Posljednjih dana još je bilo svježe, miris jorgovana koji lebdi nad asfaltom Vorbergstra.e, crkva apostola Pavla, Schwbische Stra.e, vožnja bez ruku na biciklu dok padaju prve bijele latice kestena, svega se sjećam i dan-danas. Nebrojeni detalji toga dana urezani su mi u pamćenje. Taj datum dat ću poslije ugravirati u svoj prsten. Prsten sam pronašla nekoliko godina prije, na podu dok sam čistila. Nije bio ničiji. Ljudi kod kojih sam radila rekli su mi da ga zadržim. Bio je to jednostavan prsten od svijetloga zlata, pretanak za vjenčani prsten. Kad mi je Stephan u prvoj godini naše ljubavi jedne večeri na prst nataknuo široki zlatnožuti vjenčani prsten svoje pokojne bake da ga nosim do daljnjega, s prsta sam skinula svoj pronađeni i dala mu ga zauzvrat. Tako je svatko od nas nosio prsten onoga drugoga, svaki sa svojom pričom, pri čemu je priča mojeg prstena još bila nepoznata. Ne možemo ciljano zaboravljati. Ne mogu to naša tijela ni naše duše. Ono što ne razumijemo, zaokuplja nas. Ležimo poleđuške na plaži, sa šumom mora u uhu i na koži, u našim kostima, na našim membranama, promatramo zvijezde iznad nas, oko nas crni svemir iz čijih daljina do nas dopire njihova drevna svjetlost. Kad nam valovi te svjetlosti zapljusnu mrežnicu i ugledamo svjetlucanje i treperenje i palucanje, razgaljeni, znamo tek to da je gdjekoja od tih zvijezda odavna ugasla. Tako ležim sa Stephanom. Na pijesku na ligurskoj obali i na litici ponad mora uz kuću njegovih pokojnih djeda i bake, ležimo tako jedno pokraj drugoga na crno-bijelom kremenom šljunku uz Baltik i u travi Mecklenburškog jezerskog ravnjaka. Zajedno se divimo ljepoti svijeta. Protežemo se, zbližavamo se u snovima, smišljamo fantastične priče, postavljamo jedno drugome jednostavna pitanja o našem podrijetlu i pripovijedamo o tome, razmjenjujemo mišljenja, jedno drugome proturječimo, smijemo se, dodirujemo se, uskoro nas sve više zanimaju filozofska pitanja o životu i smrti, širenje spoznaje i svijesti, odakle i kamo, noćima, uživamo u uzbuđenju znatiželje i osjećaju neizmjernosti. Kad na to pomislim, to je sadašnjost. Bio je tanan, kestenjasta kosa svjetlucala je u valovima, dječarasti mladić duboka i topla glasa. Koža mu je bila iscrtana, na trbuhu je imao nekoliko ožiljaka, dva od gotovo dvadeset centimetara i više manjih. Prije nego što smo se poznavali, morao se podvrći hitnoj operaciji. Poznavao je bol i narkozu. Za njegov 19. rođendan Stephanu sam poklonila Faulknerove Divlje palme s posvetom: Iz radosti kratkoga trenutka. Nekoliko mjeseci poslije rekao mi je da misli da neće doživjeti poznu dob. Stephan me nazvao u to sunčano svibanjsko prijepodne, htio se poslije naći sa mnom, obavezno. Šarafio je po svom novom biciklu – budući da je bio ljevak, htio je zamijeniti kočnice prednjeg i stražnjeg kotača. Još uvijek se sjećam gdje sam stajala u svome stanu u Schneberger Hauptstra.e za vrijeme tog razgovora. Čim bi zazvonio telefon, morala sam zatvoriti prozor jer je promet koji je odozdo tutnjao bio preglasan. Pogled mi je pao na knjige, stari drveni poštanski regal s visokim pretincima u koji sam smjestila pola očeve biblioteke, s Baudelaireom i Stendhalom, Sartreom i Camusom, pokraj njih stajali su registratori sa zahtjevima za socijalnu pomoć, zahtjevima za mirovinu za polusiročad, zahtjevima za subvencije za odjeću, očevom smrtovnicom, mojim zahtjevom za ponovno pristupanje školskom sustavu nakon gotovo dvije godine stanke 1987./’88., potvrdom o završenoj praksi, poreznom karticom i potvrdom o isplatama iz restorana u kojemu sam konobarila dvije, tri godine, mojom maturalnom svjedodžbom, prvim člancima za Tagesspiegel. Regal je bio dio inventara stana te je kao i perilica, centrifuga za rublje i hladnjak pripadao glavnom najmoprimcu koji je četiri godine prije bio moj ljubavnik i onomad dvostruko stariji od mene. Preko karte Mjeseca zalijepljene iznad kreveta padala je zraka sunca. Bio je to plakat povodom demokratskih promjena; onog 12. svibnja 1992. prikazivao je tamnu stranu Mjeseca. Madrac sam donijela ja, kao i stari koncertni klavir koji sam nedugo nakon useljenja prodala ugostitelju Kostasu Papanastasiouu za njegov lokal Terzo Mondo, kako bih za taj novac kupila svoje prvo prvcato računalo za pisanje i studij. Na starim pisaćim strojevima naučila sam bila pisati žmirećki i s deset prstiju, slova su ležala pod jagodicama kao tonovi pod klavijaturom. Sad na staklenoj ploči na nogarima stoji monitor, kućište ispod nje. Za tim staklenim stolom radila sam sve, pisala, jela, ljubila se i pregledavala negative. Velika šahovska ploča bila je naslonjena na zid. Pokraj regala, desno od erkera, od poda do stropa zidom se protezala pukotina. Jednom sam prala prozore i s vanjske strane stakla čistila crnu čađu. Bila je to kuća čiji su zidovi podrhtavali kad bi se kamioni i autobusi pod prozorom uspinjali po Hauptstrae. Okna su zveckala, parket trapezaste prostorije vibrirao. Ležeći na madracu, ta si teška vozila osjećala u tijelu. Čudila sam se što je Stephan kočnice htio zamijeniti sam. Nije to teško, uvjeravao me. Sjećala sam se da je s trinaest ili četrnaest godina duga poslijepodneva rane mladosti provodio na trgovima i u željezničkom podvožnjaku s drugim dečkima i njihovim BMX-ima. Čula sam hitnju u njegovoj želji da se vidimo. U to sam vrijeme bila na početku studija prava te sam zamišljala kako ću jednoga dana postati odvjetnica za Greenpeace ili Amnesty International. Malim fotoaparatom Minox koji mi je poklonio jedan prijatelj fotografirala sam ljude, isključivo crno-bijelo. Moj omiljeni motiv bio je Stephan. Moj pogled na njemu. On u otvoru moje leće. Uspinje se stubama i ugleda me s fotoaparatom uperenim u njega. Njegove lijepe koščate ruke koje se dodiruju, jagodice obaju dlanova jedne na drugima. On nasuprot meni za stolom. Tamne, usko usađene oči, duge trepavice. Gleda u moju kameru. Gledamo se. Leži na drvenoj klupi. Njegovi ožiljci. Sjedi u trapericama na kamenom zidu, okrenut mi leđima. Njegova kosa na šiji. Fotografiranje je bilo skupo, filmovi, papir, kemikalije. Negative sam uglavnom davala na razvijanje u studio, fotografije sam izrađivala ručno, u provizorno sklepanoj mračnoj komori, u minijaturnoj kupaonici bez prozora. Glavni najmoprimac u svome mi je stanu ostavio i stari aparat za uvećavanje fotografija. Stajao je gore na regalu i stršao poput skeleta ispod četiri i pol metra visokog stropa. Rekla sam Stephanu da navečer još želim do faksa. Studij danas može pričekati, na predavanje ću sigurno još stići. Znala sam za Stephanova kolebanja, njegove sumnje i dvojbe posljednjih mjeseci, iako ne za sve. Još dva dana prije razgovarali smo prilikom susreta u njegovom prvom vlastitom stanu, u koji se netom bio uselio. Sunce ga je zasljepljivalo. Osjećao se loše, nije htio razočarati roditelje, mene, prijatelje, trebalo mu je vremena i prostora za razvoj. To kako smo razmišljali naglas, jedno s drugim i jedno spram drugoga. Njegove mudre rečenice. Nije htio obmanjivati sam sebe. Zajedno smo provodili dane i noći. Njegova leđa, njegova kosa, njegova koža. Sa suzama u očima natuknuo mi je da postoje neke stvari o kojima ne može govoriti ni sa mnom ni s roditeljima, sestrom ili ijednim prijateljem. Njegova istina. Boljelo me gledati ga usamljena u njegovoj patnji. Grlili smo se, govorili s ljubavlju. Vidim njegove smeđe oči i crne, vlažne trepavice. Naša su lica priljubljena jedno uz drugo i dodirujemo se treptajima vjeđa, poljubac leptira. Njegova svileno meka smeđa kosa, moja ruka u njoj. Njegov prisni miris. Istina je relativna, a beskonačnost se odražava u svakoj pojedinoj točki, ljepota stanica, mikroorganizmi, kozmos. Postoje stvari koje ne možeš i ne želiš podijeliti sa svojim najmilijima, zato što ih voliš. Znala sam to. O snažnom lupanju svojega srca proteklih mjeseci nisam ni s kim razgovarala. Dolazilo je kao napadaj. Spopalo bi me nenadano, noću, kad sam htjela zaspati, a jednom i u lokalu na kraju duge večernje smjene. Nedugo nakon ponoći, konobarila sam, posljednji gosti plaćali su, šef je sjedio za stolom sa svojim debelim novčanikom, brojio novčanice i kovanice, radio obračun, a ja sam na šanku preda mnom vidjela nebrojene prazne čaše, sa sasušenom pivskom pjenom i masnim otiscima prstiju na trbuhu krigle, nekoliko njih s ružem na rubu. Nakratko pomislim na ispit koji pišemo nekoliko sati poslije, odmah prvi sat ujutro. Skupljam pepeljare, praznim ih iznad smeća, ostataka hrane, ubrusa, vraćam se čašama, prekrivaju mi šank, ručno ću ih oprati i ispolirati, svaku pojedinu. Započinje osjećajem stiješnjenosti, srce lupa, puls mahnita, na čelu mi izbija znoj. Želim disati mirno, pitam se postoji li neki razlog, neki povod za taj strah i to lupanje srca. Ali ne, strah raste, od napadaja do napadaja, prerasta u strah od straha i strah u strahu. Malena urođena mana, smjer u kojemu srčani zalistak pod stresom skače prema naprijed. Internist je preporučio sport i autogeni trening. Pojam napadaj panike čula sam prvi put tek mnogo godina kasnije, kad se ta stanja više nisu pojavljivala. Počelo je maturom, uspjehom kakav nisam očekivala i za koji nisam bila spremna. Nitko iz moje okoline nije položio maturu s odličnim. U školi su bez neke pompe objavili rezultate, kojih sam se pred prijateljima stidjela, a posebno pred jednom djevojkom iz fine obitelji koja je mjesecima učila i sve podredila maturi jer je htjela studirati veterinu. Ja sam pak učila rijetko. To je sigurno bila neka pogreška, možda je netko krivo zbrojio bodove. Nisam se mogla radovati jer sam, kao i buduća veterinarka, imala neodređen osjećaj da se dogodila nepravda. Omaška. Nisam to zaslužila. Sjećam se naše vožnje podzemnom željeznicom nakon toga. Ta se djevojka nije odvajala od mene. Poznavale smo se s dodatne nastave iz biologije. Za dobrih dana, nastavnik dr. Forell počastio bi nas svojim putnim izvješćima iz cijeloga svijeta. Bio je doktor biologije, gimnazijski nastavnik pred mirovinom, proživio je bogat život. Pedesetih godina s prijateljem s fakulteta otišao je na put biciklom od Kanade sve do Ognjene Zemlje. Bicikle su morali gurati preko strmih šljunčanih staza, a na Usumacinti ih utovariti na uske drvene čamce. Mutna voda, krokodili i kornjače. Na području Amazone zasukali su nogavice i bicikle nosili kroz plićak dok su ih grizle piranje. Obožavali smo njegove pripovijesti kojima nas je nagrađivao. S obitelji je više puta proputovao i Afriku te nam je pričao o pustolovinama i o životinjama u nacionalnim parkovima. Jednom, doduše – baš smo se temeljito bavili gradivom iz genetike, na ploči je bila skica spajanja adenina i timina, gvanina i citozina, te objašnjen sastav DNK-a – rekao nam je da se genetika bavi različitim značajkama pripadnika ljudskih rasa, negrida, europida i mongolida. Pokazao nam je slike neandertalaca i Homo sapiensa. Rekao je da je mozak muškaraca u prosjeku teži od ženskoga. Da tako dolazi do vrlo različitih fizičkih predispozicija te da to objašnjava i razloge zbog kojih pripadnici crne rase, samo zbog manjeg mozga, nisu u stanju postići jednake kognitivne dosege kao pripadnici žute i bijele. Dodirnula sam Stephanovo koljeno pokraj mene, uzvratio mi je laganim stiskom. Iako mi je crvenilo oblilo lice, a grlo se malo steglo, javila sam se i protuslovila učitelju. Na moj prigovor sjedokosi je doktor, uvjeren u svoju stvar, odgovorio uz veseli smiješak. Da, zna, neke znanstvene spoznaje nisu popularne, pogotovo nakon nacionalsocijalizma, naravno. Ali to je puka činjenica, da su mozgovi Afrikanaca manji i lakši. Kako bi to istaknuo, na ploču je ispisao prosječnu gramažu muškog europidnog i muškog negridnog mozga. Tijekom evolucije, nastavio je profesor, Homo sapiens razvijao se različito, već prema rasi, za što je dovoljno pogledati već i ostale razlike među njima. Zato Afrikanci mogu trčati brže, što je vidljivo u sportu, gdje je europidima, a pogotovo mongolidima nadmoćan u svim disciplinama u kojima je presudna brzina i tjelesna snaga. Bila sam ozlojeđena, ponovno sam se javila, ljubazno mi je kimnuo te sam promuklim glasom rekla da moždana masa sama po sebi sigurno ne može biti povezana s kognitivnim sposobnostima, ta ni veća očna jabučica ne vidi bolje od malene, a muškarci sigurno nisu veći mislioci od žena. Dr. Forell mi se nasmijao, moja ga je ozlojeđenost zabavljala. Sad je razvezao dalje, sveudilj mi namigujući. Dakako da nije slučajnost, izjavio je, što su veliki znanstvenici i filozofi muškarci. A što se razlike između negridne i europidne rase tiče, tisućljeća ljudske povijesti pokazuju da ne postoji ni jedna jedina visokorazvijena kultura negridne rase, ako uzmemo u obzir da ljudi i kulture sjevernoafričkih zemalja zapravo pripadaju sredozemnom području i europidnoj rasi. Stare, kao i moderne visoke kulture svih drugih kontinenata služile su mu kao dokaz njegove teze. Odmahivala sam glavom, spustila ruku jer mi nije htio dati riječ. S uvjerenjem kimajući prema meni rekao je da mogu vjerovati što hoću, da zna kako se ta istraživanja nekim ljudima ne sviđaju, no da tu sa znanstvenog stanovišta nema sumnji. Njegov osmijeh potkrepljivao je njegovu uvjerenost. Genetika će, nastavio je, tijekom daljnjih istraživanja potvrditi njegovu tezu. U međuvremenu mi se lice vjerojatno osulo crvenim mrljama od uzrujanosti i zapanjenosti. Ne razmišljajući o mogućim konzekvencama, posegnula sam za svojim fasciklom, udžbenikom i torbom, izazivački pogledala Stephana koji je još pomalo oklijevao u podršci mojoj pobuni te sam napustila učionicu za biologiju. Stephan je pošao sa mnom. Ali nitko od drugih učenika nije nam se pridružio. Nisam mogla shvatiti da su drugi ostali sjediti i nakon takvih izjava toga dana i da su htjeli dalje pratiti nastavu tog profesora. Zar nisu osjećali da je nužno pokazati građanski neposluh? I buduća veterinarka ostala je sjediti na svome mjestu. Zar su ostali učenici bili plašljivci? Ili nisu dijelili moju ogorčenost?*

Roman je s njemačkog prevela Latica Bilopavlović Vuković.

Knjiga Svjetovima daleko objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.

Kupi knjigu!