Izvor: tportal
Kada se čita ono što piše Magdalena Blažević, pred očima izviru slike. U njezinom novom romanu – Sezoni berbe (Fraktura) – ponekad su to lepršave i zaigrane, ljubavne slike kao iz kakvog francuskog novovalnog filma. Ali, život nije samo ljubav i lepršavost. Život je i muka, bol, patnja. U drugom dijelu svog novog hvaljenog romana, Blažević nam donosi i tu drugu stranu, koju smo već upoznali kroz njezin roman U kasno ljeto. Ono što je u početku izgledalo kao ljubavni roman, doživljava zaokret. Ali, i u patnji Blažević pronalazi mekoću. S krvnicima iz njezinih tekstova empatiziramo na način koji stvara neugodu. To je, otprilike, i zadaća dobre književnosti, kojoj je Blažević životno posvećena. Vidi se to iz svake njezine rečenice, gustog stila i rafiniranog, poetskog odnosa spram tekstu.
S autoricom razgovaramo tijekom pulskog sajma knjige.
Kako doživljavate ovaj grad, ljude i sajam?
Ovo je drugi put da sam na pulskom sajmu, s tim da je prvi put bilo ljeti, zbog korone je sajam išao ranije. Imala sam posve drugačiji dojam ovog grada ljeti. Inače, više volim biti na moru zimi, to mi bolje odgovara. Sviđa mi se ideja sajma, susreta s ljudima kao na festivalu, i volim što imam priliku na jednom mjestu odabrati sve knjige koje me zanimaju, upoznati ljude, spojiti se s piscima s kojima inače komuniciram online. Posebno s čitateljima koje se može upoznati jedino na promocijama ili festivalima.
Zašto više cijenite more zimi?
Ne podnosim vrućine i gužvu. Kad zimi dođete na more, možete baš uživati u krajoliku, za razliku od ljeta kada ste zagušeni ljudima, vikom, cikom. Ovdje je sada tako lijepa tišina. Kada na plaži nema nikoga, more je još ljepše.
Kako doživljavate komunikaciju s čitateljima?
Najviše preko društvenih mreža. Tamo sam aktivna, koristim ih za promociju vlastite književnosti i volim kad mi se javljaju čitatelji sa svojim dojmovima, što jako cijenim.
Sviđa mi se ideja sajma, susreta s ljudima kao na festivalu, i volim što imam priliku na jednom mjestu odabrati sve knjige koje me zanimaju, upoznati ljude, spojiti se s piscima s kojima inače komuniciram online. Posebno s čitateljima koje se može upoznati jedino na promocijama ili festivalima.
Kakve knjige vi volite čitati?
Volim kad me knjiga malo uzruja, kad je pročitam pa ne znam što bih s njom, bih li je zagrlila ili bacila negdje u smeće? To znači da me baš dotakla.
Primijetio sam da ste prigrlili društvene mreže, dok mnogi pisci nemaju tu navadu, čak i zaziru od njih. Kako je došlo do toga?
Prije svega zato što jako volim fotografiju, a to je dobro mjesto gdje je možete promovirati. Prije 7-8 godina sam mislila da ću ići u tom smjeru, da ću se baviti fotografijom i znala sam točno kakve fotografije želim raditi, ali nisam bila dovoljno disciplinirana u smislu da naučim tehnički dio fotografije. Imala sam osjećaj za vizualno – mislim da imam dobro oko za estetiku – i onda sam uživala radeći fotografije kakve volim promatrati. No, morala sam odlučiti hoću li fotografirati ili pisati, jer pored obveza koje imam na privatnom planu, nisam se mogla s obje stvari baviti. Ipak, književnost je moja prva ljubav kojoj ću biti posvećena do kraja života.
Ipak, dosta ste fotografirali u tom periodu dok ste donosili odluku čime ćete se baviti?
Jednom prilikom sam otišla u mjesto gdje sam odrasla i zapravo sam posjetila sva ona sela koja su potpuno napuštena. U Bosni imate mnogo takvih sela i ono što je mene fasciniralo bile su upravo napuštene kuće, koje su i dalje potpuno namještene, sa stvarima koje je posljednji stanovnik kuće ondje ostavio. Ponekad su to bile kuće koje su otključane, dakle možete ući unutra i, zapravo, rekonstruirati nečiji život, nečije navike, znate što je ta osoba odijevala, gdje je pripremala ručak, što vidi s prozora. To moje istraživanje je bilo dobro za književnost, no ja u to vrijeme nisam znala da će mi to kasnije pomoći, najprije kao setting za kratke priče, a poslije i za romane.
Što ste točno fotografirali tijekom tog perioda istraživanja?
Napravila sam oko 1000 fotografija napuštenih prostora. To su sve bili nekakvi detalji. U jednoj kući sam pronašla kalendar, još uvijek je bio označen i datum: ’93 godina, 10. mjesec. U kupaonici su stajale dvije čaše s pocrnjelim četkicama, češljem. Sve uokolo je bilo razrušeno, ali kroz te neke detalje možete napraviti rekonstrukciju. I kad sam počela pisati Svetkovinu, vidjela sam da mi dobro dođu te fotografije, da mogu smjestiti likove u specifičan prostor. Uz to sam i razgovarala sa starim ženama svoje i tuđe sudbine koje su mi poslužile kao polazna točka. Uzimala bih detalje iz nečijeg života i oko njih stvarala priču, novi svijet. Te fotografije su i u romanu Sezona berbe postale jako važne, jer je jedna od junakinja, Una, fotografkinja i ona, zapravo fotografira mjesta koja sam ja fotografirala. Stoga mi je bilo lako opisati prostor i njezin osjećaj dok šeta selom. Za Sezonu berbe sam se pripremala još davno, a da toga nisam bila svjesna.
Jednom prilikom sam otišla u mjesto gdje sam odrasla i zapravo sam posjetila sva ona sela koja su potpuno napuštena. U Bosni imate mnogo takvih sela i ono što je mene fasciniralo bile su upravo napuštene kuće, koje su i dalje potpuno namještene, sa stvarima koje je posljednji stanovnik kuće ondje ostavio. Ponekad su to bile kuće koje su otključane, dakle možete ući unutra i, zapravo, rekonstruirati nečiji život, nečije navike, znate što je ta osoba odijevala, gdje je pripremala ručak, što vidi s prozora.
Koliko se onda može reći da ima autobiografije u tom romanu, u kojem pratimo Unu koja radi isto što i vi?
Poveznica je prostor koji sam bilježila, promatrala i koji volim. Sezona berbe se ne odvija samo u napuštenom prostoru, nego i u nekoliko gradova, velegradova, a i tamo sam isto radila. Kad iznajmim neki stan u velikom gradu, promatram grad s prozora, fotografiram, to su detalji koji su u književnosti ključni, jer se na taj način čitatelj lako prebaci u vaš imaginarni svijet. U tom smislu, u Sezoni berbe postoji neka autobiografska crtica, ali dvije junakinje, Una i Ida, one su ipak proživjele nešto što ja nisam.
Vi debitirate kasno, hvaljenu zbirku priča naslova Svetkovina objavljujete u 38. godini. Jeste li trebali sazrijeti kao čovjek, autorica, ili je to bio taj splet okolnosti u kojemu odlučujete kojom umjetnosti ćete se baviti?
Sve pomalo. U dvadesetima sam rodila troje djece i bila im potpuno posvećena. Nisam imala vremena da razmišljam o tome što ja želim, ali cijelo to vrijeme – sjećam se, nisam još bila rodila ni prvo dijete – hvatao me strah od tog načina života jer mi nije bilo dovoljno da idem na posao i brinem se o djeci, negdje sam morala usmjeriti svoju kreativnu energiju i zadržati vlastiti svijet, autonomiju. I tada sam upisala poslijediplomski studij, misleći da ću tako održati neku vezu s književnosti. Morala sam se uhvatiti za nešto. Kasnije kad sam uspjela osloboditi vrijeme za sebe odlučila sam da ću napisati prvu priču i tada je, četiri godine prije nego što je izašla Svetkovina nastao prvi rukopis koji nije bio dobar i koji nisam prepravljala, nego sam krenula ispočetka. I kad sam objavila prve priče – usudila ih se pustiti u svijet – već na trećoj sam dobila ponudu da se objavi Svetkovina u Frakturi pa sam nastavila pisati još posvećenije i uzimati vrijeme za pisanje pa makar nešto drugo moralo trpjeti zbog toga.
Na sajmu u Puli predstavljate svoj novi roman, Sezona berbe, izdan ove godine a koji dolazi nakon velikog uspjeha romana U kasno ljeto iz 2022. godine – za koji ste dobili tportalovu nagradu, kao i Kočićevo pero. Dva sjajna i zapažena romana u dvije godine. Kako vam uspijeva tako brzo producirati, ili je riječ o materijalima koji su se dugo kuhali pa gotovo paralelno oživotvorili?
Roman U kasno ljeto bio je gotov kad i Svetkovina. Prije tri godine, skoro četiri, ali uzela sam još vremena da dodatno radim na tekstu, pa i da prođe neko vrijeme od Svetkovine. U međuvremenu sam imala vremena raditi na Sezoni berbe dvije godine. Dakle, to samo tako izgleda, nemoguće je za godinu dana napisati roman. Moji su romani kratki , jako teško pišem, ali sam poprilično disciplinirana kad radim.
Pišete kratke romane, a njih prati poetski, gusti stil pun slika i atmosfere. Čini mi se da puno od vaše proze polažete baš na stil, za razliku od nekih pisaca koji se bave događajnošću, naracijom. Zanima me otkud ta vaša fiksacija na stil, jezik, slike?
Ne vjerujem da se pisac odluči za to. Ne možete odlučiti da ćete biti pisac i pisati na određeni način. To je nešto što već imate u sebi, kao i teme o kojima pišete. Većina pisaca ima određene teme kojima se bavi. Recimo, Herta Müller piše uvijek isti roman; svi njezini romani bave se životom pod vladavinom Ceauşescua, i od nje ništa drugo ne očekujete. Ali, da objavi sto takvih romana, mi ćemo ih čitati jer su sjajni. Njezin tekst je zapravo poezija; ona je najveća pjesnikinja i dok piše prozu. Smatram da čitanje poezije može proznim piscima pomoći da pišu bolje. Od pjesnika se može najbolje naučiti kako reducirati tekst, kako ga dovesti do nekog, ne možemo reći savršenstva, ali do nečega što je po vašim kriterijima dobro. Istina je i da mnogo prepravljam tekst, to traje unedogled, ali jednom morate stati, odlučiti da je gotovo, iako se na tekstu možda još može raditi.
Smatram da čitanje poezije može proznim piscima pomoći da pišu bolje. Od pjesnika se može najbolje naučiti kako reducirati tekst, kako ga dovesti do nekog, ne možemo reći savršenstva, ali do nečega što je po vašim kriterijima dobro. Istina je i da mnogo prepravljam tekst, to traje unedogled, ali jednom morate stati, odlučiti da je gotovo, iako se na tekstu možda još može raditi.
Jeste li očekivali takav uspjeh romana U kasno ljeto koji pripovijeda o teškim temama, ali na jedan način koji je lišen politizacije, upiranja prstom. Gotovo kao da priča univerzalnu priču, iako jest lokaliziran.
Nisam ništa očekivala. Dok pišem, uopće ne razmišljam o tome je li to tekst koji će dobro proći kod čitatelja, kritike. Posebno nisam o tome razmišljala u romanu U kasno ljeto, uz koji sam intimno vezana. Tu sam se više borila s tim kako da se udaljim od teksta, od cijele priče koja me se tiče privatno i trebalo mi je dugo da ostavim tekst pa ga čitam nekim objektivnim očima. Ali, samo očekivanje da vam knjiga uspije, ili hoće li je netko prodati, hoće li dobiti nagradu jest pogrešno. Ono što je najvažnije jest napisati dobru književnost.
Kako se osjećate kad objavite roman, kad on započne svoj neki život?
Dogodila mi se neočekivana stvar sa Sezonom borbe. To sam doživjela jedino s tim romanom. Uvijek mislim da će – kada roman konačno izađe – to biti najbolje vrijeme. Knjiga je vani pa imate vremena za odmor, putujete i promovirate knjigu, međutim u ovom slučaju me zatekao jak osjećaj praznine. Nisam više bila vezana uz tekst koji mi pruža zadovoljstvo, koji je uzbudljiv, rastala sam se s likovima. S Kasnim ljetom sam imala drugi strah, pošto je priča privatna i tiče se mnogih živućih ljudi strahovala sam kako će oni reagirati, kako će reagirati bosanskohercegovačka politika… Nisam ostavila prostora za to, ali nisam bila sigurna kakve će reakcije izazvati. Kako bilo, jedva čekam da se opet osamim, da započnem nešto, da stvaram nove likove, neki svijet koji je samo moj. To je čarobno, najbolji osjećaj na svijetu.
Kako ste u Kasnom ljetu došli do toga da pišete o drugoj strani, dakle o krivcima, na način koji je lišen bijesa, ljutnje; mi čitatelji čak na neki čudan način osjećamo empatiju prema tim krvnicima. Je li to bila neka promišljena odluka, možda stvar vašeg karaktera?
To nije bilo na taj način proračunato. Dok sam slušala ljude koji su preživjeli strijeljanje u našem dvorištu, opisivali su mi vojnike koji su ušli u selo. Rekli su mi čak da je jedan od njih imao tek 18 godina. Taj dječak – ja imam dijete od 17 godina, i zamišljam njega da ga netko natjera na to – nije svojevoljno otišao u neko selo i odlučio da će ubiti djevojčicu ili starce. Njega je netko natjerao na taj čin. Žrtve su i na jednoj i na drugoj strani.
Željela sam se baviti malim ljudskim sudbinama, kao što je ona spomenutog dječaka od 18 godina. To je sudbina malog čovjeka kakva je i sudbina djevojčice koja pripovijeda. Moj roman se ne bavi politikom u širem smislu, ono što se iz njega može zaključiti jeste to da preko individualnih sudbina možemo saznati mnogo o sudbini kolektiva.
Dogodila mi se neočekivana stvar sa Sezonom borbe. To sam doživjela jedino s tim romanom. Uvijek mislim da će - kada roman konačno izađe - to biti najbolje vrijeme. Knjiga je vani pa imate vremena za odmor, putujete i promovirate knjigu, međutim u ovom slučaju me zatekao jak osjećaj praznine. Nisam više bila vezana uz tekst koji mi pruža zadovoljstvo, koji je uzbudljiv, rastala sam se s likovima.
U Sezoni berbe pratimo fotografkinju Unu, nezadovoljnu svojim životom, odnosom – koja nam propovijeda o koječemu – ali najviše o svojem ljubavniku. Strahujete li kako će dio javnosti prepoznati ovaj ljubavnički motiv, priču? Pitam posebno zato što mi živimo u jednoj konzervativnoj sredini – pritom ne mislim samo na Mostar, nego i na Zagreb, Rijeku ili Pulu – gdje se i dalje smatra da je bolje ostati u odnosu u kojem nisi sretan, nego imati ljubavnika ili ljubavnicu?
Moje junakinje su žive žene. Una i Ida su junakinje o kojima sam htjela pisati još u Svetkovini, ali nisam još bila spremna za to. Pisati o ljubavnim, ljubavničkim ili bračnim odnosima je jako teško i bolje je o tome pisati s određenim životnim iskustvom. Ponekad se na ljubavni roman u književnosti gleda s visoka i našla sam se nekoliko puta u situaciji da se moram pravdati što sam pisala o ljubavi i objašnjavati da roman govori i o nekim drugim temama. Svjesna sam da sam riskirala pišući o svemu onome što „ozbiljna književnost“ zaobilazi – o seksu, čežnji, o svemu što bi moglo skliznuti u kič.
Roman, posebno Unin dio, obiluje finim i vješto napisanim erotskim prizorima. Što mora imati dobar, literarno uspješan erotski prizor? Kako ne skliznuti u jeftinoću, kič?
Ne postoji recept za to. Ključno je imati osjećaj za jezik što je valjda presudno da budete pisac uopće.
Sezona berbe je i roman o propadanju gradova, o napuštenim prostora. Vidi se u svakoj vašoj rečenici da ste opčinjeni mjestima na kojima je nekoć postojao život, a sada ga više nema. Otkuda to u vašoj poetici?
To je opet nešto što se ne može objasniti. Jednostavno, imate poriv za nečim. Kad dođem na takva mjesta, osjećam da pred sobom imam pravo bogatstvo materijala iz kojeg kasnije mogu stvarati. Naći se u nečijoj kući okružen predmetima koje su koristili je vrlo intimno. Donekle se osjećate kao uljez – ali zar pisac nije uljez koji ulazi u svjetove svojih likova, bili oni stvarni, ili izmišljeni. Volim kad mogu junake postaviti u točno određeno mjesto. Što vide kad izađu ispred kuće, kakav vjetar tamo puše, koje biljke rastu… Sve je to vezano uz moje mjesto odrastanja, jer kad pišem, krećem se tim prostorom. Danas živim u gradu i volim taj način života, ali on u meni ne izaziva nikakvu reakciju. No, kad se vratim kući, kao da u meni poteče bujica. I zašto ne iskoristiti to za stvaranje književnosti, fotografije, bilo koje druge umjetnosti? Povratak kući, to je velika tema u književnosti i ovim sam joj romanom pristupila na donekle nov način.
Htio bih još malo govoriti o Sezoni berbe. Unina majka Ida dijeli s njome životnu priču. Također je zaljubljena u ljubavnika, prezire svog muža, no nju obilježava i ratna trauma. Ono što je u početku izgledalo kao ljubavni roman, ipak odlazi u neke vaše teme koje su nam poznatije iz romana U kasno ljeto. Zanima me, ne možete pobjeći od tih tema, ili je to nešto što je ovaj roman tražio?
Una je trebala biti glavna junakinja, Ida tek sporedni lik. Međutim, kako sam uvodila Idu u tekst, ona je postala snažna kao lik, da je gotovo zasjenila Unu. Taj dio romana mi je bilo vrlo uzbudljivo napisati, zato što sam povremeno ja nju pratila, ona me vodila neutabanim putevima… Bilo mi je mnogo teže razumjeti Idu, zato što je imala traumatična iskustva. Naime, kao mlada majka i žena bila je zarobljena, odvedena u logor i tamo je doživjela mučenje i silovanje. To mi je, kao autorici, bilo izazovno: kako napisati scenu silovanja? Napisala sam je na stranicu i pol, ali sam ju jako dugo pisała, a rješenje sam pronašla u sugestivnosti.
Naći se u nečijoj kući okružen predmetima koje su koristili je vrlo intimno. Donekle se osjećate kao uljez - ali zar pisac nije uljez koji ulazi u svjetove svojih likova, bili oni stvarni, ili izmišljeni. Volim kad mogu junake postaviti u točno određeno mjesto. Što vide kad izađu ispred kuće, kakav vjetar tamo puše, koje biljke rastu… Sve je to vezano uz moje mjesto odrastanja, jer kad pišem, krećem se tim prostorom.
Zanimljivo je i da se obje junakinje kroz roman izravno obraćaju svojim ljubavnicima.
To je bila ideja romana. Razmišljala sam da bi to mogla biti pisma, ali to smo vidjeli mnogo puta u književnosti. Una koja se vraća kući, pripovijeda samo dio priče, i čitatelj je svjestan da nedostaje dio. Ona nagovještava ono što će nam ispripovijedati Ida. Nisam željela da napišem još jedan roman u kojem će junakinja pripovijedati o svom djetinjstvu, pa sam to prepustila Idi. Ona je ispričala Unino djetinjstvo kroz svoju perspektivu, govoreći sve ono što ima za reći svom ljubavniku. Razlika između njih dvije je u tome što Ida, zapravo, više nije zaljubljena u svog ljubavnika. Ona se vezala uz njega više nekom opsesijom, zato što je njoj bila potrebna Ida koju je on poznavao. To je bila žena koja više ne postoji, ali za koju se morala držati. Njezin život je ratom potpuno uništen kao i njezino tijelo koje na sve načine njegom pokušava vratiti u prijašnje stanje. Ipak, nikako ne uspijeva da skine sa sebe ono što osjeća. I tu je ključna razlika između njih dvije, jer Una je posvećena ljubavniku, živi lagodnijim životom, odabrala je da ima ljubavnu aferu i ne može se od nje izliječiti. Sezona berbe je roman o ženskim fantazijama, kreće se teritorijem između sna i jave, stvarnosti i fantazije.
Što se tiče strukture romana, koliko ste razmišljali o njoj? Donosite nam dva cjelovita, odvojena dijela, ali to se moglo i drugačije riješiti; jeste li razmišljali o paralelnim radnjama i što je presudilo da se odlučite baš za ovo rješenje?
Knjiga koja je inspirirala Sezonu berbe, na neki način, jest Nevidljivi gradovi Itala Calvina. To je jedna od najvažnijih knjiga za mene kao čitateljicu, i autoricu, i iščitavam je svako malo. U njoj sam našla mnogo citata koji bi mi mogli poslužiti za ovaj roman, ali imala sam pravo izabrati samo jedan. Čak mi je pala na pamet ideja da preuzmem i strukturu Nevidljivih gradova; da Una i njezin ljubavnik razgovaraju, pa da onda imamo prozne dijelove i tako dalje. Međutim, to se zakompliciralo s pojavom Ide tako da sam se ipak odlučila za drugačiji pristup i vrlo jasnu strukturu.
Vi u svojim romanima pišete tako da se na neki način doima kao da je riječ o kratkim pričama. Razgovarali smo već o tome kako su vaši romani relativno kratki, ispunjeni bjelinama između poglavlja… Pišete li tako zbog vaše prepoznatljive gustoće stila, kako biste čitateljima ponudili svojevrstan predah?
Bilo bi jako loše ovakvim jezikom napisati roman od 500 stranica. To bi bilo teško i za pisca, i za čitatelja. Ovakvim jezikom se pišu malo kraće knjige s mnogo bjelina. A istina je da sam prije svega kratkopričašica. Jako volim kratku priču gdje tekst mora biti pedantan kao u poeziji.
Što je iduće za vas, spremate li što novo?
Sljedećih nekoliko mjeseci provest ću u arhivu i u pripremi za novi roman, a vidjet ćemo kamo će me odvesti. Vrijeme je preda mnom.
Članci istog autora
Nastavak eseja Dalibora Blažine o knjizi “Oproštaj s jeseni” slavnog poljskog pisca Stanislawa Ignacya Witkiewicza.
Jergović je književnik koji ne bježi od kontroverznih tema, koji se ne boji postavljati teška pitanja i koji svojim radom doprinosi razvoju kritičke svijesti unutar društva. Kroz njegova djela čitatelji se suočavaju s temama identiteta, domovine, obitelji, gubitka i nade.
Ljubav, sjećanja i potraga za smislom – Mi Manuela Vilasa donosi dirljivu priču o ženi koja pokušava pobijediti zaborav i samoću.
Čestitamo našoj prevoditeljici Lei Kovács na nagradi Iso Velikanović za prijevod s francuskoga romana Dobrostive Jonathana Littella
Dok se svjetla Reykjavíka čine dalekima, a televizori širokog ekrana polako osvajaju i najzabačenije kutke, jedno malo islandsko selo i njegovi stanovnici bore se s vječnim pitanjima sudbine, ljubavi i smisla života
Esej o knjizi Oproštaj s jeseni slavnog poljskog pisca Stanislawa Ignacya Witkiewicza, prvi dio
Povezani članci
Nastavak eseja Dalibora Blažine o knjizi “Oproštaj s jeseni” slavnog poljskog pisca Stanislawa Ignacya Witkiewicza.
Jergović je književnik koji ne bježi od kontroverznih tema, koji se ne boji postavljati teška pitanja i koji svojim radom doprinosi razvoju kritičke svijesti unutar društva. Kroz njegova djela čitatelji se suočavaju s temama identiteta, domovine, obitelji, gubitka i nade.
Ljubav, sjećanja i potraga za smislom – Mi Manuela Vilasa donosi dirljivu priču o ženi koja pokušava pobijediti zaborav i samoću.
Čestitamo našoj prevoditeljici Lei Kovács na nagradi Iso Velikanović za prijevod s francuskoga romana Dobrostive Jonathana Littella
Dok se svjetla Reykjavíka čine dalekima, a televizori širokog ekrana polako osvajaju i najzabačenije kutke, jedno malo islandsko selo i njegovi stanovnici bore se s vječnim pitanjima sudbine, ljubavi i smisla života
Esej o knjizi Oproštaj s jeseni slavnog poljskog pisca Stanislawa Ignacya Witkiewicza, prvi dio
Add comment