Ismael se rodio najhladnijega dana te godine. Bila je srijeda, a malobrojni prolaznici koji su se u osam navečer zatekli vani samo su željeli čim prije stići na toplo. Najhladniji dan te godine, a možda i desetljeća. Otac mu je svirao flautu u Gradskome orkestru i zarađivao za život prepisivanjem partitura i partičela za nekoliko orkestara. Kažu da mu je Rampel platio da mu prepiše pedesetak partičela svog uobičajenog repertoara i da su od toga neko vrijeme živjeli kao bubreg u loju. Tako kažu, ali nitko se ne bi zakleo na Bibliju. Kada je Ismael navršio deset godina, otac mu je još svirao flautu i zarađivao prepisivanjem. Jednoga je dana stao ispred njega i rekao mu, sine moj, moraš znati da te iznjedrila zima i da je tvoja sirota mama i moja žena zbog zime što joj se uvukla u kosti dobila upalu pluća koja nam ju je zamalo zauvijek uzela. Tvojom krivnjom.
“Ali tata… Nisam znao.”
“Ne mora čovjek mnogo toga znati da bi bio odgovoran za tuđu nevolju”, rekao je tata prijekorno, samo da se pravi važan.
Mališan se na trenutak zamislio, bio je na rubu suza i toliko se naprezao shvatiti da mu se čulo okretanje kotačića u mozgu. Naposljetku je rekao, ali tata, pa mama nije umrla od zime.
“Imaš pravo, nije umrla od zime. Ali zima ju je načela.”
“A ja sam imao devet godina kad je umrla.”
“Devet?”
“Umrla je prošle godine.”
“Prošle godine?”
“Pa da.”
“Svejedno, ali nakon što te rodila, postala je toliko osjetljiva da je na koncu umrla. Tvojom krivnjom, ne zaboravi to.”
Desetogodišnje dijete ne može procijeniti je li mu otac pošandrcao. Mogao se samo ražalostiti. Zato se rasplakao. A tata mu je promrmljao, milina, povrh svega plačeš. Što će pomisliti tvoja mala prijateljica susjeda?
“Neka misli što hoće.”
Lagao je: umro bi od sramote da ga Leo vidi ili čuje kako plače.
Nakon tog im je razgovora obiteljski život postao poprilično mučan. Prohujali su mjeseci i godine, a otac si je jednoga dana odsjekao kažiprst desne ruke, zbog čega više nije mogao svirati flautu, čak ni prepisivati partiture, pa je rekao liječniku da je to napravio zato što mu je puna kapa onog glupog posla i jer mu je potreban odmor. Na neki je način dao naslutiti da je za to kriv njegov sin jer iz kuće nije sklonio noževe. Prije nego što su ga poslali u ludnicu, pokušali su ga vratiti u ravnotežu potpuno drugačijim poslom. Tada je nekom biseru palo na pamet da bi posao na benzinskoj crpki, gdje neće moći dangubiti, najbrže vratio njegova oca u ravnotežu. I tako je Ismael jednoga dana, dok je radoznalo gledao kako mu po cijelome tijelu rastu dlake i gubio kontrolu nad glasom koji bi mu neočekivano zapiskutao, zbog čega je živio u smrtnome strahu da će ga čuti Leo, koja je svakim danom bivala sve ljepša, odlučio otići na benzinsku crpku, a nakon što je otac napojio žednog i izgrebanog Forda koji nije želio prepustiti nikome drugome, s gumenim se crijevom u ruci uspravio i ošinuo sina pogledom, a budući da mu mali nije ništa rekao, pitao ga je, što radiš ovdje, zašto nisi u školi?
“Nisam kriv.”
“O čemu govoriš?”
“Za maminu smrt. Ni za nezgodu s tvojim prstom.”
“Ma nisam ni rekao da…”
“Jesi, rekao si. Mrziš me.”
“Ah, idi u vražju mater.”
“Kako hoćeš”, odgovorio mu je mališan ne pomaknuvši se s mjesta.
“Eh, sada se praviš pametan?”
“Tata…”
“Marš u školu ili ću te politi benzinom. Trkom, odmah.”
“Tata…”
Tata je uperio u njega gumeno crijevo i pustio mlaz benzina prema sinu, a on se brže-bolje sakrio iza ulaštenog Stromberga koji je upravo ulazio na crpku. Ismael je pobjegao ne osvrnuvši se, ali kad se navečer vratio kući, nakon što je poluuplakan tumarao gradom, vidio je neku vrlo ljubaznu gospođu koja ga je pitala je li on Ismael, a on joj je odgovorio, jesam. A ona njemu, izgleda da ti je tata…
“Što mu je?”
“Morali smo ga odvesti.”
“Lud je. Lud kao šiba.”
“Ne govori gluposti. Bolestan je.”
“Bolestan od ludila. Htio me živog zapaliti.”
“Znamo. Sada je na promatranju, a ti i ja moramo razgovarati.”
“O čemu?”
“Što ćemo s tobom? O tome moramo…”
“Kako to mislite?”
“Slušaj… Ne možeš živjeti sam.”
“Već dvije godine kupujem hranu i kuham svaki dan.”
“Odakle ti novac?”
“Tata ga ostavi u staklenki gdje je prije bio šećer.”
“Zato ćemo te sada odvesti na mjesto gdje ćeš sve dobiti na pladnju.”
“Ne želim u zatvor. Lud je moj tata, a ne ja.”
“Ma ne, ljepotane…” gospođa se dobronamjerno nasmijala. “Kakav zatvor, ni govora. Stanovat ćeš u stanu s drugim dječacima i skrbnikom.”
“Ne dolazi u obzir, gospođo.”
Još iste je večeri upoznao četvoricu ravnodušnih dječaka i skrbnika koji se zvao Àlex. Je li ti jasno?
U sobi gdje su ga smjestili bila su dva kreveta. Drugi je pripadao jednom od novih ravnodušnih drugova koji se zvao Simó i koji je, kao što je vidio, po cijeli dan samo čitao i dobrih sat vremena očito nije ni primijetio da su mu u sobu smjestili novog druga.
Knjigu je s katalonskog preveo Boris Dumančić.
Add comment