Na Aveniji Bernadot, baš pored stajališta autobusa, u zidu je rupa. Nekoć je ondje bio bankomat, ali se pokvario ili ga nitko nije koristio, pa je došao kamion s ljudima iz banke, koji su ga uzeli i nikad ga nisu vratili. Netko je jednom rekao Udiju da će mu se ako vikne želju u tu rupu u zidu, ona ostvariti, no Udi u to baš i nije vjerovao. Istina da je jedne večeri nakon povratka iz kina viknuo u rupu da hoće da se Dafna Rimalt zaljubi u njega, i nije se dogodilo ništa. A drugi put, kad je bio užasno usamljen, zaderao se u rupu da želi imati anđela-prijatelja, i točno je da se poslije pojavio anđeo, no uopće mu nije bio prijatelj, jer svaki je put nestao kad ga je Udi zaista trebao. 

Taj je anđeo bio mršav i pogrbljen i stalno je nosio kišnu kabanicu da mu ne vide krila. Ljudi na ulici bili su uvjereni da je grbavac. Ponekad bi, kad su bili sami, skinuo kabanicu, jednom je čak dopustio Udiju da dodirne perje na njegovim krilima, no kad su u sobi bili drugi ljudi, uvijek je ostajao u kabanici. Klajnova djeca jednom su ga upitala što ima ispod kabanice, a on je rekao da ima ruksak s knjigama koje nisu njegove i da se boji da se ne smoče. Uopće, stalno je lagao. Udiju je pričao priče da ti pamet stane: o mjestima na nebu, o ljudima koji preko noći ostavljaju ključeve u bravi automobila, o mačkama koje se ničeg ne boje, koje čak i ne znaju što znači “šic”.

Kakve li je samo priče izmišljao, i onda se još poslije zaklinjao na Boga.

Udi ga je jako volio i uvijek se trudio vjerovati mu, čak mu je i nekoliko puta pozajmio novac kad je bio u stisci. S druge strane, anđeo ni u čemu nije pomogao Udiju, samo je pričao, pričao i pričao, i pripovijedao sve te svoje idiotske priče.

Tijekom šest godina koliko ga je Udi poznavao, nije oprao ni jednu jedinu čašu. 

Kad je Udi bio na vojnoj obuci i stvarno je trebao nekoga za razgovor, anđeo je odjednom nestao na dva mjeseca i poslije se vratio obrastao u bradu i s facom ništa me ne pitaj. Pa tako Udi nije pitao, subotom su samo sjedili u gaćama na krovu i grijali se na suncu. Udi je gledao druge krovove, solarne grijače i nebo. Shvatio je da svih ovih godina koje su proveli zajedno ni jedan jedini put nije vidio anđela da leti.

“A da malo poletiš?” rekao mu je. “To će ti popraviti raspoloženje.” 

A anđeo je rekao: “Nema šanse, ljudi me još mogu vidjeti.” 

“Ma hajde, daj”, rekao je Udi. “Poleti bar malo, za mene.” 

No anđeo je samo proizveo odvratan zvuk iz dubine usta i na krov premazan mazutom hračnuo slinu pomiješanu s bijelom sluzi. 

“Ma i ne trebaš”, izazivao ga je Udi. “Sigurno uopće i ne znaš letjeti.”

“Naravno da znam”, uzrujao se anđeo. “Samo ne želim da me vide.” 

Na krovu preko puta vidjeli su djecu kako na ulicu bacaju vrećicu punu vode. “Znaš što”, nasmijao se Udi. “Kad sam bio mali, još prije nego što sam tebe sreo, često sam dolazio ovamo i bacao vrećice na prolaznike. Ispuštao sam ih točno kroz razmak između dviju nadstrešnica.” Udi se nagnuo preko rukohvata i prstom pokazao na razmak između nadstrešnice dućana s kućnim potrepštinama i one trgovine s cipelama. “Ljudi bi podigli glavu i vidjeli jedino nadstrešnicu, pojma nisu imali odakle ih je strefilo.” 

Sad je i anđeo ustao i pogledao na ulicu, čak je otvorio usta da nešto kaže, ali Udi ga je iznenada lagano gurnuo u leđa, i anđeo je izgubio ravnotežu. Bilo je to samo iz zezancije, nije mu htio nauditi, samo ga natjerati da malo poleti, iz fore. No anđeo je pao kroz svih pet katova kao vreća krumpira. Udi je zabezeknuto gledao kako leži dolje na pločniku. Tijelo mu je bilo nepomično, samo su mu se krila trzala malim, posljednjim predsmrtnim trzajima. I onda je shvatio da ništa od svega što mu je anđeo rekao nije bila istina, da on čak nije ni bio anđeo, nego bezvezni lažljivac s krilima.

Knjige Etgara Kereta možete pronaći ovdje.