Prebrojavanje noćne straže
U noći poput ove, kada ne mogu spavati, sjedam do prozora i brojim stvari do kojih držim. Nema ih puno – brojanica s četiri – pet kuglica, toliko ih je ostalo. Ponavljam ih onako kako bi moja dvogodišnja kći ponavljala navečer u Berlinu: mama, tata, baka, deda, mama, tata, baka, deda… Ponekad, kada bi joj se brojanica učinila prekratkom, dodala bi riječ buda (njezina riječ za mačku) i buda-vau (za psa, mačku koja laje). Čitava jedna noćna straža.
Guljenje jabuke
Postoje pokreti koji bude prošlost. Polako gulim jabuku džepnim nožićem (čakijom, kako su nekad govorili), promatram kako se uvija spirala kore, brišem sok jabuke s nožića. Moja ruka prisjeća se ruke moga oca, koja se prisjeća ruke moga djeda. Ne prisjećam se ja, moja ruka se prisjeća. Ne gulim ja, moj djed guli jabuku. Sva trojica gutamo zadovoljni.
Jednostavni naslovi
U pothodniku Centralnoga kolodvora, na samome kraju osamdesetih, neki je lik nakrcao pun štand audio kaseta, onih s vrpcom, da sad ne objašnjavam u fus noti. Prvi proboj na crnom tržištu. Sva glazba svijeta mogla se pronaći u tom zapanjujućem kaosu – Franc Liszt pored Lepe Brene, Purple između grupe Šturcite i Berlinske filharmonije, Frank Sinatra do Hisarskoga popa. U određenom smislu i devedesete su bile takve.
Ali ipak taj je kaos bio prividan. Na jednome kraju štanda stajao je natpis “Brze”, a na drugome “Laganice”. Što tražite, pitao je čovjek, brze ili laganice?
Eto, upravo ta primarna definiranost svijeta koja složeno čini jednostavnim, uvijek me je oduševljavala. Nomina trivalia.
Strah lektorice od greške
Da, smrt je strašna, ali ova priča nije o tome. I profesor se plaši smrti i prodavač jabuka i taksist. Najveći strah lektorice je da joj se na vlastitoj osmrtnici nađe dosadna greška. I da je ona neće moći ispraviti. Ona, koja je čitavog života ispravljala tuđe greške. O tome razmišlja dok leži u mraku i prebire sva moguća mjesta pogrešaka. Pokazna zamjenica u “Ovi život je samo trenutak…” Ije u čovjek ” Čovijek koji je dijelio ljubav i toplinu nikada se ne zaboravlja….” Ć u “vjećni pokoj” ili, ne daj Bože, “Sbogom” umjesto “Zbogom”. Ovo zadnje najviše ju užasavalo, srce joj počinje luđački preskakati i….
“Sbogom, sbogom….”, to su bile njezine posljednje riječi u snu, ponavlja njezin suprug sljedećega jutra, dok naručuje osmrtnicu:
Ovi život samo je trenutak… Čovijek koji je dijelio ljubav i toplinu nikada se ne zaboravlja. Pokoj vjećni. Sbogom.
Carstvo raspjevanih srdaca
Neostvarene ljubavi, prekinute ljubavi i veze razvijaju se na svoj način, u nekom drugom prostranstvu, u kojemu se događa sve ono što se nije dogodilo. Na početku misliš da žena koju si tako glupo ostavio i dalje tamo stoji, u jednoj te istoj točki, vječno krvaveći za tobom, još uvijek onako mlada, neuvela.
Jednom sam, četrnaest godina kasnije, dobio razglednicu od one koja je izvjesno vrijeme bila centar svega u mome životu. One s kojom sam bježao s predavanja, uz tresak vrata izlazio s glupih predstava, šetao nakon ponoći po najzad opustjelom gradu za nas, s kojom sam se smrzavao po trgovima tijekom naših nedovršenih revolucija. Nakon svega toga i četrnaest godina šutnje, stiže prvi znak od nje. Elektroničkom poštom. Otvaram sav ushićen pismo, dok mi je žena u kuhinji. Košara sa šest tek rođenih mačića, vezana mašnom, između njih margarete, a odozgo se smiješi jedno animirano sunce. I kada se pisamce otvori, iz mačjih glavica počinju izlaziti srčeka i note uz zaglušujući zvuk poznate melodije. Stojim i ne odljepljujem pogled s ekrana. Postoji kič koji te može rasplakati. Nisam primijetio kada je ušla moja žena. Kakva je to strahota, upitala je u prolazu. Nekakav spam, odvraćam smušeno. Košara s mačićima i raspjevanim srcima.
Pismo Sallingeru
Kopajući po nekim starim bilježnicama, pronađoh jedno nedovršeno pismo samome Jerommeu Davidu Sallingeru. Sa sedamnaest sam bio vrlo predan i vjerojatno u gimnaziji jedini član kluba njegovih obožavatelja. Pismo nisam poslao tada jer nisam znao adresu. Sada, trideset pet godina kasnije, kada sam ju pronašao (Cornish, New Hampshire), on više ne živi tamo. Pismo nije bilo naslovljeno, a jednako tako iznenada završava, htio sam (kao što to samo jedan sedamnaestogodišnjak može) samog Sallingera istjerati iz brloga njegove šutnje, blefirajući da sam razotkrio jednu njegovu mistifikaciju (blef u koji sam donekle vjerovao)… Ali to je, kako sada vidim, više bila ucjena, makar i na korist čovječanstva. Evo i samoga pisma, nedovršenog i, hvala Bogu, neposlanog. Pisanog, naravno, s ljubavlju i mučninom…
Nemojte se uvrijediti zbog ovoga što ću Vam reći, ali Vaše priče nalazim sto puta boljim od ovoga romana za mlade. Priče su… Nemam riječi. Natjerao bih sve jedan dan u godini, u isto vrijeme, popodne, pola sata da čitaju istodobno i na glas. “Za Esme, s ljubavlju i mučninom.”… ili “Perfektan dan za banana-ribe “, ili pismo Zoe… samo početak. Možete li zamisliti kakav bi svemirski žamor nastao za samo nekoliko minuta? Najveća književna meditacija… Ommmmmmm… Ako Vas ovo ne probudi da izađete iz svoga brloga, iskreno Vam kažem, niste čovjek. Sjedajte i pišite, vrag Vas odnio, ili ako pišete, pokažite to najzad.
Pišem Vam, jer znam nešto, sam sam se toga dosjetio, Vi neprestano objavljujete pod drugim imenima, održavate kompletnu svjetsku književnost… Vi ste Pinchon, zar ne? A možda i Updike! Ovo je najveća prijevara ovog stoljeća. Ponekad čak uspijevate i pisati slabije, nego umijete. Što je samo po sebi genijalno…
Nudim Vam poštenu nagodbu, ja ću čuvati tajnu ove mistifikacije, a Vi ćete početi pisati kao Sallinger i objavljivati. Dogovoreno?
Zaustavio sam se ovdje, presavinuo list i tutnuo ga u staro izdanje pripovjetke “Lijepa usta i zelene moje oči”.
Malo slave
Bio jednom jedan čovjek koji je strašno želio postati poznat. Zapravo, nije tražio mnogo – samo da se čuje njegovo ime. Ali sva mjesta za slavu već su bila zauzeta, a čovjek je prelazio pedesetu. I tada je pronašao spas na aerodromima. Kad god bi morao nekamo putovati (službeno), muvao bi se u jednom kutku do posljednje minute, dok s aerodromskog razglasa ne bi priopćili: “Molimo putnika Hristu Dimitrova Hristova da se hitno javi na izlaz broj 5 za polijetanje…” Strogi i lijepi ženski glas koji pronosi njegovo ime kroz raznojezični svijet putnika. I još jednom – na engleskom: Please, passenger Hristo Dimitrov Hristov….
Tek tada bi Hristo Dimitrov Hristov ustajao sa svoga mjesta, široko se osmjehujući svima uokolo, kimao bi glavom putnicima, kao da želi reći, evo, to sam ja, taj čije ime upravo spominju, hvala…
Knjigu je s bugarskog prevela Ksenija Banović.
Knjiga je objavljena u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Add comment