Dućan je ulicu niže 

Gospodine, molim vas, maknite se od vrata, vidim vas kroz ključanicu i to često, dovoljno često da zaključim kako to ne može biti slučajnost, ako nešto trebate, bilo što, dućan je ulicu niže, radi svaki dan osim nedjeljom, možda i subotom radi, to se lako provjeri, jasno piše na vratima, uglavnom, ne sviđa mi se što se motate ovuda, očekujem da mi sin dođe u posjet svaki tren sada, vrlo skoro sada, neće biti ugodno ako vas zatekne tu, kako mi dašćete pred vratima, to je neugodno, ne tvrdite suprotno, nema potrebe da se dalje ponižavate, pa gledam ja kroz ključanicu i odmah da raščistimo, nit’ sam luda nit’ bolesna, ne treba meni nitko, a ponajmanje vi, gospodine, možda sam stara, ali luda nisam, a i sin će jednom doći. Obećao je doći čim stigne. 

Probudio nas je potres 

Soba se divljački zatresla, nešto je palo i razbilo se, alarmi na autima vrisnuli su, a mi smo na parking istrčali sneni i zbunjeni. Zagledali smo se svatko prema svom balkonu, poduprli beton pogledima, jer sve odjednom izgleda neobično krhko, i zgrada, i taj stan na drugom katu, i balkon, posebno balkon koji ni za tren ne puštam iz vida. Ne znam za druge, ali ja sam se nadao da će mi se gore ukazati neki drugi ja, staložen i smiren, u šlafroku, sa šalicom kave, koji je kroz sve to prošao neokrznut i zna što treba činiti dalje, neki ja koji će s balkona, dignutim palcem pokazati: Sve je! 

— 

Zagreb se tog jutra naherio i napuknuo, a ono što će znanstvenike zbunjivati u godinama koje dolaze bile su rupe. Na najneobičnijim mjestima, kao i na sasvim običnim, pojavile su se te nepristojne rupe, tako smo ih zvali, rupe koje nije bilo moguće zatrpati bez obzira na to koliko šute i šodera u njih bacali. Pojavile su se naglo, ali su nam, izgleda, ostale u trajno nasljeđe. Zijevajući iz betona, rugale su se našim slomljenim fasadama, srebrnom bešteku i prometnim gužvama. “Tu smo da ostanemo, vi nesposobni, prepotentni šupci”, čulo se cerekanje iz mraka. Vrijeđale su prolaznike po različitim gradskim temama, temeljito, informirano i dosljedno. Pristojnim Zagrepčanima to je bilo neprihvatljivo; nisu željeli slušati o stvarima koje nisu lepe. Kako bi rupe ušutkali, napravljene su studije, ozbiljna lica suočena su u debatama, no općeprihvaćeno mišljenje bilo je da se ova vrsta rupa može zatvoriti na samo jedan način: potrebno je glave političara zagurati duboko unutra, a ukoliko je rupa većeg promjera, onda je nužno političara utjerati cijelog, na način da iz zemlje vire samo vrhovi cipela. Mogli smo to napraviti, ali nismo. 

“Takav ste grad,” zaključile su rupe nakon svega, “iznutra šupalj.” 

U poslovnicu banke utrčao je stariji muškarac 

Zaštitari su po protokolu požurili prema sumnjivcu, a on je iz džepova izvadio hrpu zgužvanih novčanica i tražio da razgovara s voditeljem. 

Klijenti banke su se došaptavali, zaštitari su ustuknuli, muškarac je nestrpljivo tapkao na mjestu, a svi zajedno gledali su kako niz stepenice odmjerenim korakom silazi voditelj poslovnice. Popravio je kravatu, uvježbano se nasmiješio i pitao: “Kako mogu pomoći?” 

Muškarac mu je prišao na korak, možda i bliže: “Mogu šaptati bankomatima.”
“Kako molim?”
“Priđem im s boka, nagovorim ih na razne stvari.” 

— 

U banku je jutros stigao dopis i izazvao paniku. Čuo sam trku po stubištu, odjeke cipela po hodnicima, netko je zazivao majku. 

Zatim tišina. 

Izvirio sam iz ureda, oprezno. Pogledao lijevo pa desno. Nije bilo nikoga. Po podu su lepršali papiri i krupne novčanice. Prozor na kraju hodnika lupao je na vjetru. 

Vratio sam se u ured, otvorio mail i još jedanput, polako, pročitao dopis. Došao je s “instance najvišeg autoriteta.” Pisalo je: 

A što ako novac nije važan? 

— 

U obilazak banke stigla nam je Netflixova produkcija; žele snimiti akcijsku scenu, kažu, trebaju izvornu lokaciju. U mailu je pisalo: Traži se set za pljačku banke. Mjesto radnje: Hrvatska. 

Vodim ih u obilazak po staroj secesijskoj zgradi, mramornim stubištem prekrivenim crvenim tepihom, zastajemo pred vitrajima u glavnom holu, gledaju drvene podove i ručno obrađene okvire vrata. Primjećujem da se glavna njuška iz Londona mršti, odmahuje glavom. Kao vrhunac ture pokazujem im stari sef u podrumu; star je više od sto godina, od kovanog željeza, zanatski ukrašenih rubova. Izgleda kao sa setinga Burtonova filma. Naslonim se na njega kao na dobru priliku i kažem: 

“And?!”
Šef iz Londona skine naočale, obriše ih, okrene se prema ekipi i kaže: “Ovo nije Hrvatska… Ne, ovo nije Hrvatska.” 

— 

New York Times pisao je o našoj banci u rubrici “Vjerovali ili ne”.
Na najprometnijoj ulici glavnog grada, piše američki novinar, nalazi se bankomat koji Zagrepčani zovu Robin Hood. Taj nestašni ATM početkom mjeseca počne čudno zujati, ekran mu se zamrači, a iz utrobe mu lete novčanice. 

Neobična pogreška traje petnaestak minuta, nakon čega ekran ponovo zasvijetli, ispiše poruku Dobrodošli i sve se vrati u normalu. 

Pozicija bankomata tako je dobra da ga se ne isplati micati, trošak neugodnog kvara zanemariv je u odnosu na prihod koji uređaj mjesečno ostvaruje. Banka je angažirala njemačke servisere da riješe kvar. Vijest o profesionalcima iz Bavarske ozbiljno je zabrinula Zagrepčane, izgledalo je to kao kraj Robina Hooda, no ništa se nije promijenilo. Između prvog i petog u mjesecu, u koje god vrijeme dana ili noći, bankomat bi zazujao, ekran se ugasio, a stotke zalepršale Ilicom. 

Zagreb je tih mjeseci uživao u minimisteriju koji je prerastao u atrakciju. Neki su tvrdili da su viđali starijeg gospodina kako prilazi i nešto šapće Robinu Hoodu. Drugi su objašnjavali da je cijela stvar zapravo gerilska kampanja novog direktora marketinga: bankomat je postao globalno poznat, najčešće fotografiran ATM na svijetu, kako je pisao američki novinar, a redovi turista stajali su pred Robinom Hoodom da baš s njega podignu novac. Prihod od stranih kartica višestruko je premašivao neobično “ulaganje”. Treći su govorili da bi kvar sigurno otklonili Kinezi, te da je u životu najočitiji odgovor ujedno i najtočniji: Robin Hood je jednostavno pokvaren. 

A onda tog jutra, probudio nas je potres. Na bankomat je pao komad krova, zdrobivši mu mehanizam. Popravak je nemoguć, odgovarala je banka na upite građana. Neke priče tako završavaju: PR objavom za medije. Od svega je ostao članak u New York Timesu, nekoliko grafita na zidu kraj (sada sasvim običnog, novog) bankomata i natpis – oprez, pada žbuka. 

Okruženje opasno po život, opasno po kratke priče. 

Kupi knjigu!