Prolog
Neobično je što voljenima u komi obznanjujemo značajne novosti, kao da je koma nešto što proizlazi iz manjka uzbudljivih događaja u životu. Mama je na intenzivnoj njezi. Doktor nam je rekao da joj je preostalo četrdeset i osam sati života. Baka, Deda i Tata u čekaonici nazivaju rođake i jedu grickalice iz automata. Baka tvrdi da keksi s maslacem od kikirikija ublažavaju njezinu tjeskobu. Stojim oko Mamina sićušna i komatozna tijela uz svoja tri starija brata: Marcusa (onog stabilnog), Dustina (onog pametnog) i Scotta (onog osjetljivog). Krpom obrišem ukrućene kutove njezinih zatvorenih očiju te tad oni započnu.
“Mama,” Stabilni se sagne i Mami šapne u uho, “uskoro ću se vratiti u Kaliforniju.”
Svi se uspravimo, uzbuđeni mogućnošću da se Mama naglo probudi. Ništa. Pametni tad zakorači prema njoj.
“Mama. Uh, Mama, Kate i ja ćemo se vjenčati.”
Opet se uspravimo. Još se uvijek ništa ne događa. Osjetljivi zakorači naprijed.
“Mamice…”
Ne slušam što Osjetljivi govori nastojeći probuditi Mamu. Previše sam zaposlena radeći na vlastitom materijalu za buđenje. Sad je moj red. Čekam dok svi ne odu zgrabiti kakav zalogaj da ostanem nasamo s njom. Dovučem škriputavu stolicu bliže njezinu krevetu i sjednem. Nasmiješim se. Izvlačim tešku artiljeriju. Zaboravi vjenčanja, zaboravi povratke kući. Imam nešto važnije za ponuditi. Nešto za što Mama, sigurna sam, mari više od svega.
“Mamice. Trenutačno sam… tako mršava. Napokon sam spala na četrdeset kilograma.”
Nalazim se na intenzivnoj njezi sa svojom umirućom majkom, uvjerena da je ono što će je konačno probuditi, činjenica da su se, tijekom dana koje je provela u bolnici, moj strah i tjeskoba prometnuli u savršeni koktel za anoreksiju. Napokon sam dosegla Maminu ideju moje idealne težine. Četrdeset kilograma. Toliko sam sigurna da će ova novost upaliti, da se zavalim u stolicu i pobjednički prekrižim noge. Čekam da dođe k sebi. I čekam. I čekam. No, ona to ne učini. Ona nikad ne dođe k sebi. Ne mogu to shvatiti. Ako moja težina nije dovoljna da probudi Mamu, onda ništa neće. A ako je ništa ne može probuditi, to znači da će doista umrijeti. A ako će doista umrijeti, što da radim sa sobom? Svrha mojeg života oduvijek je bila činiti Mamu sretnom i biti ono što ona želi da budem. Bez Mame, tko bih sad trebala biti?
Knjigu Drago mi je da je Mama mrtva s engleskog je prevela Hana Samaržija.
Add comment