Ja

Te sam jeseni kupila stogodišnju kuću u planinskom seocu u Dolnym Śląsku. Kao bonus dobila sam psa koji njuškom podsjeća na vuka, a tijelom nalikuje prašnjavom polarnom medvjedu. Jedno uho mu je crno, drugo bijelo, oba šiljata i budna. Od prijašnjih vlasnika ostalo je i nekoliko komada namještaja, među inim i kuhinjski kredenc, krevet sa stupovima i masivan stol od hrastovine s pločom punom ureza sličnih čudnovatom rukopisu koje svakoga dana pokušavam dešifrirati. Za njemačkih vremena mjesto se zvalo Gabersdorf* i bilo je glasovito po prvom na svijetu sanatoriju za tuberkulozne bolesnike, koje su doktor Herman Brehmer i njegovi nasljednici liječili klimom i odgovarajućom prehranom. Sada se zove Sokołowsko u čast poljskoga liječnika za plućne bolesti koji je godinama bio omiljen, iako kritički nastrojen asistent doktora Brehmera, uvjeren da hladni tuševi i duge * Selo u njemačkoj Donjoj Šleziji u kojemu je 1854. godine dr. Herman Brehmer (1826. – 1899.) utemeljio prvi europski sanatorij u kojemu je tuberkulozne bolesnike liječio blagodatima specifične klime i odgovarajućom prehranom. Od 1874. do 1880. najbliži suradnik dr. Brehmera bio je Poljak dr. Alfred Sokołowski (1849. – 1924.) po kojemu je mjesto nazvano nakon što se poslije Drugog svjetskog rata našlo na teritoriju Poljske. Sve napomene su prevoditeljeve. šetnje kod uznapredovalih slučajeva ne pomažu. Mjesto u kojem sam odlučila ostati tako je maleno da ga se može previdjeti, izgleda poput uskoga ožiljka koji polagano obrasta šuma. Stari sanatorij leži u ruševinama, veliki dio manjih odmarališta i pansiona već godinama ne radi, a predratne se kuće raspadaju ili su prazne. To je najmanje mjesto u kojemu sam živjela, no zato je pas koji me dopao, obrastao gustom dlakom koju sam mogla raščešljati samo konjskom češagijom, golem. Koža ispod dlake mu je ružičasta, posuta ožiljcima, nježna kao u djeteta. Očetkana poddlaka, tako meka da bi je se moglo presti, ispušta topao zapah koji me podsjeća na javorov sirup i treset. Pas se pojavio tri dana poslije mog useljenja i jednostavno sjeo pred pseću kućicu u hladnu uru svitanja, nestvaran u svojoj veličanstvenosti. Iz njuške su mu izlazili oblačići pare i kada sam otvorila vrata, pogledao je ravno u mene, ali mi nije odmah prišao. U seoskom dućanu rekli su mi da je prije bio sudrug Bazyla Ochęduszka, vidovnjaka i iscjelitelja koji je, pritisnut nevoljama i utonuo u očaj, kuću prodao biznismenu iz Wrocława, a zatim se rasplinuo u magli obješenoj nad kotlinom. Navodno je mrtav, utopio se, ali tijelo mu nije pronađeno. Taj gradski, najprije je psa nekamo odvezao, i to dvaput, no ovaj se svejedno vraćao i kružio oko kuće, keseći očnjake. Na kraju se novi vlasnik pomirio s njegovom prisutnošću, iako prije iz straha nego simpatije, koju je pak bezuspješno pokušavao priskrbiti kod starosjedilaca, pretvarajući se da urasta u to mjesto. Nekako je dovabio psa i otada ga držao na lancu pored kućice koju je naručio od stolara kojega su mještani prozvali Maciej Bemtimiša, budući da je taj, obećavši supruzi da neće psovati, umjesto masnijih riječi koristio zamjenu s mišem. Bemtimiša tim zidovima!, uzrujavao se dok je po neravninama moje kuće montirao police za knjige, ali ispale su lijepo, jer je Maciej Bemtimiša pravi majstor. Čovjeka od kojega sam kupila kuću zvali su naprosto Atentat, jer se od početka osjećalo da unatoč toj psećoj kućici i prividnoj dobroti prema zlom psu ne zaslužuje više. Mjesta poput Sokołowska nemilosrdna su i sitničava, pa novopridošle primaju ili kraljevski ili ih ispljunu kao koštice, vodeći se logikom koja se ne da objasniti. Poslije nekoliko mjeseci pas je nestao, a Atentat hodao po selu i raspitivao se tko ga je pustio, jer je smatrao da je lanac presječen. Tužio se i na kvarove struje i vodovoda koji su se ponavljali, to iritantniji što bi uvijek nestali pred dolazak serviserā, te se vratili u još gorem obliku odmah po njihovu odlasku. Na kraju je kuću stavio na prodaju. Pas je netragom nestao na više mjeseci i vratio se tek kada je Atentat otišao. Gdje god da je bio, hranili su ga dobro, jer je u svijet, kako su mi rekli, otišao mršav. Možda me je pas promatrao iz daljine, premišljajući se može li mi vjerovati, pa me čak i vidio kako prvi put palim svjetlo iznad kuhinjskog stola i dodirujem mu površinu. Upravo za tim je stolom Bazyl Ochęduszko liječio vodom sa svoga izvora, prizivao duhove te mojoj baki Barbari i tisućama drugih pretkazivao budućnost, a također i prošlost, što je podjednako teško umijeće. Svakome se obraćao na njegovu jeziku, pogađajući ga ravno u srce. Kvantna energija bila je za racionaliste, suze Majke Božje za žene bezuvjetne vjere, dah Duha Svetoga za prosvijećene katolike, a đinđe u stilu New Agea i Paola Coelha za one željne lakoprobavljive ezoterije. Terapija Bazyla Ochęduszka na nesreću je pomagala samo nekima, a ništa ne razdražuje više od iscjelitelja koji uspijeva izliječiti tek svakog desetog pacijenta s rakom u terminalnoj fazi, ili vidovnjaka koji s neobičnom točnošću, živu ili mrtvu, pronalazi tek svaku petu osobu. No duhovi su se na njegovim spiritističkim seansama pojavljivali uvijek, u tome su svi bili složni. Stanovnici sela poznavali su Bazyla Ochęduszka, ali nitko se nije sjećao kako se zvao njegov pas, kao da je životinja prije mog dolaska sa sebe stresla imena koja joj je nadjenuo čovjek. Okušavala sam sreću, jer nastanjujući se u novom svijetu kakvim je za mene bilo to seoce, ne može se preživjeti bez nadijevanja imena, makar provizornih, iako taj proces više volim zvati udomaćivanjem. Stoga naprosto dajem ime njegovu pretpostavljenom označeniku jednako kao što bih nepoznatoj životinji primaknula posudu s jelom, ako pojede – dobro, ako ne takne, pričekat ćemo i pokušati s nečim drugim. Bruno je prvo ime koje mi je palo na pamet dok smo se pas i ja gledali u sivilu svitanja. Uokolo je mirisalo po šumi, zemlji i dimu peći na ugljen, čije su mi čestice dražile grlo, izjedala me neizlječiva tuga, pa sam u iznenadnom naletu nadepomislila kako mi je životinju na dar poslao Bazyl Ochęduszko za utjehu. To je rijedak i lijep osjećaj koji traži uzvraćanje. Mrdni se, Bruno, idemo na pivo. Ne mogu oni nikako bez nas, recitirala je moja majka Violetta s V i dva t* riječi pjesnika kojeg danas vjerojatno više nitko ne čita. U svakom slučaju, za mene je nepodnošljivo srcedrapateljan, previše doslovan u svom očaju. No u vrijeme Violettine mladosti njegovi su se stihovi prepuni tuge pjevali, emanirali su podjednako nepristajanje na užase svijeta i ushićenje predivnim stranputicama i vrištinama na kojima se može naći zaborava tama. Moja je majka Violetta čitala i pjevušila Stachuru** i mislim da ga je na svoj način voljela prije no što je izgubila sposobnost za ljubav i vjeru da će pronaći svoje predivne stranputice. Nećemo odapeti tako brzo kako to sebi zamišlja smrt! Još ćemo stići u ljudskoj džungli pronaći sebe, citirala je kada bi je ponijela neka nova nada. Prekasno je, nije prekasno!, dvojila je, ali bi na kraju odabirala djelovanje, još jedan plan koji će se pokazati ćorkom kakav sam za nju bila ja. O, Bože, zario u me sve si nože!, vikala je slomljena još jednim porazom i poslije razdoblja žalovanja izmišljala scenarij koji ju je već otprije poznatim putem vodio novom neuspjehu. To joj je bio omiljeni citat kada se pojavila u mojem životu poslije šest godina odsutnosti, jer je u nju bilo zariveno toliko oštrica da je podsjećala na svetoga Sebastijana ili Majku Božju od Sedam Žalosti. Čim bi se u blizini našlo ogledalo, nečije oči, lokvica, popravljala je šiljke pozabijane u tijelo, ponegdje ih izvlačeći, ponegdje zarivajući još dublje. Violetta s V i dva t imala je po citat za svaku prigodu, jedino joj je za mene, kako je govorila, manjkalo riječi. Ja sam kći za koju je bilo teško odabrati nešto prikladno, podjednako u poljskoj, kao i svjetskoj književnosti, iako je Violetta Serce ionako najviše voljela čitati crne kronike iz žutoga tiska, sanjajući da će jednom postati njihova junakinja. Povezivala nas je samo opčinjenost izvanzemaljcima, nje se dojmio članak o jednoj stanovnici Ohia koju su zadržali u letećem * U poljskom ne postoji obično, “jednostruko” v, samo w. Ime Violeta, naša Ljubica, u Poljskoj je Wioleta. ** Stachura, Edward (1937. – 1979.), prvi polj. pisac “ceste”, pjesme je često izvodio uz pratnju gitare. Život okončao samoubojstvom. Autor stiha kojim započinje odlomak. tanjuru i silovali, da bi je potom pustili deset kilograma mršaviju i slavnu, a mene onaj o malima zelenima koji otimaju djecu i odvode je na svoj planet pun blagih zelenih životinja. Violetta s V i dva t imala je knjige za pokazivanje i one za po doma, kostime za scenu i krpice koje je odijevala kada nije bilo publike, lice za izlaz i ono koje se moglo vidjeti vrlo rijetko, obično pred jutro, kada je moju majku budio kašalj Zbyszeka Papuge. Mrdni se, Bruno, rekla sam stoga kada smo stali sučelice, ja na vratima svoje nove kuće, pas s raznobojnim ušima uz u to doba praznu cestu. Idemo na pivo, ne mogu oni nikako bez nas, zazvučalo je kao čarobna formula. Pas je ustao, protegnuo se i prišao mi oprezno kao da hoda po minskom polju. Mirisao je po snijegu koji se topi, klijanju i nečemu slatkom. U tome je sasvim sigurno bilo i javorova sirupa. Dala sam mu da mi pomiriši dlan i njegova ga je duga vučja njuška posve ispunila. Na prstima sam osjetila vlažnu toplinu. Otada me Bruno ne ostavlja ni na korak, samo noću nipošto ne želi ostati u kući i kada ne mogu spavati, vidim ga kako kruži uokolo, na mjesečini još sličniji prljavom polarnom medvjedu zalutalom ovamo iz svoje postojbine koja se otapa. Mora skinuti koju kilu i valjda se pomirio s tim da ga hranim jednom dnevno, pa se ispod njegove medvjedoće pomalja snažno tijelo zvijeri. On je vuk u medvjeđoj koži. No, ipak znam da noću jede, jer se vraća sit, sretan što me nadmudrio. Svjesna sam da bi nekoga mogao i uplašiti, iako dosada nije napadao, ali neki je podli susjed, pretpostavljam jedan od tih novih, prijavio veterinaru da držim vuka. Velikom bradonji koji je došao u inspekciju, još od vrata, kroz koja je jedva prošao, nespretno sam lagala da sam poznavala roditelje moga Brune. Mješanac njemačkog ovčara i velike sive kuje kavkaske rase, zaklinjala sam se, a pas je, kao da osjeća što se događa, bradonju gledao s hinjenom apatijom ljubimca kaučara. Veterinar je pogladio životinju dvobojnih ušiju, a ja sam, nemajući tada pojma koliko dobro taj muškarac poznaje mog psa, zamrla kada mu je Bruno skočio šapama na ramena i primaknuo svoju vučju njušku da mu poliže lice. Pitom je za vuka, našalio se muškarac i smiješeći se otkrio malo krive zube. Ti zubi su mi se odmah svidjeli, a onda i to da me ne podsjeća ni na koga. Kada je došao drugi put, donio mi je smrčke. Najljepše jesenske gljive tamnih saćastih klobuka i blagog okusa. Dovoljno je nakratko ih baciti na ugrijani maslac i poslužiti s rezancima, malo zrelog sira i djevičanskim maslinovim uljem. Da to Bunia vidi! Nije vjerovala gljivama, smatrala ih je đavoljim djelom i bojala se njihove napola biljne, a napola životinjske naravi. Moja baka Barbara, obožavateljica meda, majstorica u pečenju palačinki tankih kao papir i prozračnih uštipaka, više neće sjesti sa mnom ni za jedan stol, osim možda ako se vrati Bazyl Ochęduszko i dozove je s onoga svijeta. Kuća u kojoj sam se nastanila s gratis psom, nalazi se na kraju jedine ulice koja selo presijeca s istoka na zapad, zatim se pretvara u bijelu cestu, a potom sužava u stazu, da bi na kraju iščeznula među travama i jesenskim cvijećem. Iza livade obzor zatvaraju G.ry Suche što mi posve odgovara, jer sve što trebam, sada je ovdje. Zidovi moje kuće su hrapavi, sivo drvo podsjeća na kožu cirkuskoga slona, sjećanje na kojega je dio priče jedne od nas, ali u ovom trenutku ne sjećam se točno koje. Moje? Moje majke Violette s V i dva t? Moje bake Barbare? Ili nekoga još starijeg? Berte? Lijepe Berte koju je otac poveo u cirkus u Waldenburgu, pa je tamo dotaknula toplu životinju koju sam naslijedila u snovima? Doći ćemo i do toga, iako upozoravam da se sa svojim dvojbama neću skrivati iza primamljive maske sveznajuće pripovjedačice. Taj termin progoni me od školskih dana i duboko me se dojmio, jer budući da nisam znala gotovo ništa o svojoj genealogiji, nisam poznavala ni svoje bake i djedove, pa čak ni oca, biti sveznajućom pripovjedačicom činilo mi se poželjnom i sjajnom pozicijom. Sada sam već sigurna da se ne može znati sve, ni o stvarnim osobama poput mene, Violette, Barbare ili Berte, ni o onima koje su izmišljene. Fikcijski bitci jednako su nedokučivi kao i ljudi od krvi i mesa. Pripovjedač nikada nije sveznajući, ali se neki od njih zbilja dobro pretvaraju i veseli ih pozicija kojom se pred čitateljima šepire kao paun repom. Ja nastojim biti pažljiva i pronicljiva. Usto sam angažirala i detektiva, te upravo zahvaljujući Adrianu Smętowiczu znam, na primjer, gdje je sada moja majka, iako mi se njezina odsutnost više ne čini tako bitnom kao nekoć. Važno je da se sjećam toga dodira, svog ili naslijeđenog, kada prislanjam dlan na zid vaflaste teksture, što činim u svakoj mogućoj prilici, uvjeravajući se da kuća doista postoji. Možda će neke od vas zasmetati nelinearan vremenski tijek ove sage te ćete se upitati čemu tako skakati iz prošlosti u budućnost i natrag, i ne bi li se to moglo složiti po redu. No što dublje ulazim u priču o nas četiri, jači je i moj dojam da živimo niz struju vremena i protiv te struje, razdirani prošlošću i budućnošću istodobno. Paradoksalno, najdalju prošlost svoje obitelji rekonstruirala sam najlakše, pa zato priča Berte, moje prabake, ostavlja tako sređen dojam. Ali što je bliža meni samoj, priča sve više nalikuje na život koji se uvijek događa u tri vremena istodobno, rugajući se želji za linearnim redom. Ja sama pojavljujem se u toj priči rijetko, može se reći da promičem u pozadini, jednom u trećem, drugi put u prvom licu, koja se, pazite, često preklapaju, glatko prelaze jedno u drugo. Ona koja pripovijeda, i jedna od junakinja, ona najmlađa, Kalina Serce, isti su lik. Samo tako uspijevam uhvatiti to razrijeđeno postojanje, kakvo sam ja, i povezati ga s njom, djevojčicom koju ne poznajem dokraja, a koja je čekala dječaka koji se zvao Konrad i čeznula za bakom Buniom. A onda pošla u život vođena s jedanaest slova što ih je za vrijeme spiritističke seanse u kući Bazyla Ochęduszka zapisala Barbarina ruka s onoga svijeta. Nemojte me krivo shvatiti. Ne zanima me prošlost koja je preslika moje sadašnjosti. Od nje ne kanim praviti ni bajku kako bih dokazala da moj život ima smisao, jer s prošlošću je povezan na izmišljen, umjetan način. Vjerujem činjenicama i upravo one me najviše zanimaju. Navršila sam već trideset godina i znam da se mnogi moji vršnjaci u toj dobi osjećaju kao djeca, ali ja sam oduvijek bila starmala. To mi je govorila i majka i bila je u pravu, jer otkako pamtim u svom sam umu osjećala čudan teret, kao da ondje počiva jaje u kojemu sazrijeva stvorenje koje ne poznajem. Imam već i prve sijede na sljepoočnicama. No nemam nikakav plan osim pisanja obiteljske povijesti, iako rado mislim da me u ovu kuću dovela sudbina, jer onoga hladnog dana kada sam odlučila da ću ovdje ostati, nisam znala ni pola toga što znam danas. Sjećala sam se samo da sam ovdje već jednom bila. Bila sam odjevena u zelenu haljinicu kupljenu na buvljaku i obuvena u gležnjače koje su mi ogulile stopala, sjedila sam pored Bunie i pile smo vodu sa suzama Majke Božje. Godinama poslije, doputovala sam u Sokołowsko, jer me ovamo vodio trag Berte, moje prabake, koji sam morala istražiti i uvjeriti se da luda žutokosa starica iz Unisława Śląskog govori istinu. Od nje sam saznala da su Berta i Mladi zbrzali dijete u G.rbersdorfu, rekla je baš tako, koristeći pritom stari njemački naziv u cijelome svijetu čuvenog prvog antituberkuloznog sanatorija. To dijete, koje su po mišljenju stogodišnjakinje čvrstoga stiska ruke, zbrzali, bila je moja baka Barbara Serce. Onoga dana koji mi je promijenio život, parkirala sam auto pored ruševnog sanatorija i zaputila se kroz odumrlo naselje. Tek sam tren poslije počela primjećivati sitne znakove života, pokret zavjese u prozoru, mačku s crvenom ogrlicom na lijepoj drvenoj verandi, tako krhkoj kao da će se začas odvaliti od stare uništene fasade, dvojicu muškaraca koji su stajali u vratima. Moj odraz u izlogu dućana s antikvitetima, kratka kosa, mršava prilika. Sve što sam osjećala u tom trenutku učinilo mi se neobično jasnim i važnim, oduzelo mi je dah. Došla sam do kraja sela, kako me uputila metuzalemica, te na kući o kojoj je govorila ugledala ružan kričavi oglas, Na prodaju. A onda su se otvorila vrata i na njima se pojavio Atentat. Urastam u novi prostor, a on u mene, i uspijevam se u njemu snaći već i po mraku, dok mi se strah tare o listove, ali me ne ruši. Sigurno posežem u mrak za svjetlom, utičnice i prekidači u cijeloj kući su predratni, ebonitni, i vraćaju me u mislima u djetinjstvo u kući Barbare Serce. Šajse, šajse, taj njemački šajs, brundala je srdita, ogorčena Bunia, ali kada su jedne kišne jeseni ebonit zamjenjivali plastikom, Oni, ti iz administracije, kako je šaptala, rastavljajući riječ na slogove, ad-mi nistra-ci-ja, koja ju je asocirala na vlast, organe, pa, dakle, na čisto zlo i prijetnju, bila je jednako nezadovoljna. Novo, noje, kako je govorila, bilo je lošije od starog, promjena lošija od stalnosti, iznenađenje od umirujućeg ponavljanja. Ti iz administracije došli su, jer se prije nekoliko dana zadimilo iz utičnice nevidljive ispod gomile stvari koje je “za vječito poslije” nagomilala Barbara i da nije bilo budnosti stare Papuge, koja se iz samo sebi znanih razloga kao i obično motala po tavanu i pred našim vratima, žive bismo izgorjele. Bunia je potkraj života nazivala i samu sebe šajsom koji su ostavili Nijemci, a takva je tada bez ikakve dvojbe, po njezinu mišljenju, bila i cijela naša zemlja. Ova Poljska je jedan veliki postnjemački kineski šajs, ljutila se, izgubljena u novom svijetu preobilja traljavih stvari, zaslijepljena njihovom kričavošću, i sviđale su joj se samo plastične vrećice, jer su bile besplatne pa je gurajući jednu u drugu mogla oblikovati mekane poluprozirne kugle. Nekoć su ljudi sjedili doma na riti, a onda bi umrli i fertig, a sada Maroko seroko i lari fari Kanari, gnjevno je repala, a pritom sama nikada nije otputovala dalje od sela u kojem mnogo godina poslije pišem ove riječi. Dugo se spremala na vizitu kod Bazyla Ochęduszka i za tu si je prigodu dala napraviti dva nova zuba koji su zveckali jedan o drugi proizvodeći skeletni zvuk. Ali ne počinje ova priča od Bunie. Bila je još jedna žena, njezina majka, a moja prabaka Berta. Da nije bilo žutokose starice iz Unisława Śląskog, ne bih imala ništa osim nekoliko novinskih članaka u kojima su proizvoljno izmiješane pojedinosti i izvrnuta imena. Štoviše, neki su čak tvrdili da je cijela ta priča od početka do kraja izmišljena! Sada znam da je Berta poznavala ovu kuću koja sada pripada meni, kuću s izgrebanim drvenim zidovima hrapavim poput kože cirkuskoga slona, iako je živjela u susjednom seocu, tamo gdje još uvijek živi starica koja tvrdi da ju je poznavala u mladosti. Rekla mi je sve što je znala pa čak i, kako se izrazila, malo preko toga, a onda zamukla i oslabila, kao da je dokraja iscrpila izvor svoje nevjerojatne energije i životnosti. Kada je sada posjećujem u Unisławu Śląskom, u maloj kući pored groblja, samo sjedi i smiješi se, ali ne nama, već nekim davnim stvarima i ljudima, među kojima promiče duh moje prabake s nožem za rezanje mesa. U kuću koja sada pripada meni, a u kojoj je prije rata poslovao pansion Glück, Bertu je dovela ljubav. No u G.rbersdorf je, s košarom suhomesnatih delicija za sušičavce i liječnike gurmane koji su uživali u mesnim proizvodima njezina oca Hansa, dolazila već i prije. Istini za volju, tim je kobasicama, gulašima, pa čak i hekeleu, običnom namazu od haringe, profinjen okus davala ona koja je, poučavana od malih nogu, postala istinskom majstoricom u njihovu spravljanju. Ponekad je u selo s posebnom mikroklimom, hladnom i svježom, odlazila pješice, a ponekad bi je netko povezao, kao i onoga dana za pamćenje kada je na cesti ugledala kola Putujućeg Bugarina Kruma poznatog i pod imenom Turčin Nasralah. Godinu prije Drugog svjetskog rata, trgovac je u selo prvi put došao s pomoćnikom, lijepim kao iz ljubavnih romana koje je voljela čitati Berta. Ali vi ćete sigurno reći da izmišljam. Sumnjičavo ćete upitati, A odakle ona sve to zna? Osim toga, takve se stvari ne događaju, ta“ svatko sam kuje svoju sreću i najčešće ponavlja vlastite greške, a ne one koje su napravile majke i odavno mrtve bake ili prabake, koje se čak nije ni upoznalo. A ako mi i povjerujete, zavrtjet ćete u nevjerici glavama, kao moja majka Violetta, strastvena čitateljica tabloida, nad Skandalima, novinama punima opisa njezinih alternativnih života. Nevjerojatno! Koja priča! I zbilja ima toga previše za jednu nevažnu obitelj, skoro posve lišenu poštenih muških junaka. Malotko će se zabrinuti ako u priči nedostaje ženā, jer se pretpostavlja da su negdje tamo, u nutrini kuća, zauzete nekim svojim nezanimljivim ženskim poslovima, ali odsustvo muškaraca uvijek djeluje kao uznemirujuće zastranjenje. Zbilja si oca upoznala tek prije tridesete? Toliko puta sam čula to pitanje podšiveno nevjericom i naročitom vrstom predbacivanja, kao da to što sam bez oca znači i da ne postojim dokraja. No, takva je naša obiteljska tradicija, očevi su jednostavno nestajali, što se događalo na razne načine i ponekad su za to bile odgovorne upravo žene. U svakom karambolu, koji je poput ljubavi ili smrti stizao iznenada, nestao bi poneki muškarac, a žena najzainteresiranija za njegovu sudbinu, izlazila je iz sraza duboko ranjena, s kćeri ubačenom u trbuh ili zakačenom za dojku, ako ju je dotad već bila istisnula na svijet. Gubili su se, umirali ili nestajali, dobri i loši, oni koji su voljeli i koji su uništavali, pa i oni koje je zbog pomanjkanja izvora i usmenih iskaza teško jednoznačno odrediti. Povijest moje obitelji puna je rupa u obliku muškarca. U sivo doba pred svitanje, vučje doba, kada vlada takva tišina da čujem kucanje srca ove kuće i disanje zaspalog muškarca, prenosim se u vrijeme prve od nas, kćeri Winifrede i Hansa Kocha iz Langwaltersdorfa. Vidim je jasno, jer smo obje visoke i imamo istu rićkastu kosu, s istim neposlušnim čuperkom nad čelom, djelom gena koji je čekao dva naraštaja da se pojavi ponovo, na muku onih koji moraju znati je li žena riđa ili blond, umjesto da bude jedno i drugo u isti mah. Lijepa kosa Berte Koch spletena je u pletenicu, a njezine snažne ruke režu svinjske uši za tlačenicu, poslasticu tuberana iz lječilišta doktora Brehmera.

***

Roman je s poljskog preveo Mladen Martić. 

Knjiga Gorko, gorko objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.

Kupi knjigu!