Brutalna ritualna umorstva, čvrsto voden zaplet s brojnim rukavcima i nizom neočekivanih obrata, urbani seting i policijski inspektor s kompliciranom prošlošću – baskijska spisateljica Eva García Sáenz de Urturi uzela je ključne sastojke tzv. nordic noira, ubacila ih u svoju književnu miješalicu, napisala triler Šutnja bijeloga grada (2016.) i lansirala se u orbitu svjetske žanrovske književnosti.

Knjiga je odmah postala bestseler u Španjolskoj i Latinskoj Americi, ekranizirana je u suradnji s Netflixom i španjolskim streaming servisom Movistar te proglašena književnim fenomenom desetljeća, a prava su prodana u više od 14 zemalja, izmedu ostalog i u SAD-u.

Prije nego što je postala globalni fenomen, Eva García Sáenz de Urturi (1972.) bavila se sasvim drugim poslom – diplomirala je optometriju, radila na nekoliko rukovodećih položaja u optičarskom sektoru, a potom joj se karijera nastavila na Sveučilištu u Alicanteu, gdje i danas živi. “Nikad nisam smatrala da bih se trebala ograničavati isključivo na bavljenje znanošću. Pa i znanstvenici mogu biti kreativni! Ta se dva interesa ne isključuju. To što sam se dugo bavila medicinom nije otupjelo moje kreativne interese, dapače!”, govori autorica.

Prepoznatljivost izvan Španjolske stekla je romanom Saga o dugovječnima (2012.), koji je postao bestseler u SAD-u i Velikoj Britaniji. Godine 2014. objavila je Adamove sinove i povijesni roman Putovanje na Tahiti. Vrhunce ljestvica najprodavanijih naslova dostiže 2016., kad je u knjižare došla Šutnja bijeloga grada, prvi dio krimi trilogije koju još čine romani Los ritos del agua (Rituali vode, 2017.) i Los señores del tiempo (Gospodari vremena, 2018.), samo u Španjolskoj prodani u više od milijun primjeraka. Svoju hvaljenu trilogiju, koju kritika naziva “prvim baskijskim noirom“, de Urturi je smjestila u Vitoriju-Gasteiz, svoj rodni grad u Euskal Herriji, nama poznatoj kao Baskiji – i, iako je riječ o krimićima, zapravo ispisala svoje najautobiografskije knjige, jer se u pisanju itekako oslanjala na vlastita iskustva odrastanja u toj sjevernoj španjolskoj regiji, kombinirajući vlastite obiteljske priče s krimi zapletom i kompliciranom ljubavnom dramom, a sve to uz kulturno-povijesnu kulisu i brojne reference na lokalne običaje, kuhinju, način života…

Krimići su tek dio književne biografije te autorice, čije pisanje otkriva zanimanje za povijest, geografiju, mitologiju… “Knjige koje čitam nikad ne biram prema žanru. Podjednako volim čitati povijesne romane, trilere, eseje, biografije… Na isti način pristupam i pisanju: važna mi je priča, a ne žanr“, pojašnjava de Urturi.

Roman Šutnja bijeloga grada, nedavno objavljen na hrvatskom u izdanju Frakture i prijevodu Silvane Roglić, elegantan je krimić u kojemu se mitologija i legende, arheologija i obiteljske tajne miješaju u priči o okrutnim ritualnim ubojstvima obilato garniranima povijesnom simbolikom. Radnja se odvija u mističnoj atmosferi Baskije, gdje se u kolopletu ulica povijesnoga grada Vitorije i tajnovitih krajobraza okolnih sela neizvjesna policijska istraga prepuna neočekivanih obrata razvija u napeti psihološki triler koji Evu Garciju Sáenz de Urturi otkriva kao autoricu čiji literarni interes, barem u žanrovskoj književnosti, leži u fascinaciji patološkim, mračnim stranama ljudskog uma.

“Kad sam odlučila napisati triler, željela sam to učiniti iz pozicije kriminalista, osobe koja se bavi profiliranjem zločinaca: ono što me zanimalo je psihologija zločina i uloga empatije potrebne da bi se slijedilo stope počinitelja”, pojašnjava autorica. Fikcija joj pruža priliku za promišljanje granica ljudskog ponašanja i propitivanje koliko su te granice fleksibilne. Zanimalo ju je istražiti umove serijskih ubojica, psihopata koji su obični ljudi, nevidljivo integrirani u društvo.

U drugom dijelu trilogije poigrava se s idejom psihotičnog uma, dok se treći bavi poremećajem podijeljene ličnosti. Svima je zajedničko postojanje povijesne pozadine i u svima se presudnima pokazuju odluke koje se donose u konkretnom obiteljskom i socijalnom okruženju u kojemu odrastaju njezini protagonisti. Zato svi njezini likovi imaju kompliciranu prošlost, svi nose tešku emocionalnu prtljagu proživljenih trauma s kojima ne znaju izaći na kraj. Autorica ih kroz priču prisiljava da naprave korak naprijed u suočavanju s tim traumama, čime pridobivaju simpatije čitatelja, koji počinju suosjećati s njima jer se prepoznaju u njihovoj borbi. Kako bi postigla dodatni dramski efekt, de Urturi se u knjizi Šutnja bijeloga grada poslužila još jednim trikom – učinila je najvećeg negativca snažnijim likom od glavnoga protagonista, a ono što joj je bilo važno je da svaki od njih ima svoju priču, koja objašnjava njegove postupke, njegov doživljaj svijeta. Sa svojim likovima ima posebnu vezu: u njezinoj glavi borave godinama i već ih je toliko dobro upoznala da točno zna kako će koji reagirati u svakoj pojedinoj situaciji. Kroz svakoga od njih promatra neki aspekt ljudske duše – autorica za sebe każe da je ona promatračica u potrazi za čarolijom koja se nalazi u detaljima.

U romanu Šutnja bijeloga grada radnja prati inspektora Unaija Lópeza de Ayalu zvanog Kraken tragom običnih ritualnih ubojstava koja potresaju Vitoriju: ubijeni su uvijek iste dobi, muško i žensko, s rukom na obrazu onoga drugog. Tako je bilo prije dvadeset godina, a tako je i danas, koji dan prije nego što iz zatvora treba izaći čovjek koji je za ubojstva osuđen – nekoć slavljen, a danas omražen, briljantni arheolog Tasio Ortiz de Zárate. Pred inspektorom Ayalom, mladom zvijezdom vitorijske policije, težak je zadatak: otkriti kako je Tasio nastavio ubijati iz zatvora ili pronaći ubojicu zbog kojega je junak Krakenova djetinjstva u tamnici dva desetljeća proveo nevin.

Roman je prepun rukavaca, što je samo po sebi morao biti poseban izazov za autoricu, ali, kako voli reći, ne i takav s kojim se ne bi mogla uhvatiti u koštac – bila je to već njezina četvrta knjiga i bila je spremna na nju. Radnju je smjestila u regiju u kojoj je odrasla i koju dobro poznaje, u kulturu Baskije koja ju je oblikovala i gdje, u selu Villaverde nedaleko od Vitorije, koje takoder ima ulogu u njezinoj knjizi, još živi dio njezine obitelji.

Kad je riječ o izvanredno na petim i pametno pisanim krimićima, uvijek se nekako nameće pitanje – gdje je autor pronašao inspiraciju za tako elaboriranu priču punu naglih obrata? Događaju li se i u stvarnoj Euskal Herriji tako strašne stvari? “Svi su zapleti u romanima izmišljeni. Za ubojstva, nasreću, nisam pronalazila nikakve primjere u stvarnom životu”, govori autorica. Ali to je i u redu jer, kako napominje, puno je više zanima stvaranje “vlastitog psihološkog univerzuma, koji ima svoju logiku i pravila”. Kao svaki punokrvni krimić, Šutnja bijeloga grada vrvi fantastičnim promjenama smjera koje čitatelju ne dopuštaju ni trenutka predaha: ubojstva se nižu, napetost raste, situacija izmiče svakoj logici, sve do vrtoglavog raspleta.

Kako bi ispisala svoju krimi trilogiju, Eva García Sáenz de Urturi morala je puno istraživati. Iščitala je obilje dokumentacije kako bi se dobro upoznala s povijesnom i kulturnom baštinom regije – obilazila je muzeje, arheološka nalazišta, savjetovala se s arheolozima. Takoder je iscrpno istražila kriminalističko profiliranje – razgovarala je s brojnim profesionalcima koji se bave tim poslom, koji su joj pomogli u nedoumicama koje su je mučile u procesu pisanja. “Puno sam toga saznala iz razgovora s aktivnim policajcima. Posjetila sam sva povijesna mjesta koja se pojavljuju u romanu, Staru katedralu, razne palače, Stari grad. Svašta sam od tih mjesta naučila”, ističe.

Njezine su knjige fikcija, no svaka fikcija ima korijenje u stvarnosti. A stvarnost zločina je ta da nema granica onome što jedan čovjek može učiniti drugome u odredenim okolnostima. De Urturi nije sklona vjerovati da su ljudi u osnovi uglavnom ipak dobri: “Mislim da su u ekstremnim situacijama mnogi ljudi spremni prijeći crvenu crtu i zakoračiti u kriminal, iako su isto tako mnogi ljudi posve nespremni za tako nešto”, govori. Zato je dobro da sva društva imaju zakone i policiju koja će te zakone provoditi, dodaje.

Roman Šutnja bijeloga grada nudi fascinantni portret baskijskoga društva i kulture, a da je Eva García Sáenz de Urturi pronašla uspješnu formulu pokazuje i činjenica da je knjiga već adaptirana i na filmu koji je od ožujka ove godine dostupan na Netflixu. Lik inspektora Krakena ima vojsku obožavatelja koji sebe nazivaju krakeniancima, a grad Vitorija se nakon objave prvoga dijela trilogije odjednom našao na mapi svijeta kao literarno-filmska turistička destinacija.

“Trilogija je prevedena na niz jezika, i to u zemljama kao što su Njemačka, Poljska, Meksiko ili Sjedinjene Amerićke Države, s doista izvanrednim uspjehom. To, naravno, znači i da je grad Vitorija postao poznat na četiri kontinenta, što je doista rezultiralo značajnim porastom kulturnog turizma grada tijekom četiri godine od izlaska prvoga romana, zahvaljujući tisućama čitatelja koji se slijevaju sa svih strana svijeta kako bi na nekoj od posebno osmišljenih turističkih tura obišli mjesta na kojima se odvija radnja romana”, kaže De Urturi.

Masovni mediji obožavaju ubojstva – ljudi imaju sklonosti ka morbidnome, pa su se za Vitoriju zbog njezinih romana zainteresirali i BBC i CNN, a autorici su knjige donijele titulu jedne od španjolskih spisateljica s najviše pratitelja na društvenim mrežama. Je li očekivala takav uspjeh? Nije, ali nekako se uspijeva nositi s njim, iako komunikacija s obožavateljima na društvenim mrežama premašuje njezine kapacitete pa je njezina nakladnićka kuća morala uspostaviti tim ljudi koji joj pomaže odgovarati na pitanja čitatelja. “Kad imate toliko pratitelja na društvenim mrežama, naprosto nije moguće osobno odgovoriti na svaki pojedini upit, ali se trudim što više vremena posvetiti svojim čitateljima”, govori de Urturi, koja se ipak još može prošetati nesmetano ulicama Alicantea, gdje je povremeno, kad čuju njezino prezime ljudi pitaju je li u rodu s autoricom slavne trilogije.

Knjigu možete kupiti ovdje.