Pojam “antisemitizam” se danas najčešće koristi za opisivanje svih djela protužidovskog karaktera, bez obzira da li je njihov motiv rasna mržnja, ili neki drugi izvor neprijateljstva. Termin Semiti se koristi kao skupno ime narodâ koji su navodno potomci biblijskog Šema, brata Hamova i Jafetova. U stara vremena, cijela zapadna Azija, osim Male Azije, bila je nastanjena semitskim plemenima, koja su se dijelila na četiri grane: babilonsko-asirski Semiti (istočni Semiti); kanaanski Semiti (zapadni Semiti); Aramejci (sjeverni Semiti) i arapski Semiti (južni Semiti ili Arapi).

U drugoj polovici 18. stoljeća javlja se u lingvistici pojam “semit” pri pokušaju klasifikacije jezičnih porodica. Pojam “antisemitski” pojavio se 1860. kad je orijentalist Moritz Steinschneider (1816. – 1907.) predbacio Ernestu Renanu (1823. – 1892), francuskom orijentalistu, njegove “antisemitske” predrasude. Čini se da je potom termin zaboravljen (poznata je zasad samo jedna uporaba tog pojma 1865.), da bi na velika vrata ušao u politički život 1879. Te je godine, naime, novinar Wilhelm Marr (1819. – 1904.) objavio u Berlinu polemični tekst Pobjeda židovstva nad njemstvom, da bi potom osnovao Antisemitsku ligu. Potom se rasplamsala žestoka javna debata, čime se pojam antisemitizam definitivno etablirao u njemačkom, a potom i u drugim europskim jezicima. Brzo prihvaćanje novog termina u Europi, pogotovo u Njemačkoj, ukazuje na to kakva je atmosfera tada vladala diljem Europe.

Pojam antisemitizam u Hrvatskoj je prvi put zabilježen u Obzoru 1880., kad je prenesen sadržaj diskusije na sjednici Ugarskog sabora o uličnim neredima koji su se netom dogodili. Zastupnik Győző Istóczy (1842. – 1915.) Židove je smatrao odgovornima za svo zlo i korupciju. Spomenuo je antisemitski pokret koji se razvija u Njemačkoj, a smatrao je da bi se i u Ugarskoj mogao razviti (jer očito postoji plodno tlo za to). Kad je zastupnik htio pročitati statut berlinskog antisemitskog društva, predsjedavajući ga je zaustavio s napomenom kako to nema veze s predmetom rasprave. Ipak, tokom Istóczyjeva izlaganja, neki su mu odobravali i pljeskali kad je Židove nazivao uzrokom svega zla i “meštrima korupcije”. Sve su to uredno bilježile i hrvatske novine. Potom se u sljedećim mjesecima pojam antisemitizam u hrvatskoj javnosti pojavljuje sve češće, ali ga nitko ni u jednom trenutku nije eksplicitno objasnio. Osim toga, pojavljuje se u više varijanti prijevoda, na primjer “protusemitički”, “protusemitski” ili “antisemitički”. No, otprilike do ljeta 1881. u hrvatskom su tisku prevladali oblici antisemitski i antisemitizam.

U Hrvatskoj je pojam antisemitizam za neke odmah postao krajnje odiozan, pa autor(i) u pravilu – ovaj puta pravaške Hrvatske domovine – bježe od te etikete: “Antisemiti nećemo biti, kao što ni danas nismo jer kad bi se nagrade dijelile za vjersku i narodnosnu snošljivost, nema dvojbe, da bi se hrvatski narod, mogao bez straha natjecati za prvu nagradu”. Za druge, pak, poput marginalaca Milana Obradovića i Vjekoslava Maletića, etiketa “antisemit” bila je neka vrsta samohvale i osobne promocije.

Etimološki, ovaj bi se izraz mogao odnositi na mržnju spram semitskih naroda koji govore jednim od semitskih jezika (poput arapskog ili amharskog), ali otkako je formuliran označava oblik rasizma temeljen na pseudoznanstvenim tvrdnjama i uperen je isključivo protiv Židova. Može se tvrditi da je antisemitizam kao termin u osnovi netočan, jer bi izvorno mogao označavati i neprijateljstvo prema Arapima i drugim “semitskim” narodima. Takva teza ima osnova utoliko što su danas Židovi razasuti diljem svijeta i malo je onih za koje bi se moglo reći da su “semitskog” podrijetla. Međutim, to nas ne sprečava da uvriježeni termin antisemitizam koristimo isključivo u njegovom protužidovskom smislu, jer je kao takav i stvoren. Uostalom, postoji i termin “arapski antisemitizam” koji označava neprijateljstvo Arapa protiv Židova. Promotrimo li taj termin strogo etimološki mogao bi se smatrati tipičnim oksimoronom, ali, kao i u slučaju svakog drugog uvriježenog izraza, neovisno o njegovom etimološkom podrijetlu, upotreba termina antisemitizam ostaje smislena i ne stvara nesporazume. Što je to antisemitizam? Osim već spomenutog Krausova pregnantnog i sarkastičnog odgovora, takvih definicija ima mnogo, i pretežno su slične jedna drugoj. Glasoviti njemački historičar Theodor Mommsen (1817. – 1903.) je 1880. tvrdio da je “antisemitizam političko uvjerenje rulje. To je odvratna zarazna bolest, kao kolera – ne može se niti objasniti niti izliječiti”.

Klasični englesko-engleski Websterov rječnik nudi kratku definiciju: “Diskriminacija ili predrasude ili neprijateljstvo prema Židovima”. Hrvatski jezični portal daje malo šire objašnjenje: “neprijateljstvo prema Židovima na religijskoj, nacionalističkoj ili rasnoj osnovi (dosl. ‘prema semitima’, od kojih su Židovi jedan narod); ideologija po kojoj su Židovi zbog svoje vjere, nedovoljnog patriotizma i sl. te osobito zbog svojih rasnih osobina pogubni i opasni za druge narode i kulture”.

U današnje vrijeme, dvadesetih godina 21. stoljeća, kad se vrlo rijetko otvoreno iskazuje antisemitizam na rasnim ili vjerskim osnovama, postaje jasno da “antisemitizam” označava mnogo širi fenomen negoli je to bila njegova vjerska ili rasna komponenta u proteklim stoljećima. Sada se često manifestira u neuobičajenim obrascima, pa ga je tim teže precizno definirati kao pojam. Dodatno otežavajući element u poslu takve vrste jest da “antisemitizam nije teorija, on nema nikakvu teoretsku podlogu. On ima samo predstavu o imaginarnom neprijatelju (Židovu) kojeg je sam stvorio. Kao pobuna frustriranih mediokriteta, antisemitizam je konstantni pratilac sukoba reakcije i socijalnog napretka, sredstvo reakcije – koja već stoljećima u gluposti i zločinu ima svog najboljeg saveznika”, tvrdio je, ne bez emocionalnog angažmana Laslo Sekelj. U tome dodatni problem vidi Žarko Puhovski kad kaže da kako antisemitizam nema “realnu socijalnu podlogu, nego sasvim imaginarnu, koja, međutim, može biti ‘elastično’ rabljena, tako da služi gotovo svakoj realnoj svrsi”, Puhovski zaključuje kako “se na Židove gleda svojevrsnim škarama, i ‘von oben’ i ‘von unten’, prezire ih se i zavidi im se istovremeno, ali nijedno od toga ne olakšava njihovu poziciju”.

Antisemitizam je i konstitutivni element politike u autoritarnim društvima kao i u demokratskim društvima u kojima su prisutni antidemokratski osjećaji i ponašanja. Antisemitizam nije racionalan, on dakako nema nikakvog znanstvenog utemeljenja. Osim što je pseudoznanstvena izmišljotina, antisemitizam će se naći i u vjerskim učenjima, a dugovat će mnogo kolektivnoj psihologiji, jer kad masa krene koristiti stereotipe kako bi objasnila identitet, ponašanje, itd., svih pripadnika nekog kolektiviteta, samo manjina uspijeva razlučiti što je u nekoj situaciji istina, a što laž.

Pojave antisemitizma uvjetovane su s mnogo čimbenika, različitih u vremenu i prostoru, pa je utoliko teže objasniti cjelinu tog fenomena, kao i sve njegove osobitosti. Stoga je danas u znanosti i u politici na stolu niz analiza i ponuđenih definicija termina antisemitizam.

Jedna od definicija koje se u posljednje vrijeme najviše citira i prihvaća jest pravno neobvezujuća Radna definicija antisemitizma koju je 2016. usvojila 31 država članica Međunarodnoga saveza za sjećanje na holokaust (IHRA), među njima i Hrvatska:

Antisemitizam je određeno poimanje Židova, koje se može iskazivati kao mržnja prema njima. Usmena, pismena i fizička izražavanja antisemitizma koja su usmjerena prema Židovima ili nežidovima i/ili prema njihovoj imovini, ustanovama židovske zajednice te židovskim vjerskim objektima.

Osim toga, takve manifestacije mogu biti usmjerene i protiv države Izraela, koja se smatra židovskim kolektivitetom. Međutim, kritiziranje države Izraela slično onome kakvo se upućuje bilo kojoj drugoj državi ne može se smatrati antisemitizmom. U antisemitskim napadima često se optužuje Židove za urotu s ciljem da se našteti čovječanstvu i često se koriste kako bi se Židove optužilo zbog toga “što stvari idu loše”. Antisemitizam se iskazuje u govoru, pisanju, slikovnim oblicima i djelima, a koristi se pogrešno postavljenim stereotipima, kao i negativnim karakternim obilježjima.

Suvremeni primjeri antisemitizma u javnome životu, medijima, školama, radnim sredinama, kao i vjerskome životu, uzimajući u obzir cjelokupan kontekst, mogu uključivati, ali se ne moraju svoditi samo na:

· pozivanje, pomaganje ili opravdavanje ubijanja ili ugrožavanja Židova u ime radikalne ideologije ili ekstremističkih vjerskih stajališta;

· stvaranje lažnih, dehumaniziranih, demonizirajućih ili stereotipnih optužbi protiv Židova kao takvih ili Židova kao društvene grupe. Optužbe takvoga tipa su osobito (ali nisu i jedine!) mit o svjetskoj židovskoj uroti ili tvrdnje da Židovi vladaju medijima, ekonomijom, strukturama vlasti ili drugim društvenim institucijama;

· optuživanje Židova kao naroda da su odgovorni za stvarna ili izmišljena nedjela koje je počinio neki Židov kao pojedinac ili neka grupa Židova, ili čak za djela koja su počinili nežidovi;

· osporavanje činjenica, razmjera, mehanizama (primjerice plinskih komora) ili organiziranosti genocida nad židovskim narodom koji su počinili nacionalsocijalistička Njemačka i njezini saveznici tijekom Drugoga svjetskoga rata (Holokaust);

· optuživanje Židova kao naroda ili Izraela kao države da izmišljaju ili preuveličavaju razmjere Holokausta;

· optuživanje židovskih građana neke zemlje da su lojalniji Izraelu nego vlastitoj državi ili da postoje navodni prioriteti Židova diljem svijeta koji su im važniji nego interesi njihovih vlastitih država;

· osporavanje Židovima pravo na samoopredjeljenje tvrdnjom da je postojanje države Izraela rasističko po svom karakteru;

· prihvaćanje dvostrukih standarda zahtjevima da se Izrael ističe ponašanjem koje se ne očekuje ni od jedne druge demokratske države;

· korištenje simbola i slika koji se povezuju s klasičnim antisemitizmom (primjerice tvrdnje da su Židovi ubili Isusa ili optužbe za ritualna ubojstva) kako bi se okarakterizirali Izrael ili Izraelci;

· uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom;

· stajalište da su Židovi kolektivno odgovorni za djela države Izraela.

Antisemitska nedjela smatraju se zločinom kada su tako definirana zakonom (primjerice u nekim zemljama poricanje Holokausta ili dijeljenje antisemitskih tiskovina).

Antisemitskim zločinima se smatraju napadi na ljude i imovinu – kao što su zgrade, škole, mjesta molitve i groblja – koji su izabrani zato što jesu židovski ili se smatra da su židovski ili su na bilo koji način povezani sa Židovima.

Antisemitska diskriminacija je onemogućavanje Židova da imaju ista prava kao i drugi građani, što je u mnogim zemljama suprotno zakonu.

Kupi ovdje!