Katharina Volckmer, autorica fotografije: Liz Seabrook
U vremenima kada nas manje iznenađuje umjetnost, a više grube, često i nadrealne životne okolnosti, njemačka autorica Katharina Volckmer uspjela je iznenaditi čitateljsku javnost. Njezin debitantski roman Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti), preveden od Ive Karabaić, propituje probleme slobode i identiteta kroz usijanu struju svijesti, ali se pritom ne odriče britkog humora. S autoricom smo razgovarali o ljepoti pisanja, književnoj recepciji i Franzu Kafki.
Na koji način pišete? Postoji li formula kojom se služite u osmišljavanju zapleta odnosno likova?
Zapravo nemam tehniku – dok pišem, nikad ne znam što će se sljedeće dogoditi. U slučaju Zakazanog pisanje je bilo vrlo intuitivan proces, gotovo čin slušanja lika, silazak čak i u najmračnije kutove njezina uma. Kada razmišljam o onome što radim, teško mi je pisati, najlakše je kad toga baš i nisam svjesna, zbog čega volim pisati u javnosti. U kafićima, autobusu ili čak na koncertima. Nikada nisam sanjala o usamljenoj kolibi u šumi, moram osjetiti svijet oko sebe da bih mogla stvarati.
Teorija recepcije uvela je konstrukt tzv. idealnog čitatelja – recipijenta savršeno kompetentnog za tekst. Zamišljate li dok pišete lice kojem se obraćate?
Nikako. Čak mislim da je problematično razmišljati o savršenom čitatelju jer vrlo lako isključuje određene ljude i postoji opasnost da umjetnost pretvori u elitističko zanimanje. Sretna sam kad bilo tko pročita moj roman i doživjela sam prilično velika iznenađenja kada sam upoznala neke od svojih čitatelja, što objavljivanje i čini tako uzbudljivim.
Naslovnica romana Zakazano, izvor: Fraktura
Kome biste povjerili ekranizaciju svog romana?
Veliki sam obožavatelj kanadske redateljice Emme Seligman (ne samo zbog njezina imena) i sigurna sam da bi odradila prekrasan posao.
Čitate li književnu kritiku? Utječe li na vaš rad?
Danas i ne baš. Prije nekoliko godina doktorirala sam književnost i sjećam se da sam uvijek željela “s druge strane ograde”; stvarati umjetnost, a ne teoriju o tome, tako da mislim da sam konačno pronašla svoje mjesto pod suncem. Također mislim da puno bolje pamtim stvari ako čitam o njima u fikciji, očito mi mozak tako radi. Koliko god mi se sviđa ideja da čitam puno nefikcije i postanem vrlo informirana, uvijek se iznova zateknem kako čitam romane i poeziju. Ali na moje pisanje utječu različite umjetničke forme i stvari koje vidim dok hodam Londonom; priče koje čujem kad slušam ljude.
Da svoju književnost možete “prebaciti” u glazbu, koji bi bila žanr?
Što se tiče glazbe, ja sam zapravo star čovjek, pa ću morati reći Mahlerova simfonija ili Schubertova solopjesma. Volim glazbu koja me i dalje izaziva nakon što sam je odslušala sto puta. Ili to ili nešto poput Georgea Michaela – ništa između.
Tko je, prema vašem mišljenju, najznačajniji autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?
Ima ih toliko! Što se tiče njemačkog jezika, mislim da je Franz Kafka bio najdarovitiji autor kojeg smo imali u 20. stoljeću. Ali, naravno, htjela bih spomenuti i Thomasa Bernharda, Ingeborg Bachmann, Arthura Schnitzlera, Roberta Musila, Nelly Sachs i Sigmunda Freuda. Za mene je značajan autor netko tko mijenja način na koji vidite svijet. Što se engleskog tiče, rekla bih James Baldwin i Toni Morrison. Nikako se ne mogu zasititi Ljubljene – ta knjiga je čudo. Mogla bih nastaviti i proći kroz više jezika, ali bojim se da bi to moglo postati dosadno, pa ću samo reći da trenutačno čitam À La Recherche du Temps Perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom) Marcela Prousta, što bi, dakako, također trebalo dodati na popis.
Add comment