Autor ilustracije: Hrvoje Marko Peruzović, izvor: Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo, godište 77, broj 7-8

Bez sumnje, ovog listopada književnost je “najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Prošli tjedan tako je svečano otvoren Mjesec hrvatske knjige u sklopu Godine čitanja, izvedena je predstava Krleža o hrvatskoj književnosti, a objavljen je i dvobroj kultnog književnog časopisa Republika.

List koji raskošno, na dvjestotinjak stranica, sljubljuje prozu, poeziju i publicistiku, kao i zanimljiva likovna rješenja, i ovaj put prati kulturni puls regije. Zanimljivo je opet čitati Krležin tekst “Književnost danas” objavljen u prvom dvobroju Republike; dragocjen je intervju s legendarnom Božicom Jelušić, njezina retrospektiva na vlastito pjesništvo, ali i na pjesništvo druge polovice prošlog stoljeća.

Iz obilja Republike mogli bismo izdvojiti još štošta, a ovom prilikom prenosimo dijelove kritika novog romana našeg autora Josipa Mlakića Na Vrbasu tekija, kao i osvrte na plodno stvaralaštvo našeg autora Tita Bilopavlovića.

Naslovnica knjige Na Vrbasu tekija, izvor: Fraktura

Na Vrbasu tekija složeni je prozni uradak, organiziran je i komponiran s osebujnom unutarnjom dinamikom i dramatikom: prvi dio ispisan je kao povijest o fra Anti Kneževiću i o njegovoj borbi za izgradnju franjevačkog samostana u Jajcu. Drugi dio (Jajačka hronika), koji historijskim slijedom nastavlja dalje kroz XX. stoljeće, svojevrsno je predsmrtno propitivanje fra Josipa Markušića (…). Treći dio (Paučina i promaja) zamišljen je kao napokon i zbilja autorsko kulturnopovjesničarsko i esejističko rasvjetljavanje cijeloga tog razdoblja – s osvrtom na velike književne figure (Andrić, Krleža, Ćopić, Kiš) i s poglavitom nakanom preispitivanja i kritičkoga relativiziranja stanovitih dogmatski utvrđenih pozicija nacionalnih znanosti o jeziku i nacionalnih povijesti književnosti (u Hrvatskoj i BiH).

Nada Đerek, “Jezik kao domovina ili jezik kao bojište u borbi za bolju prošlost”

Nepotrebno je i nezgodno, ali možda ipak i legitimno pitanje, je li mi se Tekija svidjela zato što sam u njoj prepoznavao Andrića ili zato što je to jednostavno odlično napisan tekst? Drugim riječima, je li za visoku ocjenu koju bih dao tom tekstu zaslužan Andrić ili Mlakić? Zdvajajući o tom pitanju, prisjetio sam se Julijanina eseja i u odgovor stavio veznik i koji ona toplo preporučuje kao mogući spas od zapadanja u različite zamke prilikom govora o Andriću, a dobar dio vrijedi i za Mlakića. Dakle, za uspjelost Tekije zaslužni su i Andrić i Mlakić. Moguće je da bi Mlakić Tekiju napisao i da Andrić nikada nije postojao, no ako nas sve što smo pročitali – odnosno sve što smo čitajući proživjeli – definira kao pisce (ali i ljude…), tada Mlakićeva Tekija mnogo duguje Andriću. Konačno, Mlakić to i ne skriva, štoviše, ponosi se time. Stoga, kada govorimo o pojedinim motivima, idejnim postulatima, pa i stilskim opredjeljenjima u Tekiji, istodobno zapravo govorimo i o Andriću i o Mlakiću – sve to toliko je isprepleteno da mi se čini nemogućim razmrsiti što pripada jednom, a što drugom. Konačno, to nije ni važno, važno je ono što tekst govori.

Mario Kolar, “Nekoliko kapi ljudske dobrote”

Josip Mlakić je, rukovodeći se mišlju slavnoga Mihaila Bulgakova napisanom u romanu Majstor i Margarita, mišlju koja kaže da rukopisi ne gore, ujedinio svoj govor s govorom svih onih koji su o franjevcima i franjevačkoj Bosni književno progovorili prije njega te je drevni rukopis kojim je ispisana bosanska povijest ponudio svima koji bi željeli shvatiti Bosnu onakvu kakva jest, Bosnu punu ljepote i pripovjedačkoga žara, zemlju pjesme i neke magije kojom privlači ljude da je vole i da se za nju otimaju kao da je nema za sve njih sasvim dovoljno.

 Mato Nedić, “Bosanski rukopis”

Konačno, on (Josip Mlakić) je autentični sljednik one sjajne tradicije bosanskohercegovačkih katolika i Hrvata, koji su se u svim povijesnim neprilikama znali pravilno postaviti spram onih „drugih“, koji su, baš kao i filozof E. Levinas, smatrali da ne samo što se moramo susresti s Drugim, prihvatiti ga i razgovarati s njim nego moramo i za njega preuzeti odgovornost. Upravo se, na taj način, i ponaša, manje-više, većina junaka ovoga romana, fra Anto Knežević, fra Josip Markušić: „A opet“, kaže fra Josip, „čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti“ (str. 197).

Zlatko Kramarić, “Zašto volim čitati Mlakića. Ponešto o antikolonijalnom diskursu u romanu Na Vrbasu tekija Josipa Mlakića“

U novom dvobroju Republike čitajte i tekstove posvećene knjizi kratkih priča Škola za sjećanje našeg autora Tita Bilopavlovića! Tanja Tolić, Ivica Matičević i Andrea Divić priredili su svojevrsni kritičarski hommage kultnoj knjizi, a Goran Rem ocrtao autorovo djelovanje, uz prstohvat humora i duha tog vremena.

Tito Bilopavlović, izvor: Fraktura

Bilopavlovićeve priče, okupljene u ovoj zbirci pod uredničkom rukom Zlatka Crnkovića, raznorodne su. Objedinjenje su pod egidom priča u kojima se autor bavi likovima iz urbane sredine. To je točno, ali ne otkriva mnogo i labava je poveznica za ove kratke forme u kojima susrećemo „radničku klasu, trgovačke pomoćnice, lakirke iz drvnog kombinata, bubuljičave šegrte i nadute gimnazijalce“. Pričama je zapravo jedina zajednička poveznica pisac – nemaju istog pripovjedača (osim što je uvijek muškoga roda), variraju od poratnih socrealističkih razglednica, nevinih djetinjih sjećanja, fantazmagoričnih prikaza i satiričnih poskočica do povremenih – u koju treba ubrojiti i naslovnu priču – autorefleksivnih meditacija gdje se ego sudara s jastvom (i gubi bitku). Kad su priče toliko različite, to obično bude problem. No u ovoj ih zbirci objedinjuje snažan piščev glas, koji grmi ili šapće iznad motivike, i postojan stil – ove su priče vrsno napisane, ujednačene duljinom koja je posljedica toga što su originalno pisane kao novinske priče. To ujedno objašnjava i njihovu raznorodnost.

Tanja Tolić, “Kako stvarima kuca srce”

Kratka priča Oblutak posjeduje sve ono što volimo kad govorimo o književnom djelu. Žanrovski dobro utvrđena, s odabirom intrigantne teme o odnosu čovjeka i prirode u neprirodnim uvjetima, s potrebnom sažetošću naracije i ekonomijom izraza pri čemu se zamjećuje stilski odmak prema hektici, vrisku i ekspresivnosti, autorova nas kratka forma brzo dovodi do kraja, naravno – bez ikakve epskosti njezina sadržaja, ali zato s koncem teksta ostajemo „bez teksta“. Tek sada, kad smo završili sricanje slova u riječi i rečenice, započinje epska avantura, a to je gonetanje njezina smisla, povezivanje s mogućim drugim djelima, ne samo književne nego uopće umjetničke naravi.

Ivica Matičević, “Smisao života jednoga oblutka. Bilješka o kratkoj priči Tita Bilopavlovića“

Promišljajući o umjetnosti, o emocijama, o mladosti, o starosti, o životu i o smrti, autor stvara školu iz koje svi možemo učiti, a koje se lako sjećati – jer likovi su nam bliski, a stil čitak. Iako je prošlo gotovo četiri desetljeća od objave zbirke, njezini likovi nose priče koje su svevremene – koje su škola i koje su za sjećanje.

Andrea Divić, “Škola za sjećanje, štivo za pamćenje”

Taj kraj svijeta, gdje se, nakon začetka u raskrižju svijeta, smjestila Priča Pjesničkih susreta, a u kojem je gotovo svako od devet sela svoj najveći kafić nazvalo Casablanca, ili je barem tako u Vrbanji – korektivno došaptava Marinko P, taj kraj svijeta iz kojega u hrvatsko pjesništvo stižu, nakon one vinkovačke „prve petorke“, i tamna Marijana Radmilović i lucidni Franjo Nagulov i karverovsko-neotradicijski Tihomir Dunđerović, kao i rur-urbani Marinko Plazibat, humorno fantastizacijski Davor Ivankovac, konceptualistički kolektiv Hikos Mashup kao i drugi briljanti mladežnog talenta, taj kraj svijeta je ono mjesto puno lijepih sjena u kojem Bilopavlovićeva vedra žustrina odjekuje kroz desetke nastupa i smjehova i čuva pouzdanost Smisla, ali i rado kuša, Titovim stihovima, lake i drage nonsense.

Goran Rem, “Antologijski Bilopavlović, u antologijski nasmijanim tekstovima, kontekstima i nama”

Urednici Republike su Julijana Matanović i Mario Kolar.

Uživajte u čitanju i ovoj, posebno književnoj jeseni!