Na naslovnoj fotografiji: slikovnice; izvor: Knjižara Fraktura

Napisala: Tea Sesar

Preporuke napisale: Kristina Antić i Tea Sesar

The question is not what you look at, but what you see.

H. D. Thoreau

U današnjem pretjerano digitaliziranome svijetu uronjeni smo u vizualnu kulturu, a vizualna je komunikacija postala najčešći i primarni oblik komunikacije među ljudima. Dok je prije nekoliko desetljeća bilo normalno da novinske naslovnice i članci sadržavaju više teksta nego slika, danas smo neprestano izloženi reklamama, fotografijama, plakatima i beskrajnom skrolanju. Ne samo da se ravnoteža promijenila, pa je slika postala glavni prijenosnik značenja, nego se i odnos teksta i slike u konstrukciji značenja usložnio. Teoretičari značenja i interpretacije, semiotičari i umjetnici, ali i mnogi drugi, slažu se oko toga da se i vizualna poruka može čitati kao tekst te da su potrebne vještine za tumačenje vizualnog koda. Upravo zato važno nam je, posebno u mlađih naraštaja, osvješćivati važnost vizualne pismenosti, kao i uvoditi obrazovne metode kojima po(d)učavamo retoričke strategije vizualne komunikacije.

Prečesto je zaboravljena (s)likovna dimenzija i zanemarene su mogućnosti koje slikovnica nudi za razvoj vizualne pismenosti. Slikovnica je djetetov ulaz u muzej na mala vrata, ona je prvo mjesto susreta djeteta i slike, korak k osvješćivanju činjenice da i slike prenose značenje neovisno od teksta s kojim obično dolaze “u paru”. Kako čitati slike i ilustracije u slikovnicama te potaknuti djetetovo razmišljanje o tome, važno je pitanje s kojim se na prvome mjestu ponajprije moraju suočiti odrasli.

Ukratko o važnosti vizualne pismenosti

Vizualna pismenost definira se kao sposobnost razumijevanja informacija i njihovog značenja u obliku slike i, danas češće i prisutnije, u obliku fotografije. Kao odrasli koristimo svoju vizualnu pismenost svakodnevno i gotovo nesvjesno. Interpretiranje vizualnog koda potrebno je kod razumijevanja prometnih znakova, ikona na našim pametnim telefonima ili uputama u institucijama. No, potrebne su malo složenije i razvijenije vještine vizualne pismenosti i naših sposobnosti čitanja slika kada gledamo umjetnička djela, hiperprisutnost fotografija na društvenim mrežama i, ponajviše i neizbježno, retoriku reklamne industrije. Reklamni diskurs današnjice koristi upotrebljava složene, sofisticirane i sve kompliciranije “slikovlje” (imagery) u obraćanju potrošačima. Razumijevanje poruke koju nam prenose slike za današnjeg je mladog čovjeka neophodno kako bi postao uključeni čitatelj i aktivan sudionik društva i društvenih promjena.

Slikovnice su koristan i odličan medij poučavanja vizualne pismenosti zato što od čitatelja traže pomniji pogled na odnos slike i teksta te neprestano premještanje pozornosti s jednoga na drugo. Osim toga, zahtijevaju integraciju informacija iz različitih domena u povezivanju detalja i motiva te shvaćanju poante priče. Upravo stoga što je krajnje značenje u slikovnicama rezultat međuodnosa i sinergije slike i teksta, čitatelj uči i kako čitati slike. Davanje značenja slikama i ilustracijama s obzirom na dijeljeno zajedničko znanje i iskustvo razvija sposobnost dohvaćanja značenja iz različitih medija. Čitanje umjetnički izazovnijih slikovnica i razvijanje vizualne pismenosti doprinosei razvijanju mulitmodalne pismenosti, što znači vještinu razumijevanja različitih tipova medija. Ovdje se posebno mogu istaknuti silent books ili wordless picture books, tj. slikovnice bez riječi i teksta, jer je u njima sav fokus na sliku iz koje proizlazi značenje, ali i na čitateljevu imaginaciju kojom toj slici prilazi. Mogućnosti interpretacije otvorene su, pa je proces označivanja skriven u detaljima. Način na koji neka priča može biti ispričana različit je za svakog čitatelja i upravo je u tome ključ sudjelovanja u tekstu koji su – slike!

Slikovnice u srednje škole!

Svjesna sam da podnaslov zvuči smiješno i radikalno, no zbog svega onoga što sam do sada već nabrojila, čini mi se da ne postoji argument zašto se slikovnice ne bi poučavale (i) u srednjoj školi, a čitanje slikovnica ne bi uvelo u nastavu književnosti ili likovne umjetnosti. Naravno, ne mislim na slikovnice u kojima se uče slova, nego na one slikovnice koje angažiraju čitatelja, koje ga stavljaju u aktivnu ulogu u procesu proizvodnje značenja, koje se poigravaju, neprestano mijenjajući kodove, kojima čiji je cilj potaknuti kritičko razmišljanje i zaključivanje, propitati perspektivu tumačenja. Takvih je slikovnica, srećom, danas sve više

Kao odgovor na pitanje zašto tomu (još) nije tako vidim tri razloga. Prvi je problem što slikovnicu veliki dio (čak i stručne) javnosti ne shvaća ozbiljno. Rašireno je mišljenje da su slikovnice jednostavnija književnost, bezvrijedna u odnosu na velike romane i čim djeca nauče čitati, slikovnice su izbačene iz kurikuluma i obavezne lektire. Smatra se da je važnije znati čitati ruski realizam nego interpretirati slikovnicu jer je to “književnost za djecu”. Naravno da je važno znati čitati ruski realizam (još je važnije što s time kad ga mladi pročitaju, no to je druga tema), ali kao čitatelji puno možemo mnogo izgubiti podcjenjujući interpretativnu i estetsku moć dobre slikovnice.

Drugi je problem mišljenje da je pisati za djecu lako te da svatko može biti pisac za djecu jer dječja književnost “svašta trpi”. No, to uopće nije istina. Zaboravljamo da je i književnost za djecu jednako umjetnička kao i književnost za odrasle te da su i knjige za djecu umjetnička djela, a djeca jednako relevantni čitatelji. Međutim, nedostaju nam alati kojima bismo prepoznali dobru slikovnicu, a još više ideje ili načini kako da ju iskoristimo,što je ujedno i treći problem –- ne(pre)poznavanje mogućnosti koje slikovnica kao medij omogućuje čitatelju.

Mnogo bi se tema i školskoga gradiva mladim mozgovima moglo prenijeti na primamljiviji i zabavniji način suočimo li ih s čitanjem slikovnica. Ironično, uvodimo digitalnu vizualnu pismenost posvuda, a zaboravili smo jednostavniji, intuitivniji i prirodniji način razvijanja kritičkog razmišljanja i usmenog izražavanja. Dobru slikovnicu.

Dakle, kako gledati slikovnice?

Kao odgovor na postavljeno pitanje ponudit ću pet savjeta iz svog osobnog iskustva kao osobe koja je neprestano okružena knjigama i u svakodnevnoj interakciji s djecom i mladim čitateljima. Svaka je knjiga svijet za sebe, a osobito se to odnosi na slikovnice. Slikovnica je knjiga, ali i medij jer uključuje dva aktivna pripovjedača (vizualnog i tekstualnog) pa onda i dva načina fiksiranja i prenošenja značenja. Puni potencijal slikovnice iskoristit ćemo ako ne zaboravimo na priču skrivenu iza slika i ilustracija.

1. Osigurajte tiho čitanje i vrijeme za promatranje jer nešto se događa čak i ako dijete samo šuti i gleda. Štoviše, upravo se tada događa najvažnije. Zateknete li dijete da čita, molim vas, nemojte ga prekidati! Ako ga baš morate prekinuti, ponesite knjigu sa sobom da ono može nastaviti s čitanjem. Također, čitate li zajedno, ne okrećite vi stranicu čim ste pročitali tekst na njoj. Pričekajte dok dijete završi procesuiranje pročitanoga, jer ono gleda tekst u isto vrijeme dok vi čitate riječi. Dijete će samo reći kad je spremno. Da, malo strpljenja u ovakvim situacijama dobro dođe :). (Još inspiracije za poticanje čitanja potražite u prošlom tekstu).

2. Postavljajte pitanja da biste potaknuli objašnjenja njihovim riječima, te da dijete gledano pretvori u rečeno. Zapamtite – nema točnog odgovora i nemojte nuditi svoje mišljenje. Možete i na njihova pitanja odgovoriti protupitanjem – “A što ti misliš?” ili “Kako bi ti postupio/la u sličnoj situaciji?”, “Je li se i tebi već nešto slično dogodilo?” ili “Jesi li vidio/la nešto slično ovome, na što te to podsjeća?” Postavljanje pitanja ključno je za angažiranje procesa razmišljanja te bi ona trebala biti otvorenog tipa, a ne pitanja na koja se može odgovoriti jednom riječju. Osim toga, postavljanje pitanja služi razvoju i zadržavanju znatiželje kao načina funkcioniranja i mišljenja. Inače, mnogi se poslovni stručnjaci slažu da je za poslovni uspjeh znatiželja jednako važna kao i disciplina ili upornost. Neki smatraju da je čak i važnija. Drugim riječima, želimo li da dijete jednoga dana bude uspješno u poslu, čitajmo mu (kvalitetne!) slikovnice. Toliko jednostavno! 🙂

3. Posebnu pozornost obratite na vizualnost u slikovnici, na ilustracije, slike i detalje skrivene na stranicama. Želimo li samo što brže proći kroz tekst, propuštamo mnogo duhovitih pojedinosti, jer dječja je književnost razigrana, ali i tajnovita. U dobrim slikovnicama slike prenose značenje jednako kao i riječi. Ponekad upravo to što su riječ i slika u neskladnom odnosu proizvodi humorističnost u priči, te uči čitatelja zauzeti drugačiju perspektivu prema istoj situaciji. Postoje vrhunske nadrealistične slikovnice i autori koji angažiranjem začudnosti prenose ono što žele reći. Upustite se u dijalog s djetetom i u zajedničku avanturu promatranja.

4. Povremeno dajte ili čitajte slikovnicu koja je za malo stariju djecu. Ne postoji književnost po dobi, dobre slikovnice su dobre i za djecu i za odrasle. Među njima ne bi trebala postojati razlika, osim ako se ne radi o temama koje nisu prihvatljive za mlađeg čitatelja. Možda će tko misliti da nadrealizam i čudna umjetnost nisu primjerene djeci, ali baš takva umjetnost razigrava maštu i podsjeća da je uvijek moguće propitati granice sigurnosti. U korijenu umjetnosti i kreativnosti nalazi se – igra! 🙂

5. Oživotvorite ono što ste čitali i gledali s djetetom, neka to ne ostane samo unutar korica slikovnice. Tijekom dana i vremena koje provedite skupa razgovarajte o nečemu što se djetetu posebno svidjelo, podsjetite ga na nešto što je reklo ili primijetite detalj koji je sličan onome što ste zajedno čitali. Svjesna sam da će to vjerojatno i od vas tražiti više pozornosti, pažnje i bivanja u trenutku. No, tako širimo granice književnosti prema životu jer književnost ne ostaje samo beživotna riječ na papiru. Osim toga, otvaramo prostor da dijete s nama podijeli svoja razmišljanja i, najvažnije od svega, stvaramo zajedničke uspomene. Neka vam niti vodilje u tome budu znatiželja i – zabava!

Na kraju, zaključit ću rečenicom kojom sam i počela. Nije važno ono što gledamo, nego ono što vidimo. Otvorimo oči, (po)gledajmo slikovnice da bismo bolje vidjeli svijet. Evo nekoliko preporuka dobrih slikovnica naših knjižara koje možete čitati i, još važnije, gledati. 🙂

Preporuke slikovnica za čitanje i gledanje

(napisale Kristina Antić i Tea Sesar):

1. Glava i rep; Mirko Ilić

Glava i rep slikovnica je koja se oslanja prije svega na ono vizualno, artističko, začuđujuće i iluzorno. Kao takva zahtijeva pomnije i dugotrajnije promatranje zbog pomalo bizarnih stvorenja koja nastaju spajanjem dviju polovica tijela različitih životinja. Te su životinje na podlozi kontrastnih boja koje dodatno naglašavaju i stavljaju u fokus anatomiju svakog pojedinog stvorenja. Ilićeva dekonstrukcija i konstrukcija, slično kao i u nekim njegovim drugim ostvarenjima, potiče na interaktivno slaganje, uobličavanje i humor. Rijetke su slikovnice u kojima kreirate nova bića jednostavnim listanjem stranica. Ona usput imenuje životinje na šest jezika, što doprinosi igrivosti i edukativnoj strani ovog zabavnog ostvarenja.

Kristina

2. Dječak i kuća; Maja Kastelic

Dječak i kuća, slikovnica nagrađivane slovenske ilustratorice Maje Kastelic, puna je veličanstvenih slika koje se čitaju. Na njezinim stranicama teksta ima jako malo i moramo ga tražiti na zidovima, knjigama i ceduljicama, dok su i eksterijer i interijer prepuni detalja koji nam daju razne informacije koje upotpunjuju atmosferu čineći je gustom i pitomom. Autorica nas vješto vodi kroz priču o dječaku koji slijedi tragove i pokušava razotkriti tajne. Te male misteriozne i uzbudljive natruhe priče dovode do oslobađanja mašte i kreativnosti, kako kod djece tako i kod onih koji još uvijek njeguju dječju znatiželju i ljubav prema umjetnosti u svim njezinim oblicima.

Kristina

3. Magritteova jabuka; Klaas Verplancke

Poznati nadrealistički slikar Magritte rekao je: “Sve što vidimo, skriva nešto drugo.” Ova je slikovnica zanimljiv prikaz slikarova života ispričan njegovim slikama i detaljima sa slika. Autor je slikovnice progorio iz unutarnjih Magritteovih razmišljanja i tako uspio jednostavnim rječnikom opisati njegovu slikarsku poetiku. Dok upoznajemo Magritteova djela, možemo se prepustiti igri gledanja i mijenjanja perspektiva, analizirajući začudne spojeve koje je slikar stvorio svojom umjetnošću. Koliko se iznenađenja i neočekivanosti krije iza jedne obične jabuke!

Tea

4. More; Piret Raud

Mogu li ribice dojaditi moru svojim brbljanjem? Može li more jednostavno otići i što ako se to dogodi? Zabavna slikovnica More, druga prevedena na hrvatski iz pera estonske autorice Piret Raud, govori o ljekovitosti pričanja priča i važnosti čitanja na nekonvencionalan i neočekivan način. Raud spaja dobru priču s nadrealističkim ilustracijama, poigravajući se s čitateljevom perspektivom, rušeći ustaljene obrasce i pozivajući (ili izazivajući) na otvorenu interpretaciju. Pouka je vrlo jasna – u umjetnosti, imaginaciji i kreativnosti ne postoje granice. To su na kraju priče shvatile i ribice, pa su ipak poželjele naučiti čitati… 🙂

Tea

5. Lijenozemska; Kęstutis Kasparavičius

Još jedna slikovnica o svijetu u kojem je sve moguće – Lijenozemskoj! Ova je priča spoj fantastičnosti različitih, i nama već poznatih, priča – čitatelj se osjeća kao da se našao u svijetu Alise u zemlji čudesa, gdje naprave funkcioniraju kao u Baltazargradu sa slatkišima iz kraljevstva Orašarove Šećerne vile. “Kad dospiješ u Lijenozemsku, u početku je teško shvatiti gdje je tu gore, a gdje dolje.” Tako je i s knjigama svjetski priznatog litavskog autora za djecu Kasparavičiusa. Ne znate točno u kojem smjeru trebate gledati ni što će se dogoditi. Znate samo da se nalazite u rukama izvrsnog pripovjedača mašte riječima i još više ilustracijama!

Tea

Pronađi slikovnice!