notna pobuna
bića u crtovlju se bune
zbacuju snizilice sa sebe
razbijaju taktne crte
skaču sa svojih mjesta
i brišu oznake tempa
neumjesnih dekrešenda
i oholih ad libituma
svrgavaju corone
kriju ključevima brave
zabušavaju u stankama
i lome ligature u struku
bića u crtovlju se bune
i stvaraju glazbu
za koju nisu spremna
stvaraju glazbu
za koju moraju
ne biti spremna
kamen mudraca
što ću sada s njime
ni za što mi nije
za piljak prekrupan
za žabicu prekvrgav
za kocku preokrugao
za kresanje pregladak
za ljubav prehladan
za put pretežak
stavit ću ga pored puta
nekom će za nešto biti
više od utjehe
pa što ako nema lijeka
ako uvijek glasaju za budale
ako je začinima istekao rok
i ako je tvrdi uvez preskup
kad je ovaj procjep gore
u toj načas propusnoj krošnji
dopustio da budeš obasjana
baš pod onim kutom
onim pravim meko brušenim kutom
tako da se stvaranje najzad dovršilo
tako da se ne događa više ništa
tako da je svugdje sve stalo
pa i bol
otok u maju
ništa modrinu ovu ne može zagaditi
ni garež ni katran ni svi užasi sa kopna
ni od kakve gadosti modrina ne blijedi
kada oko otoka ovako se rastvori
doplovim sakat stanjen smanjen bez vida sluha
bez brata i sestre drugova i životinja
bez odjeće što raspala se od cjelova drača
a sada se još jedna stara koža truni, gle:
u praskovima brnistre izgore viškovi
sipine kosti osvanu bjelje i od želje
crni brabonjci kozji na seoskom groblju
među grobovima rugaju se staroj suzi
(crno sjeme iz kojeg izrast će crne ruže)
dok dvonošci opet zidaju svoje zidove
ne uzvisujem otok (to čini sam pa tone)
nit veličam ovaj čas (usneš i već ga nema)
tek vele na tren iscijeljela osjetila:
vidi, još se jednom onaj prozor otvorio!
nebitak u Parizu
o kako me divno nema
zvonik meko strši iz magle
šapa nestaje iza grmlja
tihi hihot ponornice
mušica se raspada u rakiji
priljepak s kamenom srasta
kajsija sa suncem u kadru
stotinu glava na stanici
oni anđeli na vrhu igle
zauzeti svojom ravnotežom
ne vide smrtnika
pod tornjem
o kako me divno
divno nema
Add comment