Autorica: Marija Ott Franolić

Najviše volim knjige i pisce koji o poznatim temama uspiju progovoriti na posve neobičan i uzbudljiv način, jer tim neočekivanim jezikom i načinom osvjetljavaju i pomiču nešto u meni čega do tada nisam bila svjesna. Takav je roman irske spisateljice Eimear McBride Manji smo boemi (prev. Anda Bukvić Pažin, Fraktura) o kojem smo u rujnu raspravljali na čitateljskoj radionici Kabinet čuda koja se odvija u knjižari Fraktura, a financira je Grad Zagreb.

Radnja romana Manji smo boemi prilično je poznata – mlada djevojka dolazi iz malog irskog mjesta u veliki i uzbudljivi London studirati glumu, tu želi odrasti, osloboditi se patrijarhalnog odgoja, i započinje turbulentni ljubavni odnos sa starijim glumcem. Toliko koliko je radnja jednostavna, toliko je stil neobičan, privlačan, inovativan – takav da roman od prve stranice ne možete ispustiti iz ruke. Istina, treba neko vrijeme da se na njega naviknete – kao da noću čitate s malom lampicom koja vam ne osvjetljava čitav tekst nego samo neke njegove dijelove. Ali jednom kad krenete, sve teče glatko – kao da ovaj roman ne bi ni mogao nikako drugačije biti napisan, kao da je taj inovativni jezik jedini pravi jezik za ovu priču. 

Radnju uglavnom pratimo iz perspektive glavne junakinje i sve je ispričano nekom vrstom isprekidanog unutarnjeg monologa: tu su nedovršene rečenice, dijalozi se prelijevaju u opise, tišine, prekidi, neočekivane rime, izmišljene riječi, font, sintaksa… Jezik je to koji je uspio artikulirati ono što se inače teško artikulira, a to su prije svega tjelesnost i seksualnost. Roman se lijepo čita na hrvatskom, zadržao je ritam, rime i jezične igre – zato nije čudno da je Anda Bukvić Pažin za prijevod dobila nagradu Iso Velikanović. 

Evo jedan odlomak u kojem se dobro vidi kakav stil možete očekivati:

Ježenje, naše ruke. Malo nema zraka unutra, šeprtlja on. Ja kimnem. Ali moja brada u njegovoj ruci. Moju. Bradu obujmi dlan. Privuče. Dlan obujmi obraz. Vrat leđa Scarlett O’h. Škljoc! Na mojim ustima usta. Moja usta sama daju poljubac i poljubac se uvuče. Spora smetenost. Vino u vijugama. Lecnem se malo i izdaju koljena. I koljena. Dotaknu. Koljena. I ljubi još. Njegov jezik zapaluca a tijelo će Ne.

Nakon ovih redaka postaje jasnije zašto je spisateljica Jeanette Winterson napisala da “Eimear McBride piše protiv jezika, tražeći smisao u svijetu bez smisla.”  

I nemojte se prepasti, jezik i pristup temi su neobični, ali on se brzo čita, samo se na prvih nekoliko stranica na njega trebate naviknuti – i bit ćete višestruko nagrađeni!

Pogledajte preporuku za čitanje romana:

A možete poslušati i audio snimku tribine o romanu na kojoj smo govorile prevoditeljica Anda Bukvić Pažin, profesorica književnosti Maša Grdešić i ja:

Pisala sam i kritiku koju možete pročitati ovdje: https://marijaottfranolic.blogspot.com/2019/02/kad-jezik-skracuje-put-do-dozivljaja.html

Kad proučite Boeme, uzmite i njezin roman Čudan hotel koji je 2021. objavljen u Frakturi, također u prijevodu Ande Bukvić Pažin – on će vam pružiti posve drugačije iskustvo čitanja. 

Kabinet čuda odvija se u Knjižari Fraktura u organizaciji udruge Blaberon. Vodi ga Marija Ott Franolić, a financira Grad Zagreb.