London?
Pariz ✓
Sankt Peterburg
Moskva
Budimpešta ✓
Bratislava ✓
Varšava ✓
Krakov ✓
Haworth ✓
St Austell ✓
Peking ✓
Tokio ✓
Sankt Peterburg ✓
Bukurešt ✓
Craiova
Pariz ✓
Khartoum
Barcelona ✓
Kairo ✓
Riga ✓
Amsterdam ✓
Milano
Firenca ✓
Sorrento ✓
Napulj ✓
Rim ✓
Avignon ✓
Santarcangelo di Romagna
Bruxelles ✓
Siena ✓
Bagno Vignoni
Venecija
Berlin ✓
Dublin
Ballycastle
Belfast
New York ✓
Newark ✓
Folkestone ✓
Manchester ✓
Edinburgh ✓
Glasgow
Stratford-upon-Avon
Norwich ✓
Avignon
Interesa za Francusku nema uopće. Nikakve šanse načeti je kao temu. Neopterećivala se time najbolje što je mogla u vlaku iz Nice. U vožnju taksijem na dolasku nije se unijela. S tim je ravnodušjem, naravno, sebi zadala poraz: sutra akvizicija karte, znači. Ali i dalje bi neminovno gore bilo da na svome na infinitivima baziranom francuskom priupita za smjer. Jako nervira – i sama naznaka toga, i osoran ton koji često isprovocira. Strese se kad pomisli na prethodni incident, ono “Madame, da krenemo ispočetka… ovoga puta na engleskom možda?” Prekasno, jasno. Ali dok iznutra krčka, jogunasto joj oko plane na obližnjoj zdjeli knjigolikih šibica – grimizne, zlatne i gratis, a u hotelskoj livreji. Na poleđini im jamačno adresa? Točkica u mreži ulica? Dohvati dvije i obrne jednu, otkrije da jest. Pa ih tutne u preklop ručne prtljage i zaključi da je komplikacija riješena.
Ustupak na stranu, foaje tone od vlage i ni sobna stabla da ga dignu. Palme, pretpostavlja. Lišće patina prašine stišće, kao da je nekakva rivijera onkraj Smrti u Veneciji željeni efekt. Ako je tomu tako, nije da su posve neuspjeli, razmišlja ona – s izuzetkom vodenaste dekadencije stare Venecije, a i svakog opipljivog povećanja vjerojatnosti neke neblagovremene smrti. Rrrti. I eto ga, smrt opet. Kočoperi se kao vječno neizbježna. Čak i ovdje, u kužnom prigradskom hotelu do kojega ni ona sama ne zna put. Ali dosta, dosta. Mogla bi od toga zatreptati, ali prije negoli će, prisjeti se svoje prethodne procjene da će ambijent, koliko god vlažan i težak bio, teško biti uzrok njezine pogibije. Osim toga, izgleda da tu vlada oskudica zlatokosih dječaka da se njima štetno zaokupi. Zapravo, gleda oko sebe, ali ne vidi apsolutno nikakvu djecu. U čemu, naravno, ne nalazi povoda za žalbu jer je na svoj simboličan način i sama pridonijela njihovu izbitku. Da bude savršeno iskrena – kao što prema sebi jest – nije i da pomalo smrduckava odrasla klijentela ozbiljno obznanjuje svoju prisutnost, uzgredno tek. Nepoželjna pomisao, na njih: koji šetaju, bivaju, nesvjesno upijaju zrak kao da im je to zakonito pravo koje ne istječe nikada. Ali onda, gore, krene ventilator. Zuj mu invazija. Zrak oponaša pokret. Vrijeme se uspostavlja opet. Grašci znoja joj niz vrat. Prisjeti se svoga omiljenog načela hitnje – ne da joj se nekamo posebno žuri. Samo joj je milije ne udovoljiti dosad već rutinskim nasrtajima na njezin pomno usvajani ennui – dobra riječ, ennui, jedan nula za francuski. To ju je trgnulo u pravo vrijeme da mesingano zvonce pritisne više puta, i da dugi pogled nestrpljenja iz njezina smjera do vratara doluta. Onda on signalizira da recepcionar evo hita, dok ona bubnja noktima po tamnom uglačanom sjajnom drvu, skoro do ulubljenja. Došavši tako daleko, s ushita toliko malo, prigrli tu kratku izvedbu svoje pretjerane kivnje prema čekanju.
Dolazi recepcionar, osunčan i ušminkan i spor, kroz vrata iza pulta. Njegova nezainteresiranost nije usmjerena izričito na nju, a ona je okupirana svojom vlastitom, pa i ne mari. Tako uokviren ključevima, što je on meni, taj sobni arbitar? Osim toga, već je rezervirala s izvjesnom određenošću i zato mu ne mora molećivo hvatati pogled. S tako dobrim uporištem, klizne mu svoj pasoš prijeko. Kreditnu karticu potom. I kad osunčana ruka nehajno ukaže, ona brzo i nimalo kićeno potpiše na točkastu liniju. Pristali prsti dodaju ključeve, a njezini, blijedi, presreću. I ne pogleda broj, samo krene kamo njegovi pokazuju – uredni nokti elegantno signaliziraju izlaz desno. Ona već zna kamo. Nije prvi put u ovome hotelu, samo nije mislila da će se vratiti.
Hodnik u prizemlju. Njegova vrela sivosmeđa tmina. Dugi uski sag i šipke pod njezinim nogama.
Protivno svakom htijenju, sjeti se smeđeg zatamnjenog stakla, monumentalnih lažnih vaza dinastije Ming s pozlaćenim uzorkom plavih pejzaža. Prisjeti se kako su se najlonske tende razvlačile u žljebove predaha od sunca. Rabote sunca uopće je ne zanimaju – raskrečena tijela što se pod njim ražnjaju, koža namreškana do spaljene zagasitocrvene – ali sjeća se da njezina nijemo iskazana odbojnost nije na tu problematiku utjecala ni ranije. Čak štoviše, izgleda da je blještava tortura i dalje cilj ovoga hotela, koji se najučinkovitije ostvaruje odsutnošću čak i najusputnijeg zastora. Sjeća se toga. Misli to. Dakle, misli li ona to sada prvi put? I može li ona to pomisliti prvi put? Ili samo nanovo? Miš trči kolo okolo-naokolo i Stop. Časak žaljenja, iznuđen iz znanja da je nedvojbeno pogrešno dozvoliti ulazak sjećanju, ili bilo kojoj od njegovih varijabli. Bez obzira na to, čak i uz toliko saznanja, vrijeme je svladava kao ljestve. Silazi. Ključ od sobe – nije ona moderna kartica, nego samo duplikat – i kako je u onoj prethodnoj prilici također pomislila: “Kad si zadnji put vidjela takav?” Što je s onim tragom ugašene cigarete, skroz lijevo, je li to bilo tamo? Smješteno, neobično, na podnoj letvici. Zacijelo bi se takve neobičnosti sjećala? Sjeća li se? I ako, u toj prošlosti, okrene glavu, udesno, kakve bi se tu još čudnovatosti mogle skriti? Kakvih bi poželjnih prisnosti još moglo biti? Sad je ipak razdražena očiglednom prijemčivošću svoga mozga, pa potakne razdražljivost da se poveća. Poznatost joj nije ambicija. Uopće ne, u zadnje vrijeme. Zapravo, rekla bi da se trsi da ne dopusti ničemu da se usadi. To je zacijelo samo ljudska priroda, putovanje, stres, što prizivlju um u onaj prošli posjet? Mogla bi priznati da je ovamo došla namjerno, ali to bi značilo i priznavanje izvjesnog stupnja svojevolje koju se ona još svojski trudi zanijekati. I. Za toga prvoga posjeta, podsjeti sebe, njezina je pozornost bila posvuda, i ni blizu sadašnjem svevažnom imperativu zaborava. Jednostavno je vidjela sve što je vidjela, i ušlo je u nju, i tu se više ništa ne može.
Vrata. Izgrebena brava bez sjaja. Gurni unutra. Okreni ključ. Neće. Prodrmaj. Nasloni se. Čvrsto. Sad probaj opet. Probaj opet, opet. Još jedan pokušaj, i eto. Unutra je.
Zatvori treskom. Neizreciva vrućina. Dan je probada oko ramena i smišlja nove nestašluke. Glavobolja. Možda, ali nedovoljno, pa dok ne prokrči put kroz nju, uključuje usplahireni klima-uređaj. Nekoć smetena brojčanicima izvan svoga djelokruga, sad je al pari svim hotelskim tipkama i više nego vična odgonetanju njihovih osebujnih inačica poput “Gore” “Dolje” “Zavrti” “Pritisni”. Ovaj put pritisne. Kratko hoće-neće iščekivanje. Zazuji. Hladan zrak prhne živ iz otvora. In hoc signo vinces! Ono, ne. Ili ne baš točno tako… donekle.
U kutu, beziznimno, rasklopni stalak za torbu. Njezina lijepo sjeda u postolje. Otkopča ciferšlus. Provjerava ima li štete od toaletne torbice – sad više iz navike negoli istinske zabrinutosti, i praktičnosti radi, jer da mora, bez problema bi mogla kupiti sve novo. Vremena su se promijenila, primjećuje, kao i njezine navade u ovim prigodama kojih je, u zadnje vrijeme, bilo podosta. Još jedna otkopčana torba, u još jednoj nezanimljivoj hotelskoj sobi, u kojoj ona ravnodušno spušta pogled na složenu odjeću, ili šampon koji se po njoj skorio ako nije imala sreće, što, u ovoj prigodi, nije slučaj. Sve je unutra kako treba, tako da ne mora više ništa, osim izvući pastom za zube pošpricanu toaletnu torbicu pa je pokuša izbalansirati na prekratku policu iznad niskog zahoda koji vonja po pišalini. Oriban je, sigurno, i izgleda tako, ali visoka fluktuacija dehidriranog urina ima sklonost izbijanju. Manjkavo muško ciljanje, pijanci i napuknute pločice njezina je teorija. Prodorna kondenzacija, dokaz. Čvrsto zatvorena vrata kupaonice trebala bi učiniti čuda, misli, a moglo bi biti i mnogo gore. Ipak, zahvalna je što još nije izula čizme. Ali hoće uskoro, sve počinje boljeti. Možda da prvo nabrzinu provjeri koliko je šminke ostalo? Upali malo svjetlo iznad ogledala. Jeftina žuta maglenka pokaže je boležljivu, ali već je znala da hoće. Šminka u redu, gotovo je i nema. Ništa što treba popraviti, eventualno brzinski maramicom ispod očiju. Treba li pod tuš? Vrlo vjerojatno da. Ali ne sada. Ne ide nikamo. U to je sigurna. Ugasi svjetlo iznad ogledala. Nema se tu što gledati. Ionako više voli u mraku.
Nešto raditi. Raditi. Traži zadatke da ih obavi, ali nigdje ih nema. Gleda.
Nema potrebe da vješa odjeću. Ne ostaje toliko dugo. Ali manifestacije žeđi i znoja množe joj se u glavi. Prisjeti se da minibar nije na očekivanom mjestu, ali svejedno ga locira za tren ili dva. U osamljenom 7Upu unutra ona prepoznaje priliku da se obuzda, obećala je sebi da će je iskoristiti ukaže li se. Ali, objašnjava ona Nikome, dan je bio jako dug. Onda se sjeti da je doista bilo tako i naljuti se na samu sebe što Nikome daje pravo glasa. Ponovni povratak upornog problema. Da se barem Nitko dade otpraviti s lakoćom s kojom je i dočekan. Postaju zamorne, te akrobacije kritičara u njezinoj glavi čijoj se analizi ona, međutim, mora podvrgnuti. Trebala bi jednostavno odlučiti, kao što je i nekad prije odlučeno. Ona to zna. Pa odluči. Vidi telefon, pa nazove recepciju i, pretjerano imperativnim engleskim, naruči butelju bijelog vina. Odnosno dvije. Dok spušta slušalicu, izgovori: “Ova vrućina, nepodnošljiva”, a njezine se ruke pretvaraju da je to nalog da otključa i otkliže trula unutrašnja vrata. Ali Nitko ju je čuo, i Nitko nije ni u kojem smislu povjerovao u taj izgovor.
Dvorište.
Nije to dvorište, pomisli. Zid od šupljih blokova koji opasuje “rajske ptice” izvan kontrole. Bilo kako bilo, svakako opravdavaju svoje ime jer itekako dobro blok-iraju povjetarac. Ali za koliko god se rajske te okrnjene panorame izdavale, puno bi radije osjetila povremeno lagano palucanje… je l’ ono mistral puše ovdje? Može zamisliti tu senzaciju koju neki opisuju kao “slasnu”. Ona nikad, to joj je prisvajanje posebno strašno, zar se sada čak i putene riječi moraju izgladnjivati? Kako god, ta je loše smišljena digresija ne zaokuplja dugo i pripaljena cigareta uskoro raspiri njezinu želju da osjeti kretanje zraka. Pretpostavila je da hoće jer obično bude tako. I umorna je. Iscrpljena. Francuska, izgleda, uzima danak. Ili njezino tijelo ne odobrava uzgredna iskapanja davnoga i još davnijega. Ne. Tek od prije nekoliko godina nedavnoga. Ona samo priželjkuje da je to bilo jako davno.
Tako da, vrati se u sada i odrekne se svega što je bilo.
Što znači, evo je sjedi, stopala gurnula u sivi pijesak ispod i već su bezbrojni opušci ondje. Čak i u uznapredovalom stadiju raspadanja pouzdano razlikuje nepopustljivu postojanost engleskih filtera od njihovih podatnijih europskih rođaka. I, pogleda li pomno, vidi li to ruske papirose od kojih pluća kolabiraju? Možda. Nebitno. Nebitno je to, kao i pramen dima što joj vijuga iznad glave i vraća se skroz unutra. Neka samo lebdi uz strop. Ništa tu nije na kocki. Ovo je Francuska, tako je odlučila. Izlike nisu potrebne. Osim toga, nikoga drugoga neće biti u ovoj sobi večeras. Takav je plan. Takav je plan.
Kuc.
To vino kuca. Poznaje zvuk. Nesiguran, ali s autoritetom. Ispusti pa zgnječi opušak, pobrine se da nijedna iskra ne opstane. Sjeti se, mada se sad ne želi sjećati, za isto se pobrinula i u ona druga vremena. Dobra praksa, ništa više, savjetuje sebi i sad je ionako sve nestalo u pijesku. Ustane, ispravi se i ode po. Nego, kad je sunce palo i noć se digla tako vrelo crna? Naravno, napomene sebi da nema razloga da bude u šoku, ovdje to ide puno brže.
Parket. Tempo. Prekidač svjetlo i pritisak kvaka.
Ona otvori vrata. Skrušeni konobar. Potpiše mu ceduljicu. On joj pokaže butelje. Ohlađene kako valja i vlažne od putovanja iz bara. Uzima obje onda i ne ostavlja napojnicu. Nema eura još. Nekoć bi opsovala sebe zbog toga. Sada, nije ju briga. Noć se reša iza nje i brujavi vrtlog odozgo nosi soptanje vrelog zraka.
Svjetlo ugašeno opet.
I na posao. Sva oprema tu. Vadičep. Star. Zabij. Navij. Izvuci. Pritisni od ispod pazuha i nadaj se najboljem. Ako je najbolje, što jest, onda je jedan naprema sve između Francuske i nje.
Krevet je neizgužvan ispod kad ga trzajem razgrne. Nekoliko laganih žljebova na prekrivaču. Cicani smeđi ljiljani, ili jeftini ručni rad možda? Ne zna puno o tome, ali nalije da ne prolije ni kapi. Piti. Popije do kraja s osjetnim olakšanjem što je nadmudrila svoj putni umor, brujanje, vrućinu koja isušuje i rizik od sentimentalnog sumraka. Evo ga, to je to, komeša joj vene. Struji sve dok ne otkoči svodove stopala, to je najtajnije zadovoljstvo pića, misli, i nemjerljivo lijepo. Zapešća slijede uskoro. Neizostavno, koljena. Opuštena su ramena poželjna, mada se teško postižu. Ključno je prestati prije nego što dospije iza očiju, jer razboritost potom u pravilu odleti. To je pijenje po žici. Večeras, probat će se opustiti, ali ne i sve otpustiti. To je namjera. Sigurno, više od toga nije u planu i, nesklonoj koliko jest da elaborira, nije joj teško prisjetiti se zašto. Dakle, pit će samo dok joj mišićje ne omekša, što će, čak i iz ove vizure, zahtijevati određenu beskompromisnost. Ali ima za to vremena, vjerojatno i previše.
Sat. Sjeti se eno tamo.
Vrijeme treperi ispod televizora, sat vremena ispred. Mogla bi namjestiti svoj ručni sat, ali čemu trud? Dovoljno brzo prolazi i ovako. Pluta prema onome što je ostavila iza. Koga. Onda odluči da radije ne. Mjesto toga prebaci pozornost na ekran televizora i na sebe unutar njegova okvira. Čemu bi mogla biti nalik, izvaljena ovako, to već zna. Vjerojatno je dovoljno toga postala da to i ne bude toliko važno. I to je samo možda istina. I jednako tako, možda i nije. Dosad je dovoljno vina popijeno da ne mari za Nikoga koji joj je zabrinut na uhu. Biti sama u svojoj glavi, to je milina. Sad je ura da se u potpunosti iskoristi muk. Legne i nasloni se na uzglavlje i pusti noge da se protegnu, proučava svoje tijelo kao neumoljiv događaj. Dok ne izroni misao da ono to možda i nije. Otpije još gutljaj prije nego što prizna da stvarno nije, i blesavo je to i pomisliti. Svejedno. To tijelo, stalno. Sluti da će mu uvijek na neki način biti sklona i tako, na jedan kratak trenutak, odluči utišati vječni strah od neizvjesnosti s kojom se život ljulja na svojoj niti. I brzo to otrese. I shvati da hitro gurka dalje, u što je sljedeće. I uopće joj ne smeta – dok se prepušta mislima o užitku koji joj par pića donese, da zguli vječnu ulogu ženskog tijela kao kostima neskrojena po mjeri. Gleda u ekranu te noge, ruke, čak i grudi, čak će i trbuh poslužiti. I draga joj je njezina koža, mada nešto više kad je izvan nje nego kad je čvrsto unutra. Takav je svijet, misli ona, ili barem je svijet takav dosad bio, češće negoli je željela.
Nema veze.
Danima bi mogla živjeti ovako, u spokojnom opuštanju, ali kad je iznova probode, nije iznenađena. Dobro poznaje sitne prijestupe kojima njezina samoća, čim nabubri, naginje. Zato je već registrirala da je hotelski bar udaljen svega dvije minute hoda – desno pa natrag uz hodnik. I zato zna, ako ne dotekne, šira je okolica vrlo vjerojatno opskrbljena, svim, ili nečim, što bi mogla zatrebati. Dopusti tome misao nešto dulju od prolazne prije negoli se granice plana opet vrate na mjesto, i odluči se iznova do šupljih blokova.
Svuda vani bračne mračne romanse. Glazba iz bara. Šišmiši na podlozi od mjeseca. Zid na lijevoj strani prestaje, nije to ranije vidjela. Dopire svjetlo iz susjednog “dvorišta”. Manje rajskih ptica. Stol i dvije stolice. Trakasti profil mladog čovjeka – možda mladog? – kovrčave kose. Ona misli da on puši Gitanes. Ona misli da je on gleda. Pa skupi svu svoju dostupnu podvojenost i nasloni se na okvir vrata iza sebe.
Topli PVC na njezinoj kralježnici. Dim otpuhnut kroz nos. Cikade cokću negdje. Grickaju mušice ili komarci. Ona je daleko od doma ili kako god se to mjesto najbolje dalo predočiti. Gdje su stvari. Ne i srce. Ne, ima srca i tamo, i ni blizu dovoljno vina nije još kroz nju prošlo da to smatra imalo manje istinom. Možda ne želi da je istina. Ili možda samo ne na neko vrijeme. Ovako ili onako, dovoljno je razuzlana da mu nakratko susretne pogled, a onda oči svrne na utočište od dalekog noćnog neba. Koje se, bez obzira na to, sve više spušta.
I zveka ponad zidova. Promet prema istoku, čujan, ali nelišen utjehe u svojoj ulozi vječne trase za daleko. Bijeg za nju nije brza igra, spokojna je dok ga gleda kako ležerno premješta težinu s desne noge na lijevu. Izgleda da su istodobno odabrali ne govoriti. Već je prekasno, zna, za “Večer!” ili “Salut!”, za kolegijalne komentare o ružnoći hotela, ili da se požale na vrućinu. I mada njegove oči prizivaju kontakt, tu se ne može ništa. Ona ne nudi ništa osim razmjene pogleda u trajanju njihovih cigareta. Njezin je neodređen, pobrinula se. Njegov, čini se, računa vjerojatnost, ali kad on digne ruku, ona kimne. Nema daljnjeg poticaja koji je voljna ponuditi, ali… još je tu. I kad on zapali još jednu cigaretu, i ona zapali isto. Kad on priđe bliže pukotini, ona se ne pomakne. Sad je sigurna da ima deset više od njega, što – u njezinim godinama – ne znači ništa. Niti razjašnjava išta. Povlačenje mreža da uhvati mlade ribe nikad joj nije bilo napeto. Zapravo, njezin je domašaj posve suprotan. Ali kad on napravi još jedan korak, i učini se da bi mogao progovoriti, ona ugasi do trećine popušenu cigaretu i vrati se unutra. Kao što je plan. Kao što joj je plan.
Kad uđe, zatvori okvir s mrežom i pretpostavi da to ne izgleda dramatično ni nerazborito. Tko ne bi zatvorio mrežu pred rojem svega što grize vani? A posebno zato što će sad uključiti lampu pored uzglavlja.
Ali sad bi se htjela tijesno smjestiti u tijelo pa popiti još jedno. Rado bi potvrdila plan pa odlazi do umivaonika u kupaonici kroz zapah i trlja ostatke šminke. Bjelinu ispod doživljava kao izostanak lica. Zna da to nije istina, naravno, i oštro kritizira sebe što se tako bezlično podčinila sramotnoj raboti svijeta. Ali kad joj odgovara, onda to i iskoristi. Osim toga, osjeća da taj rat nije moguće dobiti. Ne. Uopće to ne osjeća, i osjećaj je samo oslić što ga baciš na tavu. Ali da suspregne sebe, odluči misliti: nitko me ne bi mogao uzbuditi dok izgledam ovako. Opet, zna da je to laž – u momentu zanosa olovka za oči nikomu nije primarna briga. Pa tako pribjegne nelogici što utišava razboritu tezu i sama sebi kaže: Godinama nisam izašla nenašminkanih očiju. Ali što je sa životom prije tih godina? Pa, to je bilo davno.
Dalje, guraj dalje. Ima li nešto što je učinkovito kao samoprijezir? Šminka prvo, onda sve bretele. Sasijeci iluzije redom.
Vrijeme da skine grudnjak i odglumi olakšanje od ukopavanja – mada su trake crvenila, ondje gdje tijelo odolijeva očekivanjima, itekako stvarne. Neće reći da nije manekenka, unatoč planu, i rasrdi je pretpostavka da to doista smatra razlogom za žaljenje. Bude li pitanja, reći će da je osoba, žena, i ovo je tijelo jedino koje ima. Trideset pet godina koristi ga i nastanjuje. Još odlučno gazi usprkos životu koji je živjela, i nažalost i na nesreću poznaje njih preko nekoliko koji ne mogu reći isto. Ne smatra to nikakvim trijumfom – živjeti dovoljno dugo da doguraš do srednjih godina. Samo misli: ostavi me na miru. Umjesto toga, prilazi noćnom ormariću. Riješi butelju vina. Oblači donekle čistu majicu. Razmatra ponovni izlazak. Onda čuje nekoliko glasova negdje ispred. Zvuk u hodniku kao u kutiji, tako da ne može točno reći odlaze li ili se vraćaju. Urotnički, misli, zvuče veselo? Njezin neadekvatan francuski znači da ne može biti sigurna. Ali neka odgoda ipak se dogodi, zbog toga guta sporije. Kad je bila mlada, i ona je bila luda za ekipom, ajmo u pab, svaki petak ljeti, svede se na vrećicu čipsa za kraj. Njezino mjesto na margini rijetko je bilo sporno, ali svejedno je to voljela. Tuđe šale. Priče u njezinoj glavi o preobrazbama koje su nastupile samo zato što je bila prisutna. Kakva je budućnost čeka i što će sve sofisticirano iz nje izniknuti jednom kad ta budućnost bude tu. Očekivala je otvorena vrata pa da uđe – kao da će sve biti toliko jednostavno. Ali nije joj žao, svoju nevinost ne smatra blesavom, niti zaboravlja da nevinost zna stvoriti vlastitu vrstu okrutnosti, i da se znanje i nevinost mogu neko vrijeme trpjeti bez ikakvih problema. Odluči se osmjehnuti tome jer zna da nevinost nikad ne pobijedi. Osim toga, prošlost se ne bi dala raščvoriti čak ni kad bi za to imala žara, a nema doista. Ona je gotovo uvijek bila ona koja kleči na oltaru od “I onda?” “Što slijedi?” Sad zvuk koraka u hodniku nekoliko vrata dalje. Njihovih. Dakle, ulaze u sobu. Koliko god ih bilo. Iz kojeg god razloga. Kreće neka glazba. To jest, bas u svakom slučaju. Neobično da je ne razdražuje taj napad na unutrašnje uho. Sentimenti su sigurno negdje proradili, nažalost. Kapanje alkohola i osjećajā seli se u dane i život nakon što je život s ekipom završio, život koji se smjestio samo uz jednoga. Jednoga i jedinoga, kako ga je doživljavala. Nemoj. Ne misli na to. Prekasno. Misli već. I sjetila se kako joj je dobrodošla bila, ta konstrukcija kompleksnih vlastitih krugova. Njihovih krugova. Okolo i naokolo. Okladila bi se da su za cijeli život, ali nisu toliko daleko dogurali. Ali ipak jesu dovoljno daleko da ih ne zaboravi olako i nije. To je razlog zašto ona odmiče svoju orbitu od svega toga. Ugodnije oku, i životu. Kriste! Ovi su zidovi sigurno od papira. Ma daj. Razmišlja da će ujutro vjerojatno pojesti nekoliko kroasana. Ajde, daj. Hoće li i džem? Baš bi mogla s džemom, budu li ga imali… hoće li? Morat će pričekati suspregnuta daha pa doznati. Sada, odlučuje se za još vina.
I tu živne, iznutra poskoči, malo raširi oči. Kroz bljutavost, do tamo gdje joj se šećer raspištoljio u krvi. Čini joj se da se ne može baš jako napiti. Plato je nekako dosegnut. Ipak, popije malo vode, da se umiri. I potvrdno kimne planu kojega je još u posjedu. Još jedna cigareta pa će prema krevetu i sve je kako treba! Znala je da će biti. Malo samosustezanja, ali ne u kažnjivim količinama. I ovaj čep sad klizi toliko lako. Gotovo da bi to mogao biti znak. Ona ne vjeruje u znakove. Ulijeva jako pažljivo, da objavi da joj je trijeznost netaknuta. S potpuno istim rezultatom.
Prijevod: Anda Bukvić Pažin
Knjiga Čudan hotel objavljena je u sklopu projekta Facing Insecurities in Contemporary Europe sufinanciranog sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa.
Add comment