Razlika između onog što sanjam
i stvarnosti
postoji
samo u knjigama koje držim u kupaonici.
Sve drugo je neodvojivo.
Da nisam to što jesam
bila bih isto to.

* * *

Ako su gradovi ljudi, a ja svoj
najviše volim kad je ispražnjen,
ne znači li to da i njega volim
falsficiranom ljubavlju?

Navečer ćemo se sresti.
Koristit ću javni prijevoz.
Kontrolor će ući u prikolicu mog tramvaja
preko kojeg će se s vanjske strane
protezati reklama:
tobogani akvaparka načičkani ljudima
visoko.
U polegnutom prijevoznom sredstvu
nepotrebne linije, bit ću samo ja.
Ne pitaj o vozaču,
Tramvaj će možda voziti na autopilotu,
moguće je, sve je moguće, zato
i ne pratim tehnologiju.
Kontroloru prerušenom u putnika namjernika
pružit ću falsificiranu kartu.
Ti samo ne zaboravi sve
što se nismo dogovorili, navečer ćemo se sresti.
Prazni su kolovozi u kolovozu,
u pustom gradu praznina dubi nove trase
duboko. Ne izmišljam.

Nada je svakodnevna ponuda dana
u ljetnim noćima.

Sva tragika prozora je u tome
Što čovjek i ptica uporno misle
Da nema šanse
Da bi se ikad mogli približiti
A onda ih
Jer nisu računali s frekvencijom pjeva
Prene cvrkut stakla.

* * *

Kupila sam veliki krevet
Visok i čvrst kao kuća
Već neko vrijeme ne spavam na podu
Na ovaj se krevet moram uspeti, a ne spustiti
Podnica mu je visoko, napustila sam patos skroz
I taj osjećaj je toliko izniman da mi je sada šteta zaspati
Žao mi je kad u snu propustim svoj krevet
Pa nekako i opet ne spavam
Ali zato sam jako aktivna u njemu
Tu jedem voće, pišem poeziju, telefoniram, smijem se
Tu primam djecu kada me dođu žicati lovu
Pa ih upućujem prema novčaniku, nek si ju izvade sami
Samo da ne bih morala silaziti s njega
“Carice”, kažu, ali ja se ne dam smetati
Napokon i ja imam krevet u kojem mogu stolovati
Pronašla sam ga na Ikeinoj stranici
Odjel: “Bračni kreveti”
Sastavljali su ga dva dana
Moj otac, moj sin i moj brat

* * *

Da svi dišu ovako kao ja ujutro
kad stanem na balkon
gledam u daljinu
i mislim na tebe –
na svijetu više ne bi bilo ozonskih rupa,
ali što kad ljude generalno uopće nije briga
što je to čežnja.

* * *

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip
Dok sam birala crvenu rog papriku
Prvo sam čula zviždukanje
Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube
Ali ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom
Koja ti je k tome nadzorni organ
Ili bilo kojom nepoznatom ženom
Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš
Nego neko vedro zviždukanje
Samodostatno i nikom nego sebi
A opet nekako toplo
Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan
I eto, postoje topli muški glasovi
Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja
Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva
Momentalno okrenula
Za tom toplinom koja je prostrujala
U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu
A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca
Računam, dva dana stara brada
Računam, oko trideset i pet godina staro lice i smeđe oči
I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči
Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”
I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike
Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij
Na odjelu “Voće i povrće” koji sebično svojatam
A onda je stao sam birati svoje primjerke
Jednom rukom
Jedinom rukom
Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice
Klatio prazan
Ja nisam posustala u svom poslu
Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski
Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima
A onda je s njom otplesao do vage
(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)
I nakon što je tamo obavio obavezne likove
U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji
Gipko je nastavio dalje
Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme gledajući u njegova prelijepa leđa
Potpuno mirna

I nije mi na pod ispala paprika koju sam držala u ruci
Jer sam, kao, bila potresena
Ali kunem se
Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho
“Volim te”

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

Knjigu Usnena predaja možete kupiti ovdje.