U GODINAMA KAD JE SUMRAK BLIZU,
KAO SVE DVERI NEKOG TAJNOG IZLAZA,

ako me istina već nije poslušala,
još uvijek kucam šakom o taj zid,
na kojem vrata nema.

Zna se da zidovi ne daju odgovora.
Zna se i kako pred tim istim zidom
venu svi darovi, umru oni najbolji
ljudi i žene, koje je jednom naglo
nešto okrenulo na taj uski put,
sve jasno kao obećanje,

a što su htjeli? Izbaviti
iznutra dušu, dati joj ono njezino da pjeva,
laka poput pera što dugo lebdi na lahoru,

da tako luda i slobodna prilazi drugima
u spasu od olova, lanca i konopca, teških spona
i uza u kojima živimo,

da nekad,
u spokojnoj vedrini koja nema imena,
postanu, budu jedan drugome. Sve zapisano
druge svrhe ni nema.

Sve je sad radost, sve je vedra znanost,
sve je veselje, svemu se može
stati na rep, sve je svršetak,

sve je konačna riječ, taj isti rep i dočetak,
sve je sad opća šarena dragost i milje,
i neka nas Vrag sad sve odnese.

A već sam jednom na ovoj zemlji živio,
o tome sumnje nema,
znam svaki kutak u kojem sam bio,
sve se obnavlja, ni tu više ništa nema;

Bog dolazi na zemlju kad je nijema,
a tad se ništa ne ponavlja:
lijepa ljubice, golema stijeno,
suha grano, jalova utrobo,
a što nama treba?

Iskra između dva prsta, žarište
još neviđeno, nepokorno i divlje,
ono što pali plamen,

ne oslanjaj se na to,

sve živo gnijezdi se i stalno seli
na nova nepredviđena mjesta, a čovjeka,
uvijek u tami spasi neočekivano,
i njegov mrak,

bljesak tek jedne slike; daj mi
u zalog sve naše krive stvari bez ostatka,
daj mi da to još nekako izgovorim,
jer tu, sad više ničeg nema.

(LIRIKA)

ono nešto tiho što ti kažem, ono nešto nježno i čisto,
ono plemenito – napokon ono lijepo
što sliči na istinu kao molitva,

trebalo bi ti dati što nitko nije dao,
ono što nitko nikad tebi nije rekao
(a i ti sam, smrdljiv pas na kiši,

još čezneš za onim što se nije reklo,
dok živiš samo svoju časnu riječ,
jednom zadanu, zauvijek danu,

posve ludu i živu mogućnost istine,
koja se više ne zna ni zapisati,
jer smjesta ne bi bila istina),
drhtimo zajedno, čeka na nas tamo
zagrljaj koji briše sve,
a potom, nema

Ti lijepa, o draga, i tako slatka, htio bih ti dati
još nešto živo za živo, nešto neizrecivo
iz ruke u ruku, samo ono
što nitko nikome ne može više oteti,
a ne zna se što je,

vidi se samo što se još vidi, tri riđa stabla u dječjem vrtiću,
žarki cvijet u loncu kasnog ljeta; njima naši dani
i onako odaju sva svoja drevna imena,
mladi u mladom, odjednom
pune nebo i zemlju,

tako jako
da s njima u taj sumrak nemaš više ništa.

Doznaje se:
nad glavom leti ptica.

Cijeli život, nad glavom
leti ti ptica,
a nije grabljivica, nego je
po svim zakonima,
prilagođena uzgonu koji je jedro,
i po tom zakonu baca se i kruži,
ponire duboko, opet se uvis vraća,
ptica,
jedro, nema za nju druge riječi:
ona je ptica.

Lutaš, a ona je tebi uvijek tu.
Navodi te na put, poput radara
koji u magli vodi zrakoplove,
prije nesreće

Kako tek sad to znaš? Kako je sad tek vidiš?
Je li ona tvoja, ili je samo drevni znak,
biće što vodi duše u podzemlja, ili se
sama sobom pronosi uvis, kroz svaki uznemireni zrak?

Ni jedna oluja,
tako se barem čini,
ne može njoj nauditi – tu je ona,
stoji odmah iznad tebe, visoko
jedri ti dalje nad smrtnom glavom
ta zračna ptica.

Ali, što nisi znao: bila je ptica selica. Dođe dan
i nema je više. Odletjela je. Žensko, grabljivica,
ipak je vrebala neki jači plijen.
Bez nje nad glavom,
duše više ne vodi ništa, sada se
cipele same lijepe za blato, a ptici,
posve novi, ni ne znajući za nju,
pjevaju opake psalme, ružne hvalospjeve.
Ona, seli se, opet lebdi i kruži, čeka, ostaje ista
ta ptica.

Knjigu Na otvorenom kraju možete naručiti ovdje.