Osvane dan kad čovjek, ma kako sporo shvaćao, počne uviđati neke

stvari. Meni se to dogodilo još u adolescentskim godinama, dobro,

možda nešto poslije, jer moj mladenački razvoj bio je spor, Amalia bi

rekla i nedovršen.

Prvotnom čuđenju uslijedilo je razočaranje, a već potom sve se

pretvorilo u svojevrsno povlačenje po samom dnu. Bilo je razdoblja

kad sam se poistovjećivao s onim slinavim puževima. Ne govorim to

zbog njihove ružnoće i ljigavosti, niti zato što mi je danas naročito loš

dan, već zbog načina na koji se ta stvorenja kreću i zbog života kojim

žive, u kojem caruje sporost i monotonija.

Neću više dugo. Još godinu. Zašto godina? Pojma nemam. Ali to

mi je krajnji domet. Amalia mi je u ogorčenu iskazu mržnje običavala

predbacivati da nikad nisam sazrio. Žene preplavljene gorčinom obično

bljuju tu vrstu uvreda. I moja je majka mrzila mog oca, i to mogu

shvatiti. I on je mrzio samog sebe, otud njegova sklonost nasilju. Krasan

su uzor bili bratu i meni! Podignu nas na jedvite jade, slome nas iznutra

i onda očekuju da budemo savršeni, zahvalni, nježni i uspješni.

Život mi nije sjeo. Možda život i jest onako lijep kako tvrde neki

pjevači i pjesnici, ali meni nije sjeo. Neka mi nitko sad ne pjeva hvalospjeve

nebu u suton, glazbi i tigrovim prugama. Dovraga i sva ta

kićenost. Život mi se čini perverznom idejom, loše osmišljenom i još

12

gore izvedenom. Bilo bi mi drago da Bog postoji pa da mi malo objasni

neke stvari. Da mu skrešem u lice što ga ide: prevarant jedan. Mora da

je obični nezajažljivi starac koji se zabavlja promatrajući sa svojih kozmičkih

visina kako se brojne vrste sparuju i sukobljavaju, kako se međusobno

proždiru. Jedino mu je opravdanje to što ne postoji. Ali ni

tako mu ne dam svoj oprost.

Kao dječak, volio sam život. Jako sam ga volio, iako toga nisam bio

svjestan. Navečer, kad bih pošao na spavanje, majka bi me poljubila

u spuštene kapke prije no što bi ugasila svjetlo. Najviše mi se sviđalo

to kako majka miriše. Otac je loše mirisao. Ne loše u smislu neugodnog

mirisa, nego zato što je, čak i kad bi stavio kolonjsku, odisao nekim

vonjem koji je u meni pobuđivao instinktivnu odbojnost. Jednoga dana

u kuhinji, dok je majka ležala u krevetu mučena jednom od svojih

migrena, a ja odbijao okusiti jetrica jer mi se želudac dizao pri samom

pogledu na njih (mora da sam imao sedam ili osam godina), otac je

bijesno isukao svoj golemi ud i rekao mi: “Da ti jednog dana bude

ovoliki, morat ćeš pokusati ovaj i još mnoge tanjure jetrica.” Ne znam

je li i bratu priredio isti prizor. Brata su u kući mazili više no mene.

Bilo je očigledno da ga roditelji smatraju osjetljivim. On je pak bio

uvjeren u suprotno i mislio da sam miljenik bio ja.

U mladosti život mi se počeo manje sviđati, ali još uvijek sam ga

volio. Sad mi se nimalo ne sviđa i ne kanim prirodi povjeriti odluku

o trenutku u kojem ću morati vratiti posuđene atome. Planiram se

ubiti za godinu dana. Već sam i datum predvidio: 31. srpnja, u srijedu,

navečer. Toliko si vremena dajem da ponešto posvršavam i da provjerim

zašto mi se više ne živi. Nadam se da je moja odluka čvrsta. Trenutačno

jest. Bilo je razdoblja kad sam želio biti čovjek posvećen nekom idealu,

ali nisam uspijevao. Isto tako, nije mi bilo dano da upoznam istinsku

ljubav. Spretno sam se pretvarao, ponekad iz sažaljenja, ponekad da

uzvratim za kakvu lijepu riječ, za društvo ili orgazam, kako sam zaključio

da čine i ostali da su činili i da čine i ostali. Možda mi je onom

scenom s jetricama otac ustvari iskazao ljubav. Problem je u tome što

neke stvari ne shvaćaš jer ih ne vidiš, makar ti i bile ispred nosa, a i zato

što, između ostaloga, meni jednostavno ne sjeda ljubav na silu. Jesam

13

li obični bijednik, kako je govorila Amalia? A tko nije? Stvar je u tome

što ne prihvaćam sebe ovakvog kakav jesam. Neće mi teško pasti odlazak

s ovog svijeta. Još uvijek me krasi pristala vanjština, iako imam

pedeset četiri godine, i poneka vrlina kojom se nisam znao okoristiti.

Dobra sam zdravlja, dovoljno zarađujem, lako nalazim svoj mir. Možda

mi je nedostajao rat, kao i tati. Tata je tu neostvarenu želju nadoknađivao

prakticirajući nasilje nad najbližima, nad svim onim što ga je

izbacivalo iz takta i nad samim sobom. Još jedan obični bijednik.

2.

Nas četvero provodili smo ljetne praznike u mjestašcu na obali nedaleko

Alicantea. Tata, promašeni pisac, promašeni sportaš, promašeni

erudit, zarađivao je za život predajući na sveučilištu; mama, razumno

odlučna osloboditi se financijske ovisnosti o mužu, radila je kao zaposlenica

u uredu Pošte. Što se novaca tiče, išlo nam je onoliko dobro

koliko je to bilo moguće u Španjolskoj, u obiteljima srednje klase. Imali

smo plavi Seat 124 koji smo kupili kao prvi vlasnici; Raulito i ja išli

smo u privatnu školu; obitelj si je u kolovozu mogla priuštiti najam

apartmana s terasom i zajedničkim bazenom nedaleko od plaže. Hoću

reći, imali smo sve preduvjete da budemo poprilično sretni. U toj dobi,

s četrnaest godina, vjerovao sam da to i jesmo.

Ostao mi je popravni ispit za rujan. Držeći moju svjedodžbu u ruci,

mama je optužujuće zajecala i smjesta ju je spopala migrena, a tata se

očitovao znatno primitivnije zalijepivši mi šamar, nazvavši me tupanom,

pa nastavio čitati novine. Ništa od toga nije narušilo vedrinu

moga življenja. Ustvari, već tad u djetinjstvu poželio sam biti otac kad

porastem, tako da mogu tući svoju djecu. To sam već zarana bio usvojio

kao najbolju odgojnu metodu. No poslije uopće nisam bio sposoban

podići glas na Nikitu pa nam je momčić ispao takav kakav je.

Za praznika kojih se večeras prisjećam, onog ljeta kad sam pao taj

predmet, svjedočio sam prizoru koji je u mojoj glavi upalio crvenu

lampicu alarma. Jednog poslijepodneva na povratku s minigolfa, Raulitu

sam u ovratnik majice ubacio guštera. Dječja igra. Prestrašio se.

14

Nije mu bilo lako imati mene za brata. Jednom me prilikom, kad smo

obojica već bili odrasli, nakon neke obiteljske proslave optužio da sam

mu upropastio djetinjstvo. Zagledao sam se u njega. Što da radim?

Odabrao sam najlakši način. Ispričao sam mu se. “A jesi se sjetio”,

odgovorio mi je, prožet dugo potiskivanom mržnjom.

Osjetivši guštera na ramenu, Raulito je poskočio upravo onako

komično kako sam i priželjkivao. Jasno, krivo je stao i izgubio ravnotežu

skotrljavši se niz kamenitu padinu uz voćnjak pun stabala limuna.

Ustao je kao da se ništa nije dogodilo, ali kad je ugledao svoja krvava

koljena, udario je u plač derući se na sav glas. Molio sam ga da prestane.

Zar ne shvaća da me time izlaže nevoljama? Majka je čula dernjavu

skroz do apartmana pa je uspaničena izjurila van; za njom i tata, smiren,

no pretpostavljam ipak srdit jer ga neka budalasta obiteljska zavrzlama

ometa dok čita, ili drijema, ili što već. Majka je ugledala krv i ne pitajući

što je bilo, zalijepila mi pljusku. Tata mi je gotovo nevoljko prilijepio

još jednu. Mama je u pravilu udarala žešće, ali je činila manje štete.

Raulita su odveli u ambulantu na šetalištu uz plažu. U apartman se

vratio sat vremena poslije s po jednim flasterom na svakom koljenu,

lica umrljana sladoledom. Nek’ mi onda ne govori da on nije bio mezimac.

Mene su kaznili ostavivši me bez večere. Njih troje šutke je

sjedilo za stolom, bockajući vilicama velike kolute rajčice začinjene

uljem i solju, a ja sam ih krišom promatrao s vrha zavojitih stuba, već

u pidžami. Želio sam bratu domahnuti da mi poslije donese nešto za

jesti; no taj se blesavac uopće nije okrenuo prema meni. Na štednjaku

se parilo iz lonca s juhom. Majka je Raulitu poslužila tanjur. Moj brat

pognuo je glavu kao da udiše paru koja mu se uzdiže k licu. Skriven

ondje želio sam svisnuti i od zavisti i od gladi. Mama je opet prišla

loncu, ovaj put s tatinim tanjurom, a kad ga je napunila, skrivećki je

pljunula u juhu. Pljunuti nije dobra riječ. Ona je ustvari pustila da joj

se slina cijedi u tanjur. Slina je koji trenutak visjela s njezinih usana

dok se nije odvojila. Tad je žlicom promiješala tekućinu i postavila

tanjur pred tatu. Poželio sam mu s vrha stuba uputiti upozorenje; ali

shvatio sam da prvo moram sam pojmiti što se to upravo dogodilo.

Roditelji su se često svađali. Jesu li se posvađali pa zato jedu bez riječi

i pogleda? Zapitao sam se i je li mama koji put pljunula i u moje jelo.

15

Možda je majčina slina hranjiva; no u tom slučaju, zašto tako nije

napravila i s Raulitovim tanjurom? Čemu isključivati sirotog anđelka?

A možda je skriveno pljuvanje u muževu juhu drevni običaj što ga je

usvojila u djetinjstvu, promatrajući vlastitu majku ili koju od svojih

tetki.

3.

U slučaju da mi u odlučujućem trenutku zaista ne ponestane hrabrosti,

što će biti s Pepom? Ne mogu je natovariti Hromome koji već dovoljno

čini time što mi je noću povremeno pričuva kod sebe. Sva sreća

da sam si udijelio godinu dana da riješim ovo i druga važna pitanja.

Pepa je navršila trinaest godina. Kažu da taj broj treba pomnožiti sa

sedam da se utvrdi stvarna starost psa u ljudskim godinama; premda

se ne može svim pasminama pripisati jednako dug očekivani životni

vijek. Pretvorena u kakvu gospođu, Pepa bi danas bila devedesetogodišnjakinja.

No starcima u tim godinama nije do skakutanja kao

njoj. Ona je ustvari Nikitina. Mogao bih stoga životinju svezati za

vrata njegova skvoterskog stana, koji sat prije no što okončam svoje

dane. Trenutačno mi drugo rješenje ne pada na pamet.

Amalia se tvrdoglavo opirala prihvaćanju ljubimaca u kuću. Nikad

ih nismo imali. Kad je iskrsnula ideja o psu, nije prestajala nabrajati

sve moguće neugodnosti. Psi prljaju, traže stalnu pažnju, puni su parazita,

koštaju, obolijevaju, zgrabe se s drugim psima, stvaraju nered,

grizu, pišaju, seru, smrde. Prirastu ti srcu i njihova te smrt teško pogađa.

Sumnjam da bi Amalia bila zagovornica uspavljivanja kad bi izračunala

koliko to košta.

Isprva ni sâm nisam bio pobornik ideje da imamo psa u kući. Mali

je uporno ponavljao da su njegovu najboljem školskom prijatelju roditelji

poklonili psa i da on ne želi biti gori od njega. Valja naglasiti da

je Nikita zdušno ustrajao u tome kad bi se našao nasamo sa mnom.

Tad sam shvatio da me pokušava pridobiti svaki put kad nepokolebljiva

majka nije bila na vidiku. Bilo je neupitno da mene smatra popustljivijim

ili pristupačnijim članom obiteljskog rukovodstva. Nije to tako

16

rekao; ali nije mi bilo teško pogoditi njegove misli. To mi i nije teško

palo, ustvari me raznježilo. Nije tu u biti bilo prezira prema ocu, već

svojevrsnog poistovjećivanja. Sudrugovi u slabosti, pred dominantnom

ženkom jedino udruženim snagama možemo ostvariti cilj koji si on

ili ja zacrtamo. Zato smo se dakako i udružili. Od određenog trenutka

upravo sam ja izražavao najveću želju da uzmemo psa. U svrhu ostvarenja

spomenutog cilja, pribjegao sam lukavstvu analitičara, didaktičara,

profesora. Potpuni poraz. Za savjet sam se obratio Marti Gutiérrez,

jedinoj osobi u školi koja mi je ulijevala dovoljno povjerenja da joj

izložim takvo osobno pitanje. Pada li joj na pamet, pitao sam je, kako

bi se tvrdoglavu ženu dalo uvjeriti da popusti u obiteljskom nadmudrivanju.

Zanimalo ju je govorim li o vlastitoj ženi. “Ne, onako općenito.”

“Nema općenitih žena.” “No dobro, da, govorim o svojoj.” Pa

sam joj ispričao to za psa i u kratkim joj crtama dočarao Amalijinu

narav. Savjetovala mi je da zaigram na kartu emocionalne inteligencije,

na što sam joj odgovorio da je ništa nisam razumio, kao da govori kineski.

Preostaje ti, odgovorila mi je, kod Amalije pobuditi grižnju

savjesti. Kako? I sin i ja trebali bismo pokazati koliko to silno želimo

i koliko smo nesretni i uvjeriti je da je ona tomu kriva. Postoji mogućnost

da bi ona tad mogla osjetiti da je nepravedna, ili barem osjetiti

nelagodu pa se pokolebati i odlučiti popustiti, makar samo zbog mira

u kući. Marta Gutiérrez smatrala je da ta strategija ne pali uvijek; ali

ništa neću izgubiti ako pokušam.

Upalilo je, premda pod cijenu prihvaćanja čitavog niza uvjeta i pravila

koje je Amalia nametnula, sve ih okrunivši nedvosmislenom izjavom:

ona se ni trenutka neće brinuti za tu životinju. Neće je izvoditi

u šetnju niti će joj davati jesti, ništa. Kao dokaz da tako doista i misli,

prvog dana kujici nije dopustila ni da joj priđe. Štene nije shvaćalo tu

odbojnu gestu i silom se hvatalo Amalijinih nogu, mašući repićem

i nudeći joj svoje prijateljstvo. “Što čekaš, zašto je ne pogladiš?” pitao

sam Amaliju. Odgovorila mi je upirući nekamo prstom: “A što ti čekaš,

zašto ne očistiš ono?” Kujica se bila popiškila po tepihu. Prvo vodom

i krpom, potom fenom, uspio sam ukloniti mrlju. I miris. Mokraća

štenaca jedva da ima miris. Amalia, sumnjičava, bacila se na sve četiri

da se uvjeri. Ismijavala se svakom imenu koje je Nikiti i meni palo na

17

pamet. Izazvali smo je: “Hajde, daj joj onda ti ime.” “Pepa”, rekla je

odrješito. “Pepa? A zašto?” “Eto tako.” Pa smo joj dali to ime.

4.

Prva anonimna poruka koju sam našao u sandučiću bila je napisana

rukom, velikim slovima. “Sigurno neki osjetljivi susjed”, zaključio sam.

Nije mi bilo ni na kraj pameti da tom porukom započinje čitav niz

poruka koji će se nastaviti gotovo dvanaest godina. Zgužvao sam papir

u lopticu i izlazeći iz kuće u sumrak, bacio ga u lokvu. Jedino se sjećam

da je sadržavala jedva dva retka prijekora jer s poda nisam pokupio

kujinu kakicu. U jednoj rečenici stajala je riječ svinja. U džepu uvijek

imam spremne barem dvije vrećice; no priznajem da se u početku

(poslije više ne) moglo dogoditi da hodam zabavljen vlastitim mislima,

ili razmišljajući o nastavi sljedećeg dana, ili da mi se jednostavno ne da

sagnuti pa, uvjeren da me nitko ne vidi, zaboravljam na Pepina govanca

gdje god ih posijala. Moguće je i da je poruka bez datuma i potpisa bila

namijenjena Nikiti koji je također povremeno izvodio kujicu u šetnju.

Amaliji o tome nisam rekao ni riječi.

5.

Ne znam zašto smo nas četvero početkom sedamdesetih putovali

u Pariz

a ne, primjerice, u Segoviju, u Toledo ili koje drugo bliže

mjesto gdje ljudi govore našim jezikom. Tata je pomalo natucao

francuski; mama ni slova. Drugi razlog za putovanje možda je bila

želja da zadive susjede ili da rođacima pokažu kakva smo skladna

i uspješna obitelj.

Bila je ondje rijeka. Nisam siguran da sam onomad znao njezino

ime, ili možda jesam, nije ni važno. Nisam znao reći ni koji most prelazimo,

ni kamo idemo. Samo pamtim da sam zaostao kojih šest-sedam

koraka. Ispred mene hodali su mama i tata, s Raulitom između sebe.

Držali su ga za ruke i činilo se kao da su povezani preko njega. Stjecao

18

sam dojam da ga vole više nego mene. Još i gore, da njega vole, a mene

ne, ili da se o njemu brinu, a mene zapostavljaju. Svakog me časa mogao

srušiti neki auto ili motor, a oni bi ne primijetivši nesreću nastavili

svojim putem kao da ništa nije bilo. Patio sam zbog tog pomanjkanja

pažnje koje su iskazivali. Onda se najednom stvorio taj zidić na koji se

lako moglo popeti, a dolje je bila rijeka sa svojim mutnim i spokojnim

vodama u kojima se ogledalo popodnevno sunce. Dobro se sjećam

zvuka udarca i iznenađenja koje mi je stvorio iznenadni osjećaj hladnoće.

Dok sam padao, čuo sam vrisak neke žene.

Prije no što mi je voda ušla u usta, snažne su me ruke izvukle na

površinu. Tata je u rijeci ostao bez cipela. Tijekom godina koje su

uslijedile, s ponosom će prepričavati događaj koji je smatrao svojim

najvećim podvigom. U konačnici, nije mario ni što mu se pokvario

sat, očigledno skupocjeni ručni sat koji je nekad pripadao njegovu ocu.

Često bi se tako junačio. Kad je trebalo odlučiti, sat ili sin, nimalo nije

dvojio.

Ni mama ni on nisu me grdili. Mama je bila toliko izvan sebe i toliko

zahvalna da je pred svim tim ljudima koji su nas okružili na obali

zagrlila tatu, mokrog od glave do pete, obasuvši mu cijelo lice poljupcima.

Tata se volio šaliti govoreći da sam dvaput rođen. Prvi put život

mi je dala mama, drugi put on.

Sjećam se, u hotelskoj sobi, crnog novčanika, putovnice, francuskih

novčanica i drugih tatinih stvari kako se suše po namještaju. Navečer

smo svi četvero u restoranu proslavili to što se nisam utopio, a tata je

sam ispio bocu vina. Na košulji na prsima ostala mu je velika tamna

mrlja; ali ovaj put mama je zaključila da je bolje da mu zbog toga ne

prigovara.

6.

Jučer sam išao posjetiti mamu. Već po običaju, prethodno sam se

uvjerio da Raúlov auto nije na parkiralištu. Ako je ondje, ja gore ne

idem. U drugim okolnostima nije mi problem zapodijevati razgovor

19

s njim; ali kad idem mami, želim je cijelu za sebe. Ako me ništa ne

sprječava, običavam jednom tjedno ići u dom, premda sam u posljednje

vrijeme, priznajem, malo podbacio. Važno je provjeriti da mama uvijek

dobiva skrb kakvu zaslužuje. Zasad nemamo prigovora. Redovito tražim

da me izvještavaju o njezinom zdravstvenom stanju i trudim se da

osoblje doma shvati da pregledavam sobu i zavirujem u ormar i zagledam

u majčine stvari. Raúl čini isto. Njemu je palo na pamet da sve

trebamo pomno pratiti, makar po cijenu da ispadnemo gnjavatori,

i pristao sam. Ima u domu staraca koje nitko ne posjećuje. Dovuku ih

onamo onako kako biste se riješili beskorisne starudije. Mogu zamisliti

da se njegovatelji oko njih pretrgavaju manje nego oko onih čiji članovi

obitelji mogu bilo kad banuti i požaliti se upravi ili ih pak kritizirati

u novinama ili na društvenim mrežama, u slučaju da nešto nije kako

treba.

Mama nas već dugo ne prepoznaje. To je isprva bio težak udarac za

Raúla koji je na koncu zatražio bolovanje zbog depresije. Možda su

postojali i drugi razlozi za njegove zdravstvene probleme koje je mamino

kognitivno gašenje dodatno pogoršalo. Nisam siguran u to niti

se imam volje o tome raspitivati. Isto tako ne odbacujem mogućnost

da je moj brat izmislio bolovanje kako bi mi napokon ukazao na ono

čega ja u konačnici nisam bio svjestan, a što bi nedvojbeno trebalo

potvrditi činjenicu da, kad nastupi neki problem ili neka određena

situacija, on postupi ispravno, a ja ne.

Mamino mentalno propadanje bilo je postupno. Ja shvaćam da nju

Alzheimer spašava od takozvanog tragičnog osjećanja života. Jedino

možemo gledati kako se gasi, uronjena u apatiju. Raúl joj je donio jednu

njezinu staru fotografiju ne bi li se kad je vidi naglo trgnula. Ta uokvirena

stvarca eto stoji tu, posađena na stolu, beskorisna poput preparirane

životinje.

S obzirom na sve, ona je dobro. Malo je pogrbljena i jako mršava.

Jučer dok sam prilazio dizalu, jedna me njegovateljica izvijestila da je

moja gospođa majka taman zaspala. Sjeo sam do njezina kreveta i zagledao

se u nju. S lica joj čitam smirenost. To mi pruža veliko zadovoljstvo.

Kad bih vidio da pati, svisnuo bih od muke. Mirno je disala

i kao da sam vidio blagu naznaku osmijeha na njezinim usnama. Možda

njezinim snom promiču prizori iz prošlosti, makar sumnjam da im

zna pridružiti pravi smisao.

Pretpostavljam da će mama poživjeti do sljedeće godine u ovo doba.

Dođe li joj tad netko s viješću o mojoj smrti, ona je neće razumjeti.

Neće ni primijetiti da sam je prestao posjećivati. Eto i druge prednosti

Alzheimera.

U jednom sam trenutku primaknuo usne njezinu uhu i šapnuo joj:

“Oduzet ću si život sljedeće godine posljednjeg dana srpnja.”

Majka je nastavila spavati ne trznuvši.

Dometnuh još: “Jednom sam te vidio kako pljuješ tati u juhu.”

Sa španjolskoga prevela Željka Somun.

Knjiga Čiope  objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija

Kupi knjigu!