Izvorište svega, luminiscencija, ima, naravno, više oblika nego li je zvijezda na nebu. Jedna dobra misao dovoljna je da zasjaji. No jedna jedina greška može spaliti šumu u srcu i skriti zvijezde na svim nebima. I dok greška dalje plamsa, zbog uništene ljubavi ili izgubljene vjere možeš pomisliti da si gotov i da ne možeš dalje. No to nije istina. Nikada nije istina. Što god činio, što god izgubio, luminiscencija te nikada ne napusti. Sve što unutra umre može uskrsnuti ako to dovoljno jako želiš. Srce ne zna odustati jer ne zna lagati. Podigneš pogled sa stranice, upadneš u osmijeh potpunog neznanca i potraga ponovno počinje. Nije ono što je bila. Uvijek je drugačija. Uvijek je nešto drugo. No nova šuma koja izraste u povrijeđenom srcu ponekad je divljija i moćnija no što je bila prije požara. Ostaneš li tamo, u tom sjaju u sebi samome, novom mjestu za svjetlo, koje sve oprašta i nikada ne odustaje, prije ili poslije naći ćeš se na tammo gdje ljubav i ljepota stvaraju svijet: na početku. Početku. Početku.
“Hej, Line, kakav početak dana!” povikao je Vikram odnekud iz tamne, vlažne sobe. “Kako si me pronašao? Kad si se vratio?”
“Evo sad,” odgovorio sam stojeći na širokim francuskim vratima koja su se otvarala na uličnu verandu prostorije. “Jedan mi je dječak rekao da su tu. Izađi na minutu.”
“Ne, ne, ti uđi, čovječe! ” nasmijao se Vikram. “Upoznaj momke!”
Oklijevao sam. Moje oči, sjajne od neba, u mračnoj sobi nisu vidjele ništa doli gruda sjena. Jasno sam vidio jedino dva mača sunca koja su probadala zatvorene kapke i probijala vrtložne oblake koji su mirisali na aromatični hašiš i zagorenu vaniliju smeđeg heroina.
Sjećajući se tog dana, mirisa droge, sjena i vrele svjetlosti koja je presijecala sobu pitam se je li me intuicija zadržala na pragu i spriječila da uđem. Pitam se koliko mi je život mogao biti drugačiji da sam se okrenuo i otišao.
Naše su odluke grane na stablu mogućnosti. Tri monsuna nakon toga dana Vikram i neznanci u toj prostoriji bili su nove grane u šumi koju smo neko vrijeme dijelili: urbanoj šumi ljubavi, smrti i uskrsnuća.
Od tog kratkotrajnog skanjivanja, trenutka koji mi se tada nije činio nimalo važnim, jasno se međutim sjećam kako sam, kad se Vikram pojavio iz mraka, zgrabio me za nadlakticu i odvukao u sobu, zadrhtao od dodira njegove znojne ruke.
Golemi krevet, koji se protezao tri metra od zida na lijevoj strani, dominirao je velikom pravokutnom prostorijom. Na krevetu je ležao čovjek ili, naizgled, mrtvo tijelo, u srebrnoj pidžami, s rukama prekriženim preko prsiju.
Prsa mu se, koliko sam mogao razabrati, nisu ni dizala ni spuštala. Dva su čovjeka, jedan lijevo od nepomičnog tijela, drugi njemu zdesna, sjedila na krevetu i pripremala lule za čilum.
Na stropu, točno iznad glave čovjeka koji je bio mrtav ili u dubokom snu, bila je golema slika Zoroastera, proroka parsizma.
Kada su mi se oči priviknule na tminu ugledao sam tri velika stolca, razdvojena dvjema teškim antiknim komodama uz zid nasuprot verandi, a na svakom od njih sjedio je muškarac.
Vrlo veliki, skupi perzijski sag bio je na podu i različite fotografije ljudi u tradicionalnoj odjeći Parsija. Meni zdesna, nasuprot krevetu, na ladičaru s mramornom plohom na vrhu bio je hi-fi uređaj. Dva su se stropna ventilatora vrtjela sporo, tek toliko da ne uskovitalaju oblake dima u sobi.
Vikram me proveo pokraj kreveta da upoznam čovjeka koji je sjedio na prvom od tri stolca. Bio je stranac poput mene, ali viši: njegovo dugo tijelo i još dulje noge bile su ispružene na stolcu kao da pluta u kadi. Pretpostavio sam da mu je oko tridest i pet godina.
“Ovo je Concannon,” rekao je Vikram, gurnuvši me naprijed. “On je u IRI.”
Ruka koju sam stegnuo bila je topla, suha i vrlo snažna.
“Jebo IRU! ” rekao je izgovorivši prvu riječ sa sjevernoirskim naglaskom. “Ja sam iz Ulsera, UVF-a, ali ne mogu očekivati da poganska pička poput Vikrama to kuži, je li tako?”
Svidjelo mi se samouvjereno svjetlucanje u njegovu oku, no nisu mi se svidjele samouvjerene riječi iz njegovih usta. Povukao sam ruku i kimnuo.
“Ne slušaj ga,” rekao je Vikram. “Kaže puno čudnih sranja, ali partijati zna kao nijedan stranac kojeg sam upoznao.”
Odvukao me prema drugom muškarcu u redu stolaca. Upravo kad sam mu se približio mladić je povukao dim iz čiluma koji je zapalio čovjek s trećeg stolca. Kada je čilum usisao plamen šibice iz njegova proširenog dijela naglo je iskočila vatra i zaplamsala iznad mladićeve glave.
“Bom shankar!” poviknuo je Vikram posegnuvši za lulom. “Line, ovo je Naveen Adair. Privatni detektiv. Kunem se Bogom. Naveene, ovo je Lin, tip o kojem sam ti pričao. On je doktor u slamu.”
Mladić je ustao da mi pruži ruku.
“Znaš,” rekao je uz iskrivljeni osmijeh, “nisam još baš neki detektiv.”
“To je u redu,” uzvratio sam mu osmijehom. “Ni ja nisam baš neki doktor, točka.”
Treći čovjek koji je zapalio čilum povukao je dim i ponudio mi lulu. Odbio sam je nasmiješivši se te ju je umjesto meni dodao jednom od ljudi na krevetu.
“Ja sam Vinson,” rekao je i rukovao se poput velikog sretnog šteneta. “Stuart Vinson. Puno sam čuo o tebi, čovječe.”
“Što?” upitao je Concannon široko otvorenih očiju. “Što? Samo pitam čovjeka. Indija je još uvijek slobodna zemlja, je li tako? Barem u dijelovima gdje govore engleski.”
“Ne obaziri se na njega,” rekao mi je Vinson, slegnuvši ramenima u znak isprike. “Ne može si pomoći. Ima govnarski Tourettov sindrom ili nešto slično.”
Stuart Vinson, Amerikanac, bio je jak, jasnih širokih crta lica i guste razbarušene plave grive zbog čega je izgledao kao morski vuk, usamljeni jahtaš. Zapravo je bio diler drogom i to prilično uspješan. Čuo sam za njega, baš kao što je on čuo za mene.
“Ovo je Jamal,” rekao je Vikram, ignorirajući Vinsona i Concannona dok me upoznavao s čovjekom koji je sjedio na lijevoj strani kreveta. “On ga uvozi, ručno trlja, mota i puši. On je One Man Show.”
“One Man Show, ” ponovio je Jamal.
Bio je mršav, široko razmaknutih očiju, prekriven vjerskim amajlijama. Počeo sam ih brojati, hipnotiziran svetošću, i došao do šet vjera prije no što mi je pogled odlutao do njegova osmijeha.
“One Man Show,” rekao sam.
“One Man Show,” ponovio je
“One Man Show,” rekao sam
“One Man Show,” ponovio je.
Bio bih to još jednom rekao, no Vikram me zaustavio.
“Ovo je Billy Bhasu,” objavio je Vikram. “Nabavit će ti što god poželiš. Bilo što, od djevojke do sladoleda. Testiraj ga. Istina je. Reci mu da ti donese sladoled. Donijet će ti ga odmah. Pitaj ga!”
“Ne želim…”
“Billy, otiđi Linu po sladoled!”
“Odmah,” odvratio je Billu, odloživši čilum.
“Ne, Billy,” rekao sam podigavši dlan. “Ne želim sladoled.”
“Ali, ti voliš sladoled,” rekao je Vikram.
“Ne toliko da nekoga šalješ po njega, Vikrame. Smiri se, čovječe.”
“Ako će nešto donositi,” doviknuo je Concannon iz sjene, “glasam za sladoled i djevojku. Dvije djevojke. I trebao bi jebote krenuti.”
“Čuješ li, Billy? ” poticao ga je Vikram.
Primaknuo se Billyju i počeo ga vući s kreveta zbog sladoleda, no iz ispružene figure s kreveta dopro je duboki rezonantni glas, a Vikram se zaledio kao da se našao pred pištoljem.
“Vikrame,” rekao je glas. “Ušlagiran sam, a ti mi kvariš osjećaj, čovječe.”
“Sranje! O, sranje! Sranje! Oprosti, Dennise,” propentao je Vikram. “Upoznavao sam Lina s momcima, i …”
“Lina,” rekao je lik na krevetu otvorivši oči i pogledavši me.
Bile se iznenađujuće svijetle, sive, ljubičasta sjaja.
“Ja sam Dennis. Drago mi je. Raskomoti se. Mi casa, es su casa.“
Zakoraknuo sam, stisnuo mlitavo pileće krilo koje je Dennis podigao radi mene i ponovno se vratio u podnožje kreveta. Dennis me slijedio pogledom. Usta su mu se namjestila u blagi osmijeh kao da blagoslivlja.
“Ajme!” tiho je rekao Vinson, prišavši mi sa strane. “Dennise, čovječe! Drago mi te opet vidjeti! Koliko si dugo bio s druge strane? “
“Tiho,” zapjevušio je Dennis, još mi se uvijek smiješeći. “Vrlo tiho. Sve do prije nekoliko trenutaka.”
Pridružili su nam se Concannon i Naveen Adair, mladi detektiv. Svi su piljili u Dennisa.
“Velika je ovo čast, Line,” rekao je Vikram. “Dennis te gleda.”
Uslijedila je kratka tišina koju je prekinuo Concannon.
“Lijepo je to! Baš lijepo!” progunđao je kroz osmijeh koji je otkrivao zube. “Sjedim ovdje jebenih šest mjeseci, dijelim znanje i mudrost, pušim tvoju drogu, a ti samo dvaput otvoriš oči. Lin uđe kroz vrata, a ti se zapiljiš u njega kao da gori. Što sam ja, Dennise, potpuna pička?”
“Totalno, čovječe,” tiho je rekao Vinson.
Concannon se glasno nasmijao. Dennis se lecnuo.
“Concannone,” prošaptao je, “volim te kao prijateljskog duha, ali kvariš mi osjećaj.”
“Oprosti, Dennise,” iskezio se Concannon.
“Line,” promumljao je Dennis, savršeno mirne glave i tijela, “nemoj, molim te, misliti da sam nepristojan. Moram se sad odmoriti. Bilo mi te drago upoznati.”
Za jedan je stupanj okrenuo glavu prema Vikramu.
“Vikrame,” promumrljao je tim zvonkim, dubokim basom. “Molim te, tiše. Kvariš mi osjećaj. Bio bih ti zahvalan da prestaneš. “
“Naravno, Dennise, Oprosti.”
“Billy Bhasu?” rekao je tiho Dennis.
“Da, Dennise?”
“Jebeš sladoled.”
“Jebeš sladoled, Dennise?”
“Jebeš sladoled. Nitko neće sladoled. Ne danas. “
“Da, Dennise.”
“Je li to sa sladoledom jasno?”
“Jebeš sladoled, Dennise.”
“Ne želim čuti riječ sladoled barem tri mjeseca.”
“Da, Dennise.”
“Dobro. A sad mi, Jamale, molim te napravi još jedan čilum. Veliki i jaki. Golemi. Legendarni. To bi trebalo biti djelo samilosti, gotovo čudo. Do viđenja svima, ovdje i tamo.”
Dennis je prekrižio ruke preko grudi, zatvorio oči i vratio se u stanje mirovanja: ukočenost nalik smrti s pet udisaja u minuti.
Nitko se nije pomaknuo niti progovorio. Jamal, usredotočeno stisnutih usana, pripremio je legendarni čilum. Soba je zurila u Dennisa. Zgrabio sam Vikrama za košulju.
“Hajde, idemo odavde,” rekao sam povlačeći Vikrama za sobom. “Bok, svima i svakome, ovdje i tamo.”
“Hej, čekajte mene!” povikao je Naveem, pohitavši za nama kroz francuski prozor.
Na ulici je svježi zrak razbudio Vikrama i Naveena. Korak im se ubrzao i približio mome.
Povjetarac tjeran kroz sjenoviti koridor trokatnica i razgranatih platana donosio je sobom jaki, radni miris ribarske flote s obližnjeg pristaništa Sassoon.
Barice sunca izlijevale su se kroz pukotine između stabala. Kad sam prelazio iz sjene na sunce, pljusnuvši svaki put u novi bazen bijele vreline, osjećao sam kako me sunce preplavljuje, a potom se povlači s plimom sjene ispod drveća.
Nebo je bilo mutno plavo: staklo oprano morem. Vrane su se vozile na krovovima autobusa u hladnije dijelove grada. Povici onih koji su gurali kola bili su samouvjereni i žestoki.
Dan je bio jedan od onih vedrih bombajskih dana koji tjera njegove stanovnike Mumbaikare da glasno pjevaju, a dok sam prolazio pored čovjeka koji je išao u suprotnom smjeru, primijetio sam da obojica pjevušimo istu hindsku ljubavnu pjesmu.
“Smiješno,” primijetio je Naveen. “Obojica ste na istoj pjesmi, čovječe.”
Nasmiješio sam se i spremao otpjevati još nekoliko nota, kako se to već čini za plavih staklenih bombajskih dana, kada nas je Vikram prekinuo pitanjem.
“Onda, kako je prošlo? Jesi li dobio?”
Jedan od razloga zašto ne idem često u Gou jest i taj što svaki put kad odem netko me zamoli da mu tamo nešto obavim. Kada sam, tri tjedna prije, rekao Vikramu da imam zadatak u Goi, zamolio me da učinim nešto za njega.
Zelenašu je dao jedan od majčinih vjenčanih dragulja kao jamstvo za zajam u gotovini. Ogrlicu s malim rubinima. Vikram je vratio dug, ali je zelenaš odbio vratiti ogrlicu. Rekao mu je da je osobno dođe uzeti u Gou. Znajući da zelenaš ima poštovanja prema mafijaškoj organizaciji Sanjay Company za koju radim, Vikram me zamolio da odem do njega.
Učinio sam to, dobio ogrlicu, ali je Vikram precijenio zelenaševo poštovanje prema mafijaškoj tvrtki. Pustio me da čekam tjedan dana, izvlačeći se iz dogovora u dogovor, ostavljajući uvredljive poruke o meni i Sanjay Company dok naposljetku nije pristao predati ogrlicu.
Tada je bilo prekasno. Bio je zelenaš, a mafijaška kompanija koju je uvrijedio bavila se zelenaštvom. Pozvao sam četvoricu lokalnih tipova koji su radili za Sanjay Comapny. Mlatili smo gangstere koji su stajali između njega i nas dok nisu pobjegli.
Suočili smo se sa zelenašem. Predao je ogrlicu. Onda ga je jedan od lokalnih momaka izmlatio u poštenoj borbi pa nastavio tući u nepoštenoj dok mu nije postalo jasno što je poštovanje.
“Onda? ” upitao je Vikram. “Jesi li je dobio ili ne?”
“Evo,” rekao sam izvadivši ogrlicu iz džepa jakne i pruživši je Vikramu.
“Opa. Dobio si je! Znao sam da mogu računati na tebe. Je li ti Danny pravio probleme?”
“Izbriši taj izvor financiranja s popisa, Vikrame.”
“Thik, ” rekao je. Dobro.
Istresao je ogrlicu s draguljima iz svilene plave vrećice. Rubini, potpaljeni suncem, iskrvarili su mu na skupljene dlanove.
“Slušaj, odnijet ću… odnijet ću ovo doma mami. Iz ovih stopa. Mogu li vas nekamo odbaciti taksijem?”
“Ti ideš u drugom smjeru,” rekao sam dok je Vikram zaustavljao taksi. “Odšetat ću do Leopolds’sa, tamo mi je motor.”
“Ako ti ne smeta, ” zamolio je tiho Naveen, “rado bih dio puta išao s tobom.”
“Samo izvoli,” odgovorio sam gledajući Vikrama kako meće svilenu vrećicu u košulju da bude na sigurnom.
Spremao se ući u taksi, ali sam ga zaustavio i nagnuo se da mogu tiho govoriti.
“Što radiš?”
“Kako to misliš?”
“Meni ne možeš lagati o drogama, Vik.”
“Kakvo laganje?” prosvjedovao je. “Sranje, povukao sam samo nekoliko dimova smeđeg šećera, to je sve. Pa što? To je i onako Concannonova droga. On ju je platio. Ja…”
“Ne uzrujavaj se.”
“Ja se nikad ne uzrujavam. Poznaješ me.”
“Neki ljudi mogu prekinuti naviku, Vikrame. Concannon je jedan od njih. Ti nisi. Znaš to.”
Nasmiješio se i na nekoliko se sekundi pokazao stari Vikram: Vikram koji bi bio otišao u Gou po ogrlicu bez moje pomoći ili pomoći ikog drugog; Vikram koji ni ne bi bio ostavio komad majčina vjenčanog nakita kod zelenaša.
Osmijeh mu je ugasnuo u očima kada je ušao u taksi. Gledao sam kako odlazi, zabrinut zbog opasnosti u kojoj je bio: optimist uništen ljubavlju.
Opet sam počeo hodati, a Naveen se stvorio pored mene.
“Puno govori o toj djevojci, Engleskinji,” rekao je Naveem.
“To je jedna od onih stvari koja je trebala uspjeti, ali rijetko uspije.”
“I o tebi puno govori,” rekao je Naveen.
“Previše govori.”
“Priča o Karli i Didieru i Lisi. Ali, uglavnom govori o tebi.”
“Previše govori.”
“Rekao mi je da si pobjegao iz zatvora,” rekao je. “I da si u bijegu. “
Zaustavio sam se.
“Sada ti previše govoriš. Što je ovo, epidemija?”
“Ne, objasnit ću. Pomogao si mom prijatelju, Aslanu…”
“Što?”
“Mom prijatelju—”
“O čemu govoriš?”
“To je bilo jedne noći blizu mola Ballard, prije nekoliko tjedana. Pomogao si mu da se izvuče iz škripca. “
Bilo je iza ponoći kada je mladić trčao prema meni preko Ballard Estatea, široke ulice okružene zatvorenim zgradama s obje strane, nije bilo izlaza kada su drugi došli, a mladić se zaustavio, ulična svjetla bacala su sjene stabala na cestu, spremao se sam u borbu protiv njih, a onda više nije bio sam.
“Što s tim?”
“Umro je. Prije tri dana. Pokušao sam te naći, ali bio si u Goi. Koristim ovu priliku da ti sad kažem.”
“Da mi kažeš što “
Lecnuo se. Bio sam grub prema njemu jer je govorio o bijegu iz zatvora, a želio sam da prijeđe na stvar.
“Bio mi je prijatelj na faksu,” rekao je jednoličnim glasom. “Volio je lutati noću po opasnim mjestima. Kao i ja. Kao i ti, jer inače ne bi bio tamo one noći da mu pomogneš. Mislio sam da bi možda volio znati.”
“Šališ se?”
Stajali smo u plitkoj sjeni. Dijelili su nas centimetri dok nas je obavijao metež nasipa.
“Kako to misliš?”
“Izvukao si bijeg iz zatvora samo zato da mi možeš prenijeti tužnu vijest o Aslanovoj smrti? To mi želiš reći? Jesi li lud ili si doista tako dobar?”
“Valjda sam doista tako dobar,” rekao je povrijeđeno i ljutito “Predobar da pomislim kako bi onome što ti govorim mogao dati ikakvo drugo značenje. Žao mi je što sam te gnjavio. To je posljednje što bih želio. Ispričavam se. Otići ću. “
Zaustavio sam ga.
“Čekaj!” rekao sam. “Čekaj!”
Sve je na njemu bilo ispravno: pošteni pogled, samopouzdano držanje i svjetlo u osmijehu. Instinkt bira svoju djecu. Mojim se instinktima dijete svidjelo, mladić koji je stajo preda mnom djelovao je hrabro i povrijeđeno. Sve je na njemu bilo onako kako treba, a to se ne viđa često.
“Dobro, moja greška,” rekao sam podižući ruku.
“Nema problema,” odvratio je, ponovno se opustivši.
“Onda, vratimo se Vikramu koji ti je rekao za bijeg iz zatvora. Vidiš, to je vrsta informacije koja bi mogla pobuditi zanimanje Interpola, a uvijek pobudi moje. Shvaćaš to, zar ne?”
Nije to bilo pitanje i on je to znao.
“Jebeš Interpol.”
“Ti si detektiv.”
“Jebeš i detektive. Ovo je informacija o prijatelju koju, kada je saznaš, ne skrivaš od prijatelja. Zar te to nikad nitko nije naučio? Odrastao sam na ovim ulicama, baš ovdje, i to znam.”
“Ali mi nismo prijatelji.”
“Ne još,” nasmiješio se Naveen.
Neko sam ga vrijeme gledao.
“Voliš hodati?”
“Volim hodati i govoriti,” rekao je, hodajući uz mene u zmijolikim linijama ljudskog prometa.
“Jebeš Interpol,” rekao je opet nakon nekog vremena.
“Stvarno voliš govoriti?”
“I hodati.”
“Dobro, ispričaj mi onda tri kratke priče u hodu.”
“Naravno. Dobro. Prva priča u hodu?”
“Dennis.”
“Znaš,” nasmijao se Naveen zaobišavši ženu s golemim zavežljajem papira na glavi, “i ja sam tamo bio prvi put. Osim onoga što si vidio vlastitim očima mogu ti reći samo ono što sam čuo.”
“Da čujem.”
“Roditelji su mu umrli. Kažu da ga je to jako pogodilo. Bili su puni para. Imali su vrlo vrijedan patent za nešto. Šezdeset milijuna Dennisu.”
“Ono nije soba od šezdest milijuna dolara.”
“Novac mu je u zakladi,” odgovorio je, “dok je on u transu.”
“Misliš, dok leži?”
“Nije da samo leži. Kada spava Dennis je u stanju Samadhi. Otkucaji srca i disanje mu se uspore približavajući se nuli. Prilično često je tehnički mrtav.”
“Zajebavaš me, detektive.”
“Ne,” nasmijao se. “Nekoliko mu je liječnika prošle godine potpisalo smrtovnicu, ali Dennis se uvijek budio. Jamal, One Man Show, ima čitavu zbirku smrtnih listova.”
“Dobro, Dennis je, dakle, tu i tamo tehmički mrtav. Mora da to teško pada njegovom svećeniku i knjigovođi.”
“Dok je u transu, Dennisovim se imetkom upravlja iz zaklade, a njemu je ostalo dovoljno para da kupi stan u kojem smo upravo bili i živi u skladu s parametrima njegovih transeva. “
“Jesi li to čuo ili otkrio kao detektiv?”
“Malo jedno, malo drugo.”
“Pa,” rekao sam zaustavivši se na časak da propustim auto koji je ospred nas išao unatrag. “Koja god bio njegova priča, mogu iskreno reći da u životu nisam vidio nekoga tko je bolje ležao od njega.”
“Neosporno,” nacerio se Naveen.
Obojica sam neko vrijeme mislila o tome.
“Druga priča?” upitao je Naveen.
“Concannon,” rekao sam krenuvši.
“Boksa u mojoj teretani. Ne znam mnogo o njemu, ali ti mogu reći dvije stvari.”
“A to su?”
“Ima opaki lijevi udarac koji pogađa cilj, ali ako promaši, izda ga.”
“Uh-uh?”
“Svaki put. Brzo udari lijevom, udari desnom, i onda, ravno nakon toga, udari lijevom iz svijenog lakta što ga široko otvori ako se ne vrati. Ali brz je i ne promašuje često. Prilično je dobar.”
“I?”
“Drugo, mogu reći da je on jedini čovjek kojeg sam upoznao koji me uveo kroz vrata da upoznam Dennisa. Dennis ga voli. Ostajao je za njega duže budan nego za ikoga drugog. Čujem da želi zakonski posvojiti Concannona. To je teško jer je Concannon stariji od Dennisa, a ne znam postoji li zakonski presedan u Indiji da Indijac usvoji bijelca.”
“Kako to misliš, uveo te kroz vrata?”
“Tisuće bi ljudi željelo da ih Dennis primi dok je u transu. Misle da dok je privremeno mrtav, može komunicirati s onima koji su mrtvi trajno. Gotovo nitko ne može ući.”
“Osim ako ne dođeš i ne pokucaš na vrata.”
“Ne shvaćaš. Nitko se ne bi usudio doći i pokucati na vrata dok je Dennis u transu.”
“Ma daj.”
“Nitko dok ti to nisi učinio.”
“Već smo obradili Dennisa,” rekao sam, zaustavivši se da propustim kola koja su vukla četvorica. “Vratimo se Concannonu.”
“Kao što sam rekao, boksa u mojoj teretani. Ulični je borac. Ne znam mnogo o njemu. Izgleda kao partijaner. Voli se zabavljati.”
“Puno govori. U njegovim godinama ne govoriš toliko, a da nemaš nešto iza sebe.”
“Govoriš li mi da ga pratim?”
“Samo njegovu krivu stranu.”
“A treća priča?” upitao je.
Skrenuo sam s ulice po kojoj smo hodali i skrenuo na pedalj široku stazu.
“Kamo ćeš?” upitao me idući za mnom.
“Idem po sok.”
“Sok?”
“Vruće je. Što je s tobom?”
“Oh, ništa. Odlično. Volim sok.”
Tridesetdevet stupnjeva u Bombaju, ohlađeni sok od lubenice, ventilatori u trećoj brzini preblizu glave: blaženstvo.
“Onda… što je s tim privatnim detektivom? Je li to za stvarno?”
“Da. Počelo je, na neki način, slučajno, ali sada se time bavim već gotovo godinu dana.”
“Kakvim slučajem čovjek postane detektiv? “
“Završavao sam pravo,” nasmiješio se. “Bio gotovo na kraju. Na zadnjoj godini pisao sam rad o privatnim detektivima i kako utječu na sudstvo. Vrlo brzo mi je detektivski dio bio jedino što me zanimalo i tako sam odustao od studija kako bih se okušao.”
“Kako ide?”
Nasmijao se.
“Razvod je zdraviji od burze i mnogo predvidljiviji. Imao sam nekoliko razvoda, ali sam prestao s njima. Radio sam s još jednim tipom. On me učio zanatu. Dvadest pet godina radi razvode i još uvijek to voli. Ja ne. Uvijek su oženjeni muškarci imali ljubavnice. Meni je to uvijek bio jedan te isti tužni film.”
“A otkad si ostavio bogate pašnjake razvoda?”
“Dosad sam našao dva izgubljena ljubimca, muža i vatrostalnu posudu,” rekao je. “Čini se da su svi moji klijenti, Bog ih blagoslovio, prelijeni ili prefini da to učine sami.”
“Ali sviđa ti se detektivski posao? Uzbuđuje te?”
“Znaš, s ove strane na kraju dobiješ istinu. Kao pravnik možeš vidjeti samo jednu verziju istine. Ovo je pravo, čak i kada se radi samo o ukradenoj naslijeđenoj posudi. To je prava priča, prije toga svi lažu.”
“Hoćeš li ostati u tome?”
“Ne znam,” nasmiješio se, opet skrenuvši pogled. “Ovisi valjda o tome koliko sam dobar.”
“Ili loš.”
“Ili loš.”
“Već smo na trećoj priči,” rekao sam. “Naveen Adair, indijsko-irski privatni detektiv.”
Nasmijao se, a bijeli mu se zubi zapjenili od toga, no val se brzo povukao.
“Nema tu zapravo puno za reći.”
“Naveen Adair,” izgovorio sam. “Koji dio preteže, indijski ili irski?”
“Previše sam Irac za Indijce,” nasmijao se, “a previše Indijac za Irce. Otac mi je…”
Za odviše nas otac je zemlja oštrih vrhova i izgubljenih dolina. Penjući se jednim od tih vrhova pored njega, čekao sam da se opet vrati na razgovor.
“Živjeli smo na ulici nakon što je ostavio moju majku. Do moje pete godine tako smo živjeli, ali se zapravo toga baš i ne sjećam.”
“Što se dogodilo?”
Podigao je pogled prema ulici pa prešao njime po plimi boja i emocija, amo tamo.
“Imao je tuberkulozu,” rekao je mladi detektiv. “Napisao je oporuku, naveo u njoj majku, pa se ispostavilo da je nekako zaradio puno para i odjednom smo bili bogati i…”
“Sve se promijenilo.”
Pogledao me kao da mi je previše ispričao.
Ventilator, udaljen tek nekoliko centimetara od moje glave, izazivao mi je glavobolju. Dao sam znak konobaru i zamolio da ga malo smanji.
“Hladno ti je? ” podsmjehnuo se držeći ruku na prekidaču. “Pokazat ću ti što je hladno.”
Ubacio je ventilator u olujnu petu brzinu. Osjetio sam kako mi se obrazi lede. Platili smo i otišli, uz njegov pozdrav.
“Stol dva opet slobodan!”
“Volim ovo mjesto,” rekao je Naveen kad smo otišli.
“Voliš?”
“Da. Odličan sok, gadni konobari. Savršeno.”
“Ti i ja bismo se mogli slagati, detektive. Mogli bismo se slagati.”
S engleskog jezika prevela Dragana Vulić Budanko.
Add comment