je književni lik, on doista nije sasvim izmišljen, odnosno onoliko je sličan meni samome koliko predstavlja osobu koja sam doista mogao biti.

Svi toponimi u romanu su imenovani, spominješ konkretna mjesta, gradove i sela, od Sarajeva i Mostara do Pariza i Bologne, jedino je otok u romanu samo Otok. Čak i onome tko samo površno poznaje geografiju trebalo bi biti jasno o kojem je konkretnom otoku riječ, ali zašto si njega jedinog ostavio misterioznim, zašto je ostao samo Otok?

S jedne strane Otok je nastao kombinacijom različitih lokaliteta šibenske obale, otoka i mjesta, koji su mi intimno poznati. Tako je iz stvarnih elemenata nastao prostor fikcije u kojem će se toliko toga dogoditi i razriješiti: on predstavlja utopijski Otok želje za boljim društvom, ali i mjesto na kojem se ta utopija raspala.