Snijeg pada već tjedan dana. Kroz prozor promatram noć i osluškujem studen. Ovdje ona ima zvuk. Osobit, neugodan zvuk, reklo bi se da zgrada u ledenom stisku bolno jadikuje kao da, dok se steže, trpi i puca. U ovaj sat zatvor spava. Nakon nekog vremena, kad se naviknete na njegov metabolizam, možete ga čuti kako diše u tami poput neke goleme životinje, tu i tamo zakašlje, pa čak i proguta. Zatvor nas žvače, probavlja, a mi, sklupčani u njegovu trbuhu, šćućureni u nekom od numeriranih zavoja njegovih crijeva, spavamo i živimo kako najbolje umijemo.

Zatvor Montreal, zvan još i Bordeaux jer je sagrađen na zemljištu u istoimenoj četvrti, nalazi se na broju 800 Bulevara Gouin Ouest, u blizini rijeke Prairies. Tisuću tristo pedeset sedam zatvorenika. Osamdeset dva smaknuta vješanjem do 1962. Nekoć, prije nego što je izgrađen ovaj paralelni svemir zasužnjenih, ovo je mjesto zacijelo bilo prelijepo, s brezama, javorima, kiselim rujem i visokim travama koje su povaljale divlje životinje u prolazu. Danas su štakori i miševi jedini ostatak faune. A kako po prirodi nisu baš izbirljivi, napučili su ovaj ograđeni svijet sazdan od patnje iza rešetaka. Izgleda da su se savršeno prilagodili zatvoru, pa im se kolonija neprestano širi po svim krilima zgrade. Noću se može jasno čuti kako glodavci operiraju ćelijama i hodnicima. U nastojanju da im zapriječimo put ispod vrata i u otvore za prozračivanje guramo smotane novine i staru odjeću. Ali uzalud. Ulaze, provlače se, šuljaju i čine što su naumili.

Tip ćelije u kojoj živim naziva se “condo”, što će reći “stan”. A počastili su ga ironičnim nazivom jer je površinom malo veći od standardnog modela, koji u nama još preostalu ljudskost uspijeva stisnuti na nekih šest četvornih metara.

Krevet na kat, dva prozora, dva stolca bez naslona, dva stolića, umivaonik, zahodska školjka.

Prostor dijelim s Patrickom Hortonom, čovjekom i pol, koji svoju životnu priču ima tetoviranu na leđima – Life is a bitch and then you die – a priču o ljubavi prema motorima Harley-Davidson preko ramena i prsa. Patrick čeka presudu za ubojstvo pripadnika Hells Angelsa iz Montreala kojeg su na motoru ubili njegovi prijatelji jer su sumnjali da je policijski doušnik. Patrick je optužen za sudjelovanje u egzekuciji. Zbog njegovih zastrašujućih proporcija i pripadnosti motociklističkoj mafiji, kojoj se pripisuje veličanstven broj ubojstava i atentata, Hortonu se dok šeta hodnicima sektora B svi sa štovanjem sklanjaju s puta, kao da je kardinal. A kako se zna da dijelimo ćeliju, iskazuju mi uvažavanje isto kao i ovome neobičnom nunciju.

Već dvije noći Patrick stenje u snu. Boli ga zub i osjeća sijevanje tipično za apsces. Više puta potužio se čuvaru na bol, pa mu je naposljetku donio Tylenol. Kad sam ga zapitao zašto se nije prijavio na zubarovu listu, rekao mi je: “Nikad. Ako te boli zub, ovdje ti ga kurvini sinovi ne poprave, odmah ti ga izvade. Ako te bole dva zuba, isto bude, izvade ti ih oba.”

Već devet mjeseci živimo zajedno i ide dosta dobro. Maštovitost sudbine dovela nas je ovamo nekako u isto vrijeme. Patrick je odmah htio znati s kime će dan za danom dijeliti zahodsku školjku. Ispričao sam mu onda svoju priču, nimalo nalik na onu Hells Angelsa koji kontroliraju sav promet drogom u pokrajini i bez oklijevanja započinju pucačke obračune poput onih u Québecu koji su rezultirali sa 160 mrtvih između 1994. i 2002. kad su se sukobili sa svojim davnašnjim neprijateljima, Rock Machinesima. Njih su pak asimilirali Bandidosi, kojima je to ime savršeno pristajalo, čak je bilo u skladu s nevoljama koje su ih naposljetku snašle: leševi osam članova bande pronađeno je nabacano kojekako u četiri automobila parkirana jedan do drugoga, s registarskim tablicama Ontarija.

Kad je Patrick shvatio zašto sam dospio u zatvor, pratio je moju priču sa zanimanjem i dobrohotnošću majstora obrtnika koji motri prve nespretne pokušaje svog šegrta. Nakon što sam završio svoju skromnu pripovijest, počešao se po desnom uhu, jarkocrvenom od ekcema. “Kad te ovako gledam, ne bi pomislio da si tako nešto u stanju. Al dobro si napravio. Bome jesi. Ja bi ga bio ubio.”

Možda mi je, na kraju krajeva, to i bila namjera, a, prema svjedocima, to bih bio i učinio da me šestorica rezolutnih muškaraca nisu zajedničkim snagama svladala. Ustvari, osim onoga što su mi ispričali, ne sjećam se nijednog detalja samog incidenta, moj je um, izgleda, napravio selekciju prije nego što sam se probudio u ambulanti hitne službe.

“Jebemu, ja bi tog govnara ubio. Takve tipove treba rasporiti.” Prsti su mu i dalje prebirali po užarenoj ušci dok se tromo klatio s noge na nogu. Obuzet nejasnim gnjevom, činilo se da je Patrick Horton spreman proći kroz zidove kako bi dovršio posao koji sam ja započeo i, u neku ruku, zabrljao. Gledajući ga kako biva sve rumeniji i češe upaljenu kožu, na pamet mi je pala opaska antropologa Sergea Boucharda, stručnjaka za ameroindijanske kulture: “Čovjek je medvjed koji je loše ispao.”

Moja žena Winona bila je Indijanka Algonkin. Puno sam čitao Boucharda kako bih o njoj što više saznao. Tada sam još bio trapavi Francuz koji nije znao gotovo ništa o obredu šatora koji podrhtava, o mističnim pravilima kolibe za znojenje, nisam čuo legendu o tome kako je rakun dobio mrlje oko očiju i prugast rep, preddarvinističko objašnjenje prema kojem je “čovjek potekao od medvjeda”, a ni priču koja govori zašto “karibu ima bijelo krzno samo s donje strane vrata”.

U to je vrijeme zatvor za mene bio samo teorijski koncept, ono kad ti u Monopolyju kocka naloži da jedan krug provedeš na polju “zatvor”. I činilo se da će taj svijet ušuškan u svojoj nevinosti postojati zauvijek, kao i moj otac, pastor Johanes Hansen, zaokupljen diranjem ljudskih srca i tipki orgulja Hammond u svojoj protestantskoj župi natopljenoj kišom blagoslovljenog azbesta; kao i Winona Mapachee i njezina algonkinska blagost s kojom je znala, sjedeći za komandama svog hidroaviona Beaver, kružiti u širokom luku i meko spuštati klijente i avionske plovke na vodene površine svih sjevernih jezera; kao i moja kujica Nouk, koja me je, kad je još bila mala, gledala svojim crnim očima kao da sam početak i kraj svega.

S francuskog prevela Vlatka Tor.

Kupi ovdje!