Kada zapadnjaci govore o istočnoj Europi, uvijek naglašavaju njenu kompleksnost. Ona se doima kao prostor s beskonačnim spektrom različitih naroda koji polažu pravo na iste teritorije, prostor s mnogo i toliko različitih naroda da izmiče povijesnom poimanju. Samo u Jugoslaviji živjelo je desetak etničkih skupina, a postojale su i podskupine i manjine (primjerice Muslimani u južnoj Srbiji ili Novopazarskom Sandžaku, ili Mađari u sjevernoj Vojvodini). U međuratnoj Čehoslovačkoj živjelo je pet velikih nacionalnosti, a u Habsburškoj Monarhiji znatno više. U vrijeme nastanka ove knjige, tri etničke skupine imaju pretenzije na dijelove male Bosne i Hercegovine. Nadalje, granice su se u posljednjih dvije stotine godina mijenjale tako učestalo i naglo da se činilo kako je sklad između titularne nacije i države nemoguće postići. Prije samo nešto više od stotinu godina Poljaci su živjeli u tri države, dok Mađari žive u pet država, a Albanci žive u Albaniji, ali i na Kosovu i dijelovima Crne Gore i Makedonije (i pritom su podijeljeni na tri vjeroispovijesti).

Promotri li se u globalnom kontekstu, istočna Europa ne izgleda bitno drugačije od Afrike ili Azije gdje mnoge etničke skupine žive unutar malih regija i gdje su, u određenim povijesnim razdobljima, kolonijalni imperiji njima istodobno vladali, povlačeći administrativne granice ne obazirući se na etničke cjeline. Pogledajmo kartu Afrike oko 1900. Zapadnoeuropske sile zauzele su goleme teritorije, a politička karta je ukazivala na jednostavnost koja je zapravo bila u suprotnosti s etničkom raznolikošću, primjerice u Njemačkoj Jugozapadnoj Africi, Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi ili u Belgijskom Kongu.

Narodi istočne srednje Europe su 1800. živjeli u samo četiri države: Ruskom i Osmanlijskom Carstvu, Kraljevini Pruskoj i zemljama dinastije Habsburgovaca (poznatima kao Austrijsko Carstvo od 1804. do 1867.). Unutar tih država moguće je prepoznati starija politička razgraničenja, ali ako se karta donekle pojednostavi nije ju teško čitati. Na sjeveru nalazila se Poljsko-Litavska Unija, likvidirana 1795. kada su je podijelile Austrija, Pruska i Rusija. Nešto južnije nalazimo ugarsku i češku kraljevinu, od 1526. habsburške posjede. Kraljevina Hrvatska i Kneževina Transilvanija bile su u sastavu Ugarske. Sastavni dijelovi Osmanlijskog Carstva su kneževine Vlaška i Moldavija – buduća jezgra Rumunjske – kao vazalne države, dok su pod izravnom osmanlijskom vlašću pokrajine (ejaleti) Bosna, Rumelija i Silistrija (današnje Bosna i Hercegovina, Srbija, Albanija, Makedonija i Bugarska) nastale na području nekadašnjih srednjovjekovnih kraljevstva: bugarskog, srpskog i bosanskog. Iako nominalno pod turskom vlašću, Crna Gora je de facto sačuvala neovisnost zahvaljujući nepristupačnom planinskom području. Konačno, od 1526. do osamdesetih godina sedamnaestog stoljeća, veći dio središnje Ugarske bio je pod vlašću Osmanlija koji su je koristili kao pozadinu za napade u smjeru sjevera, na habsburške zemlje.

Kao i u svakom imperijalnom prostoru, političke granice koje su nametnule strane sile zanemarivale su jezičnu, religijsku i etničku raznolikost nastalu naseljavanjem i miješanjem raznolikih plemena tijekom prethodnih stoljeća. Velikim dijelom tog područja vladalo se iz Rima, kasnije iz Carigrada (pokrajine Panonija, Dalmacija i Makedonija na Balkanu), ali je dio, posebno onaj sjeverno od Dunava, ostao izvan dosega rimske vlasti, pa su zato i podaci o njemu oskudniji. Ipak su nam u grubim crtama poznata i tamošnja zbivanja.

U Isusovo vrijeme su keltska plemena dominirala zapadnom i srednjom Europom i dijelovima istočne. Početkom prvog stoljeća počela su ih potiskivati germanska plemena koja su nadirala iz Skandinavije tako da su se do kraja starog vijeka keltska područja svela na europsku periferiju: Škotsku, Irsku, Wales, Bretanju i Cornwall. Od petog do šestog stoljeća slavenska plemena potiskuju Germane (germanskih naseobina bilo je i istočno od rijeke Visle) i naseljavaju se na područja današnje Poljske, Slovačke i Češke, kao i na područja koja će postati Bugarska i Jugoslavija.

Osim Kelta Slaveni su potisnuli, asimilirali – ili su s njima koegzistirali – i neke druge skupine, uključujući pretke današnjih Albanaca, kao i govornike romanskih jezika na području suvremene Jugoslavije i Rumunjske. Rumunjski nacionalisti će kasnije tvrditi da su potomci rimskih doseljenika i – još starije skupine – Dačana. S obzirom na oskudne dokumente jedino što se s izvjesnom sigurnošću može tvrditi jest da je današnji rumunjski jezik nastao iz latinskih dijalekata koji su se govorili sjeverno od “Linije Jireček” koja razdvaja grčki i latinski kulturalni utjecaj na Balkanu. Dalje prema istoku, slavenska plemena naselila su područja između rijeka Bug i Dnjepar u današnjoj Ukrajini, a poslije prvog stoljeća nove ere jedan dio se naselio u području današnje zapadne Rusije.

Kada je naseljavanje Slavena više ili manje dovršeno, jedna neslavenska – štoviše, niti indoeuropska – skupina naselila se između zapadnih i južnih govornika slavenskih jezika: Mađari ili Ugari, plemena nomadskih ratnika koja su pristizala iz srednje Azije u dvadesetogodišnjem razdoblju oko godine 890. nove ere. Područje u rimsko doba poznato kao Panonija sada je postalo ugarska nizina naseljena Mađarima. Kao i slavenska plemena, Mađare su potiskivale druge skupine iz srednje Azije i desetljećima su osvajali sve udaljenija područja prema zapadu. Pritom su otimali žene kako bi napučili novoosvojenu zemlju. To je potrajalo do Bitke na Leškom polju 955. kada su njemačke snage pod vodstvom frankonijskog kralja Otta porazile mađarsku vojsku, ubile njene zapovjednike i zauvijek zaustavile mađarske pohode na zapad. Vođe mađarskih plemena odlučili su se za miran život u Panonskoj nizini i asimilirali su tamo zatečeno stanovništvo. Narodi na njenim sjevernim, istočnim i južnim planinskim i bregovitim rubovima su, međutim, sačuvali svoje kulture i jezike, jezike koji će tijekom stoljeća evoluirati i zadobiti svoj moderni oblik kao slovački, rumunjski i srpskohrvatski.

Pojednostavljeno uzevši, govornici slavenskog jezika podijelili su se u tri jezične grane: zapadnu, istočnu i južnu. Sjeverno i sjeverozapadno od mađarskih naseobina, iz zapadnoslavenskih dijalekata razvili su se poljski, češki, lužičkosrpski i slovački jezik; na jugu su se, uz srpskohrvatski, razvili slovenski, bugarski i makedonski. Istočno od područja koja će obuhvatiti poljska i mađarska država, iz istočnoslavenskih dijalekata razvili su se ruski, ukrajinski i bjeloruski jezik.

Knjigu je s engleskog preveo Vuk Perišić.

Kupi ovdje!