Zapravo se naša zima uglavnom sastojala od zatopljenja i otapanja. Sada je se prisjećam po hladnoći. I to je pogreška u sjećanju, iako razumijem odakle dolazi. Hladnoća je bila u nama. Stajali smo oko vatri i natapali se dimom da se kroz zadimljenu odjeću ugrijemo iznutra.

Ali svi su na sebi imali previše odjeće. U promet su se vratile stare provjerene stvari: debeli džemperi, jako dugački šalovi nekoliko puta omotani oko vrata, pernate jakne, toplo donje rublje, po dvije flanelske košulje, po dvoje hlače i po dva para debelih čarapa. Svega je bilo po dva, a to je imalo dvostruki smisao, jer se vjerovalo da štiti ne samo od hladnoće. Oni koji su prvih dana već dobili pendrecima od Eskadrona B savjetovali su da se treba umotati u nekoliko što debljih i težih slojeva odjeće. Drugi su, međutim, kritizirali ovaj pristup: pretjerano odijevanje sputavalo je pokrete i činilo čovjeka pingvinom. Ne može ni potrčati, ni skočiti, ni uzmaknuti. S druge strane, eskadronci su baratali pendrecima tako da je iz svih pernatih jakni letjelo perje. Pogotovo ako već ležiš, a iznad tebe su četvorica i svi te mlate tako da što prije postaneš krvava masa.

Eskadronci su trčali brže od nas. Na prvi pogled, preuhranjeni i tromi, u punoj opremi, jedva su micali svojim slonovskim nogama. Ali u trenutku njihova napada pokazalo se da su im noge itekako pokretne. Čini se da su ipak prošli dobru školu. Obuku za premlaćivanje do smrti prolazili su u zatvorima. Jačina batina testirana je na zarobljenicima. Eskadron B je mrzio sve, i svi su mrzili Eskadron B. Sustav je u njega uložio puno, a on je vjerojatno jedino njegovo čedo koje je uspjelo dobro ispasti.

I ja sam uspio. Tri puta sam svirao za barikade na koje su se obrušili. Ovo je moj kraj, mislio sam i nastavljao svirati. Ali nijednom me nitko od njih nije uspio dohvatiti pendrekom. Zaustavljeni su pred barikadom. Nisam dobio batina. Priznajem svoju revolucijsku inferiornost.

Ali skrenuo sam s teme.

Koliko je sad sati?

Uskoro će biti pola tri, vi slušate Radio Noć. Uokolo je noć. Ja sam Josip Rotski.

I nikako da dođem do teme. Trebao sam govoriti o hladnoći naše zime. O izboru – obući se toplo i čvrsto, ali izgubiti na brzini, ili se obući lagano i smrzavati se, ali biti neuhvatljiv. Izabrao sam ovo drugo. Ta se zima sastojala uglavnom od zatopljenja, ali je u njoj vladala nekakva nesalomljiva sveobuhvatna hladnoća. Tada su svi redovi sjedala za publiku izneseni iz koncertne dvorane u konzervatoriju, i njima su popunjene neke učionice i hodnici, a dvorana je pretvorena u golemu spavaonicu, odnosno prenoćište. Ležao sam tamo nekoliko noći. Ne zaredom, nego tu i tamo. Na moj madrac je danju pazio određeni profesor tradicionalnih afričkih instrumenata, poznanik mojih poznanika. Nisam mu rekao da sam ja Agresor. Možda je znao i bez da sam mu rekao. Ali na madrac je pazio.

Aha, hladnoća. Natrag na temu hladnoće. Sasvim je neobičan osjećaj ležati noću na podu koncertne dvorane, ispod prigušenog lustera, pored tisuću ljudi poput tebe, ali ne poznajući nijednog od njih. Temperatura u dvorani činila se tek nekoliko stupnjeva višom nego vani. Izdisali smo paru. Ali kad bih legao, skidao sam i jaknu i obuću. Nisam se usudio cvokotati zubima da drugima ne bih smetao. Naravno, pričali smo jedni s drugima i ponekad se upoznavali. Neki su se uspjeli i zbližiti. Takvi bi legli jedno uz drugo i ljubili se. Starije usamljene žene smještale su se bliže momcima koji su odisali dimom i hormonima. Pohabani fizikalci grube kože iz udaljenih agrarnih provincija dijelili su krevet sa studenticama postkolonijalnih studija. Svi su spavali sa svima, i postajalo je bar malo toplije. Izvana su nas naši hrabri čuvari štitili od policijske bandokracije. Stražarili su na barikadama na svim ulazima.

Inače, barikadama je zatopljenje štetilo. Snijeg se topio, a one su se slijegale, otjecale u prljavim potocima u kanalizacijske otvore. Bile su napola od snijega i napola od pijeska. Zahvaljujući pijesku, njegovoj vezivnosti, one su se, poduprte različitim metalnim okvirima, držale na kupu. Ali u vrijeme zatopljenja smanjivale su se i malo-pomalo razlagale. Kad bi udarili minusi, ovo sporo raspadanje bi se zaustavljalo. Dograđivali su ih i povećavali svježim snijegom. Polijevali vodom, i one su se odmah prekrivale ledenom korom. Veselile su nas snježne padaline i hladnoća, prirodni saveznici naših fortifikacija.

Rekao sam “nas”, ali nisam rekao “mene”. Svirati klavirsku glazbu na temperaturama ispod ništice, kada prsti, čak i u rukavicama, trnu, pa čak, stavljeni u rukavicama u toplinu džepova, i dalje trnu – ne, bolje ne.

Znam da među vama ima dosta ljudi koji nisu samo poznavatelji glazbe, već i sami glazbenici. A ipak mi se čini da vas ima više koji nisu glazbenici. Zato namjerno izbjegavam čisto glazbene izraze. Stvarno želim biti razumljiv. Koliko god je to moguće, bez žargona, bez termina – tako sam se unaprijed dogovorio sam sa sobom.

No svi su vjerojatno čuli za arpeggio. Arpeggio je… Zamislite harfu – i sve će vam biti jasno. Vi svirate na klavijaturi, ali to je harfa. Da biste dobro svirali, i prstima mora biti dobro. To se samo po sebi podrazumijeva, predugo već o tome ovdje razglabam. Ukratko: bilo je večeri i noći kad nisam imao nikakve šanse. Ali uspijevalo mi je! Odnosno, sjedao sam za stari pijanino i počinjao svirati, i dobro mi je išlo. Nešto je uspijevalo. Nisam svirao kao Jeroen van Veen ili kao Lubomyr Melnyk – nemam se čime posebno hvaliti. I ne hvalim se, već se čudim. Međutim, stvarno sam imao takvu čast, svirati za barikade.

A još sam vam htio ispričati i o obući. O njoj se u to vrijeme pisalo jednako koliko i o odjeći. Ili čak i više. Pokazalo se da je svijet pun pedantnih stručnjaka za odabir prave obuće za zimsku revoluciju. Materijali, potplat, vrste vezica i kapica – sve je prolazilo kroz najpomniju analizu. Detaljnije se pisalo možda jedino o štitnicima za koljena. Štitnicima za prsa, trbuh, leđa. Tijelo treba zaštititi. Čak i za prepone su postojali štitnici.

Ali ja govorim o obući. “Ako ne nosite prikladnu obuću, onda bolje ne idite na Poštanski”, pisalo je u nekim uputama. Pazite da vam noge ne ozebu. Pazite da vam obuća ne promoči. Pazite da se ne poskliznete – a pogotovo pred noge eskadronaca. Pazite da se ne spotaknute dok trčite. Nemojte stajati u mjestu.

Obuća je imala mnogo funkcija, a svaka od njih je bila presudna. Te memorandume o obući bilo je strašno čitati, jer sam stigao u nečemu što je, u svakom pogledu, bilo suprotno od preporučenog. Obuo sam tanke jesenske cipele i odjurio na vlak za glavni grad. Dobro je što imam čestu veličinu stopala. Kad sam prvi tjedan boravio kod Klare i Holgera, oni su u hodniku raširili cijelu svoju bezbrojnu mušku kolekciju. Na kraju sam si odabrao nešto nalik na vojničke čizme, već prilično stare, a Holger, isto tako stari, dobri prijatelj iz Danske, velikodušno mi ih je prepustio. Ponekad bi ih na meni primjećivali. Super stvar, rekli bi. Prodavao sam priču da su stvarno natovske. Od tada sam postao Agresor.

Sljedeća tema internetskih uputa za revoluciju bile su čarape. Demijurgija nije imala granice.

Iskreno govoreći, čarape nisu zapravo odjeća, a nisu baš ni obuća. Negdje su u sredini između odjeće i obuće. O njima se također pisalo često i s čvrstim stavom. Jasno je: što deblje, to bolje. Ali ako jako zahladi, dva para su bolja od jednog. U tom slučaju, jedan par treba biti tanji. Samo, već sam zaboravio koji – tanji ili deblji – treba ići preko kojeg. Jer to je isto imalo neki poseban praktični značaj. Praktični, ali ipak neshvatljiv.

Čitav mistični koncept čarapa otkrio mi se jedne večeri kad sam otrčao na WC na minus prvoj etaži konzervatorija. U slušalicama mi je svirala stvar koju ćete sada čuti. WC je nedavno renoviran, i rektor je osobno bio vrlo ponosan na njegov novi, kako ga je nazvao, europski stil. Prostor s umivaonicima blistao je ugodnim halogenim bljedilom. Vidio sam tu momka, jako iscrpljenog, s kosom mokrom od znoja i kapljicama na blijedom licu. Prao je čarape u umivaoniku. Nije bilo lako: slavina je bila na senzor i ispuštala je kratke mlazove vode samo na odgovarajući pokret. Sudeći po tome da je momak bos stajao na pločicama, drugog para čarapa nije imao. Stigao sam zapaziti samo ovo: seosku vanjštinu netipičnu za ovu sredinu, bolesnu umornu kožu. Bose noge. Usamljenost. Veću tugu nikad nisam vidio.

Do Božića je bilo desetak dana.

Kao, uostalom, i danas.

Dva su sata i četrdeset pet minuta. Vi slušate radio.

I ako je to tako, sada ćete čuti vrlo čudan glas koji je bio u mojim slušalicama u ono vrijeme: Klaus Nomi. The Cold Song.

Roman su s ukrajinskog jezika prevele Dariya Pavlešen i Ana Dugandžić. 

Knjiga Radio noć objavljena je u sklopu projekta Moving Forward Together u suradnji s House of Europe.

Kupi knjigu!