Gdje duša može otpočinuti
Autor: Kapka Kassabova
Vrijeme sa stadom razlikuje se od ostalog vremena u brdima. Kada ste izletnik, krećete se svojim ritmom. Kada ste pastir, krećete se ritmom stada. Sa svojim životinjama nastanjujete okrugli sat planine i pomičete se sa suncem u smjeru kazaljki. Kada na telefonu pregledavam mejlove i svjetska događanja, doimaju mi se dalekima, kao da su u prošlosti ili budućnosti. Ovdje je jedini provjerljivi događaj ono što se događa u brdima, koja su postojana, ali sve se vrijeme miču zbog svjetlosti i zato što se mi mičemo. Meni je već dovoljno velik događaj to što nemam prostora ni za kakav drugi događaj. Jučer i sutra rastaču se i prepuštaju mjesto onom iznad i ispod.
Vjetrovito je. Stojimo šutke i smiješimo se jedno drugom, smiješimo se životinjama, naslanjamo se na štapove kraj porušene kuće koja je pripadala travaru. Žao mi je što više nije tu da mi priča o bilju koje je brao i čemu mu je služilo. Malo me boli koljeno. Orelečani su zbog nemilosrdnog života na otvorenome patili od reume, koju su liječili jakim čajem od koprive, maslačka i brezova korijena.
Drveni balkon pokojnog travara i dalje se drži. Ovce pasu među kamenjem i stolisnikom. Psi se češu. Sunčani krvari iz usta zbog pijavica. Danas idemo na malo viši pašnjak. Gdje su mračne misli koje su mi kvarile zimu? Nigdje. Postoji samo ovo: cvrčci, nedaleki vrhunci i zračne struje kojima putujemo kao nevidljivim autocestama. Brdski kalendar drukčiji je od svih ostalih. Vodoravna linija industrijskog vremena uvelike se razlikuje od okomitih vektora pastoralnog vremena. Jučer i sutra kao da su isti dan, ali gore i dolje nisu isto mjesto. Kretanje se odvija od vrha brda prema rijeci, potom opet do vrha brda. Vremenske se prilike kreću po okomitim prečkama terasaste planine. Sve dolazi s neba. Rijeke teku nizbrdo. Učim se orijentirati po zvuku i svjetlu, a ne se samo oslanjati na oblike. Kada ne vidim stado, zvonjava mi kazuje gdje je. Promjenu vremenskih prilika najavljuje promjena svjetlosti.
Protekle je noći bila kišna oluja. Trebamo li danas pogledati prognozu?
“Hocelikisa.com”, kaže Sašo. “Ne.”
On i bai Anton slažu se: bilo lijepo vrijeme ili nevrijeme, moramo ih goniti na pašu. Jednostavno ponesi kabanicu i ceradu. To je stari pastirski običaj. Stojite na kiši omotani ceradom i čekate. Prije plastičnih cerada pastiri su se služili filcanim ogrtačima. U osobito hladne zimske dane Sašo zapali vatru u brdima. Hladno mi je već na samu pomisao. Svaki dan izgleda jednako, ali drukčijeg je okusa. Okus mu daju životinje, baš kao što se i okus njihova mlijeka svakih nekoliko tjedana mijenja jer je prožeto drukčijim travama. Danas sjedim na kamenu kraj tora dok ih Sašo pušta van. Sunce je visoko. Sredina je srpnja. Psi dolaze jedan po jedan i pozdravljaju me, pa se osjećam poput kraljice na prijestolju s vitezovima. Prilazi mi ovca i gleda me, usta joj puna trave. U njezinim očima vidim da je normalno biti ovca, a čudno biti ljudsko biće. Udaljava se, nisam je se dojmila. Majmunica Muna danas nije željela poći s nama. Željela se motati oko tora, ali Anton ju je poslao uzbrdo nježnim udarcima nogom:
“Ovce!” Tu riječ pastirski psi prepoznaju. Muna laje kao da ima laringitis, više nalik na cvilež, ali trudi se.
Počinjem razlikovati vrste laveža: kako psi laju kad se namjeravaju potući, kad naiđu na divlju životinju, kad nas upozoravaju da nešto dolazi i od čistog uzbuđenja. Na povratku počinju bijesno lajati, kao da su naišli na vukove, a onda uočavamo crnu masu kako se uspinju padinom na suprotnoj strani gudure.
Ovnovi! Šmugnuli su iz obora i sad bježe. Bliži se svršetak dana, loš trenutak za lov na dvadeset sedam ovnova i istodobno gonjenje ovaca kući. Sašo odlazi trkom kako bi okupio ovnove prije nego što umaknu izvan dosega i tijekom noći postanu plijen za vukove. Ovnovi su dragocjeni radi rasploda. Sašo me ostavlja sa stadom i s Balkanom. Drugi psi trče za njim – ondje je uzbudljivije, no Muna i Topi mi se vraćaju. Iz daljine gledam kako Sašo i Kamen, koji se dovezao kombijem, potiču ovnove da se okrenu i gone ih nizbrdo, ali ritmom ovnova. Cijeli sat baratam pastirskim štapom. Težak je. Osjećam odgovornost: moram pravilno usmjeriti ovce i ne dopustiti da se rasprše.
Jaa-raa, kaže janje. Čuje se suglasnik. To je riječ. “Mama, gdje si?”
Bee-ree, odgovara majka s drugog kraja stada. “Ovdje sam, tu je ukusno.”
Na divovskim kamenim gromadama primjećujem rupe nalik na otiske čaša, kao na druidskom kamenju u Škotskoj. Ostavili su ih drevni žitelji ovih brda, Tračani. Gromade me gledaju praznim očnim dupljama dok nad Orelekom zalazi sunce: podsjetnici na ljude iz daleke prošlosti koji su radili isto ovo što ja sada radim. Zemlja se otada pomaknula, jedne su se provalije otvorile, druge zatvorile, jedni su pritoci presušili, drugi se napunili, no ovce su iste. Psi su isti. Jesam li i ja ista? Jesu li ti ljudi, koje zbirno zovemo Tračanima, doista tražili isto što i mi? Slobodu i pustolovinu, svrhu i pripadanje te, dakako, hranu.
Trački i ilirski stočari naši su preci. U Herodotovoj Povijesti postoji sljedeći prizor. Dva visokorangirana brata iz peonskog kraljevstva u donjem dijelu Strymona došla su pred perzijskog kralja Darija smislivši lukavstvo koje im je trebalo donijeti veću moć. Poveli su svoju “visoku, prelijepu” sestru kako bi zapela kralju za oko dok prolazi preko rijeke, što je učinila ovako: spustila se do rijeke vodeći konja za ular i predući lan na vretenu. Konj se napojio, ona je napunila vrč te se uputila natrag noseći ga na glavi, okrećući vreteno, vodeći konja, kao kakva veličanstvena vladarica biljaka, životinja i zakona gravitacije. Toliko se dojmila Darija da je upitao braću jesu li sve Peonjanke nalik na nju. Da, slagali su oni i uslijedio je užasni ishod: Darije je deportirao u Perziju cjelokupno stanovništvo donjeg Strymona. To se dogodilo u petom stoljeću prije Krista, u Herodotovo vrijeme.
Žena s vretenom i ularom u ruci nastavila je koračati ovom zemljom bez prekida do 1957. predući poput proročice najstariju vunu na svijetu. Čak i kada se skrasila na mjestu, poput Stamenove majke nosila je pletivo u brda goneći svoje životinjsko pleme. Prije deportacije Peonci su se nizvodno očešali o tračko pleme Mezi, koje je živjelo u ovoj planini do dolaska Rimljana i koje je vjerojatno ostavilo te oznake u obliku čaša. Bili su polunomadski pastiri i u jednoj od njihovih zajednica, na jednom od brda po kojima sad koračamo, rodio se Spartak. (Jedina je sigurna činjenica o njegovu rodnom mjestu ova: riječ je o pritoku srednjeg Strymona između Kresnanskog prodola i Sašina pograničnoga grada.)
U djetinjstvu je hodao ovim brdima s ovcama i vukovima-psima poput naših, a onda ga je sustav oteo te je postao rimski plaćenik i poslije vođa najveće svjetske pobune robova. Njegova supruga, čije je ime nepoznato i koja je bila iz istog plemena, ostala je s njim i umrla s njim. Plutarh je opisuje kao upućenu u zagonetno. Kada je Spartak prvi put zarobljen u bitki i doveden u Rim kao gladijator, zmija mu se omotala oko lica dok je spavao, u čemu je ona vidjela predznak iznimne sudbine, a kako je bila dionizijska proročica, razumjela se u zmije i znamenje; nezaboravna priča koja se vjerojatno nije dogodila.
Rimljani su nad prodolom izgradili garnizon s kulama i cestama. Njegove su ruševine i danas tu. Kada je u prvom stoljeću poslije Krista njihova vojska stigla prateći rijeku uzvodno, pirinski su gorštaci zakopali svoje zlato, a devet je djevica prije zatvaranja jame izgovorilo sljedeće riječi:
“Koliko je vlasi na našim glavama, toliko će godina proći prije nego što se ovo zlato pronađe.”
Znali su da će se Rimljani dugo zadržati. Novi su gospodari tražili zlato i premda ga nisu našli, našli su velike žile željezne i olovne rude te su upregnuli sav živalj u rudarski jaram. Unutar rudnika pronađen je niz od dvadesetak međusobno povezanih dječjih ljuljački izrađenih od drva i užadi. Jedna se žena brinula o svoj djeci koja su pripadala rudarima. Rudarenje je sve otada način porobljavanja.
Plutarh navodi kako je rimski car-uzurpator Kasije nazivao skitskog kralja, koji mu je bio nemesis, “najnižim od svih ljudi” i “razbojničkim glavarom nomada”. Nomadski barbarin – često pastir, a u Spartakovu slučaju pastir pretvoren u gladijatora – vječno je suprotstavljen caru. Čak i kada je car zapravo uzurpator te se služi najbarbarskijim metodama.
Kasije, koji je porazio Spartakovu prnjavu vojsku od sto dvadeset tisuća muškaraca, žena i djece, šest ih je tisuća dao razapeti. Hodati sa životinjama po površini zemlje izvan imperijalističko-industrijskog vremena znači odupirati se sustavu koji porobljava tijela i duše. Osjećam to u kostima, ovdje, gdje razvaline rimskog projekta leže pod razvalinama osmanskog projekta, koje su pod razvalinama komunističkog projekta, nad kojima se uzdižu pusta brda što upućuju na trenutačno nepostojanje ikakva projekta.
Stado stoji na rubu šume novčić-drveća, ali ne želi se pomaknuti. Ima kolektivni pogled, kameni pogled planinske ovce koji govori: boli nas dupe za vaše projekte. Gruba ovčja vuna leprša na toplom povjetarcu i taj povjetarac nosi poruku o njezinoj jedinstvenoj teksturi kako bi svijet doznao za nju. Kad ovako puše povjetarac, njihova mi vuna dodiruje kožu čak i kad me ne dotiče i s tom se vunom osjećam otpornom na vjetar i na kišu. Životinjske niti prolaze kroz stado i kroz mene i postajem jedna od njih. Kad ne pasu, gledaju u prazno, praznina im ne smeta.
Stado se počinje njihati, poput zajedničke misli. Bojim se da će ta misao dovesti do neželjenog zaključka koji zvuči kao pfff i vodi tomu da ćemo noćas zaglaviti ovdje. Taj su rizik spremne podnijeti ako ih uhvati takvo raspoloženje. A onda, u posljednji tren, Sašo se trkom vraća i zviždi. One složno hitaju nizbrdo.
Svaki put kada se približimo sjenovitu gaju pogodnom za pladninu, sjetim se starog karakačanskog izraza: “gdje duša može otpočinuti”. Uđete u hladovinu šume nakon mukotrpnog uspona, vrućih nizina, prelazaka rijeka, pa sjednete i pustite duši da otpočine. I duši svojih životinja. Imaju li preživači zajedničku dušu?
Anima
Original price was: 29,99€.26,99€Current price is: 26,99€.
Kupi
