Autor: Bou017eidar Brezinu0161u010dak Bagola

Jozo veu0107 petu godinu radi u trgovau010dkom centru u mu00fcnchenskom podzemlju. Upoznao je svaki kutak tog velebnog zdanja koje zavru0161ava petim katom ispod zemlje. Uz mnoge trgovine, magazine i prostrane garau017ee, tu je i stanica podzemne u017eeljeznice. Ljudi najviu0161e cijene pokretne stepenice. Bez njih se jednostavno ne mou017ee zamisliti u017eivahnost podzemlja. Jozo to itekako dobro osjeu0107a, jer njegov posao umnogome zavisi bau0161 o stepenicama. Radi, naime, kao u010distau010d svih moguu0107ih hodnika, stepeniu0161ta i javnih prostorija. Bezbriu017ean i gotovo neprimjetan. Nitko u tom podzemnom kou0161maru nema vremena za obiu010dnog smetlara. Pogotovo kad se radi o u201causlenderuu201d kojemu metla u tuu0111ini vrijedi viu0161e od izuu010dena zanata u domovini.

Predbacila mu je to jednom prodavau010dica vou0107a i povru0107a, prijeratna Njemica iz Osijeka, koja se namjerno ruga jugoslavenskim radnicima. Nau017ealost, nije ona jedina. Na svom radnom mjestu dou017eivio je Jozo i mnogo gore stvari. Rugali su mu se u010dak i u201cpasou0161ariu201d, ljudi iz njegova kraja koji rade mou017eda mnogo teu017ee i prljavije poslove, u0161to je, uostalom, najmanje vau017eno kad je rijeu010d o zaradi.

U proteklih pet godina nitko se nije prituu017eio na to kako on radi svoj posao. Poslodavac je njime zadovoljan, a zarada je svake godine neu0161to veu0107a. Sam posao nije ni izdaleka tako prljav i odvratan kao u0161to se to obiu010dno misli. Nijemci su ipak donekle pristojni na javnim mjestima, koriste se pepeljarama i kantama za smeu0107e. Najviu0161e posla zadaju mu upravo zemljaci i ostali tuu0111inci, koje mou017ee lako prepoznati veu0107 po njihovu nesnalau017eenju u podzemlju. No to ga nimalo ne zbunjuje. u017dao mu je samo u0161to ne razumije nijedan drugi jezik osim hrvatskoga. Tako je zapravo primoran na razgovor sa zemljacima iz Hrvatske i Bosne, premda bi viu0161e volio razgovarati s domau0107inima. Oni bi u njemu barem cijenili u010dovjeka, ne bi ga smatrali niu0161ta manje vrijednim od ostalih radnika.u00a0

Pored toga, svaki dan saznao bi neu0161to novo, dok ovako mora sluu0161ati stalno ista naklapanja o visokim zaradama. Kao da je njemu stalo do takmiu010denja u zarau0111ivanju. Zarau0111uje bau0161 onoliko koliko je naumio. Nastoji u0161to skromnije u017eivjeti, mnoge stvari vidjeti i iskusiti. Svaki dan redovito obiu0111e sve prostorije, zaviri u svaku kantu, isprazni svaku pepeljaru i pritom radoznalo promatra ljude kojima se uvijek nekamo u017euri, putnike kako nestrpljivo bulje u elektronske natpise za pojedine vlakove, kako se naginju nad trau010dnice, kao da se nalaze u nedoumici hou0107e li izvru0161iti samoubojstva ili kakav poslovni zadatak.u00a0

Na klupama obiu010dno sjede stariji ljudi, studenti ili turisti. Nau0111e se i pokoja dama sa psetancem u naruu010dju. Takvu bi opsovao u sebi i produu017eio do sljedeu0107e kante za smeu0107e. Naju017eivlje je na samom vrhu podzemlja. Tu se uvijek netko s nekim svau0111a, netko nekoga zagovara, politiu010dki ogovara ili navijeu0161ta neku novu sektu. Sve je to za Jozu, sreu0107om, nerazumljivo. Zbunjuju ga jedino ljudi koji danima stoje na istom mjestu i nude prolaznicima nekakve novine na razliu010ditim jezicima. Svjedoci Jehove. Jednom mu je starija gospou0111a jednostavno poklonila jedan primjerak Kule strau017eara. u010cudi ga odakle tim ljudima toliko strpljenje. Doista moraju biti fanatici, za razliku od mladog u010dupavca koji se dere i svira samo dotle dok ne skupi novac za veu010deru.u00a0

Dernjava je svojstvena i ostalim radnicima, prosjacima i pijancima kojima je podzemlje najprikladnije utou010diu0161te. Sve to nadopunjuju telefonske govornice koje podzemnoj galami pridaju posebnu drau017e tehniu010dke zbilje. Podzemlje mou017ee biti vrlo zanimljivo ljudima koji tek ponekad siu0111u u njega, meu0111utim Jozi je ono svakidau0161njica. Niu0161ta nije vrijedno spomena, kao u0161to ni on sam ne zavrjeu0111uje nikakvu pozornost uu017eurbanih prolaznika. Poigrava se visokim kantama, katkada znatiu017eeljno zaviri u njih, premda nikad u njima ne nau0111e niu0161ta vrjednije od plastiu010dnih vreu0107ica.u00a0

Ali jednog jutra njegova je navika zavirivanja u kante bila spasonosna. U podzemlju ne bijau0161e jou0161 gotovo nikoga. Spuu0161tao se sa svojim radnim priborom na stanicu podzemne u017eeljeznice kad ga odjednom iznenadi plau010d iz obliu017enje kante za smeu0107e. Pomisli da mu se to samo priu010dinilo. Zastane. No plau010d je bivao sve raspoznatljiviji. Priu0161ao je kanti i vidio da je stvarno rijeu010d o novorou0111enu010detu. Toliko se uplau0161io da je pou010deo glasno vikati. Dotru010dalo je nekoliko prodavau010dica i deu017eurni policajac, a malo poslije i sluu017ebenici prve pomou0107i. Sve je u trenu bilo gotovo. Kad se Jozo konau010dno smirio i dou0161ao ponovno k sebi, u podzemlju se sve odvijalo po ustaljenom dnevnom redu. Jedino je novopridou0161li djelatnik policije zapisao njegove podatke. Toga se Jozo jou0161 viu0161e uplau0161io, znau010di, nakon svega u0161to se tako nenadano zbilo, zbog zasluge za spau0161avanje neu010dijeg u017eivota, on u0107e sada imati jou0161 posla s pravosudnim organima.

u010citav dan razmiu0161ljao je o djetetu i proklinjao u017eenu koja ga je ostavila bau0161 u kanti za smeu0107e. Zau0161to ga nije pobacila, kad se veu0107 toliko priu010da o pobau010dajima?! Svaki dan sluu0161a kako su djeca teu0161ko breme, sluu0161a to od svojih zemljakinja koje su dogurale do prodavau010dica za u0161tandovima. Njih hvata panika radi zbrinjavanja jednog jedinog djeteta, a njegova Anu0111a daleko dolje u Imotskoj krajini hrani petera usta i stalno ga u pismima podsjeu0107a da su djeca dar od Boga. I jesu. Djeca su blagoslov. Eto, da njih dvoje nisu imali djece, on bi i dalje radio za neku crkavicu. Ovako mu je fratar na kru0161tenju treu0107eg djeteta obeu0107ao srediti da dobije papire i nau0107i posao u Njemau010dkoj. Nije bau0161 ne znam kakav posao, ali je zarada dobra.u00a0

Anu0111a je obnovila prizemnicu od kamena, opremila je novim namjeu0161tajem, a kupila je i dvadeset ovaca. Uza sve to otvorila jou0161 i u0161tednu knjiu017eicu! Najstariji sin Zoran zavru0161io je drugi razred gimnazije s odliu010dnim uspjehom, ku0107erke Matilda i Greta najbolje su u osmom i u0161estom razredu, a blizanci Jerko i Mile najomiljeniji meu0111u prvau0161iu0107ima. Divota je imati u017eenu poput Anu0111e. Ona je jednostavno luda za djecom, a niu0161ta manje i za svojim muu017eem, laskao je Jozo svom prohtjevu za tjelesnom nasladom, unatou010d gnusnom dogau0111aju.

Novorou0111enu010de u kanti za smeu0111e! Je li to moguu0107e? Kao da ne postoji bezbroj drugih moguu0107nosti. Mogla ga je baciti u rijeku ili ostaviti pred neu010dijim vratima. Mou017eda bi se nau0161la obitelj koja bi ga posvojila. U Njemau010dkoj ima na stotine i stotine obitelji bez djece, u010duo je od fratara u Hrvatskoj katoliu010dkoj misiji nedaleko od Haupt bahnhofa. Govorili su kako se mnoge njemau010dke obitelji viu0161e u017ertvuju za kuu0107ne ljubimce nego za djecu.

Jozo osjeti straviu010dnu potrebu da ljudima glasno kau017ee. Sva ta njihova galama ustvari samo prikriva u010dovjekovu podlost koja se jutros tako neljudski ou010ditovala. Takva se iznenau0111enja ne mogu zaboraviti, u010dak ni po cijenu novu010dane nagrade koju je Jozo nekoliko dana poslije primio zajedno s uokvirenom zahvalnicom. Srdau010dan stisak ruku i brojne u010destitke nimalo ga nisu uzoholile. I dalje mete podzemne prostorije, promatra uu017eurbane ljude, ali njegovo promatranje sada je mnogo dublje. Ne zadru017eava se na staniu010dnim peronima, povlau010di se na osamljena mjesta, u zakutke. Prevelika blizina ljudi u010dovjeka samo izobliu010duje. Ne mou017ee se ogledati u njihovim ou010dima. Sve njih mnogo viu0161e muu010di prolaznost vremena negoli smetlarova opomena.u00a0

Preostaje mu jedino metla.

u00a0